OSIJEK (TU) – Glumac Robert Kurbaša bio je gost Korizmenog susreta u organizaciji Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku odigravši 10. ožujka autorsku monodramu “Ispit savjesti” utemeljenu na eseju Tina Ujevića. Klub knjižare Nova postao je scena za glumački zahtjevnu pedesetminutnu monodramu u kojoj je Kurbaša glumac, dramaturg i redatelj, a uvodnu dobrodošlicu korizmene večeri izrazila je UKI-jeva predsjednica dr. Ružica Pšihistal rekavši: “Vrijeme korizme jako je vrijeme pripreme za najveći kršćanski blagdan kada se možemo odreći ionako nekorisnih stvari ili loših navika, ali pravi je smisao korizme očistiti dušu, susresti se sa samim sobom, ispitati svoju savjest i započeti proces obraćenja.
Novost koju unosi kršćanstvo jest važnost unutrašnjega, oku skrivenoga: ‘Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje!’ (Mt 7, 15). Korizmu možemo pokvariti ili posve promašiti svojim ciljevima i provođenjem vlastite volje. Zahtjevnost korizme smjera negdje drugdje – otvoriti se Bogu i podložiti njegovoj volji. Temelj je kršćanske duhovnosti ispit savjesti, a put prema unutra, prema nevidljivoj vlastitoj unutrašnjosti ujedno je i put prema gore. Boga možemo sresti samo u vlastitoj nutrini.” Monodrama je Kurbašin autorski projekt na kojemu su radili: stručni suradnik Tomislav Najev, autor glazbe Miki Nopling i kostimografkinja Marta Buzolić. Ispit savjesti prvi puta u Hrvatskoj Kurbaša je izveo 2009. godine, a prikazan 2016. u Zagrebu na 2. Festivalu kršćanskih Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca te sada i u Osijeku.
Pšihistal je istaknula kako je “Kurbašin vrsni scenski nastup na zahtjevnom predlošku genija hrvatske književne riječi mala korizmena duhovna obnova za sve ljude dobre ljude i dar publici” te pojasnila kako se predstava Ispit savjesti temelji na istoimenom Ujevićevevom proznom tekstu oko kojega je Kurbaša povezao i druge Ujevićeve introspektivne tekstove. “Od Ujevićeva, dakako, ne možemo očekivati da provodi ispit savjesti prema kodificiranom obrascu, ali on u svojemu „zapisniku duše“ ili „somnabulnoj skici“ ostaje u zadanom kršćanskom trokutu s tri kraka: odnos prema Bogu, prema drugima i prema samome sebi. Savjest je opsesivna Ujevićeva tema, kako je često govorio: ‘Nema za me drugoga života nego je ovaj moj unutrašnji. Sva je moja povijest: savjest… Ja uvijek mislim na savjest i mislim nju; zato često govorim Ja. No, ja griješim. Ja bih trebao reći: ONA.’ U monodrami čujemo glas duše (Jelena Bosančić) i otkrivamo put prema sebi koji je uvijek put prema Bogu.” Tijekom predstave Kurbaša je uspio umjetničkim senzibilitetom vrsno približiti publici svevremenog Ujevića i njegova razmatranja o odnos(u)ima spram Boga, samoga sebe, čovjeka i svijeta, a prisutna je publika monodramu, koja duboko promišlja fragmente življenja i završava okrepljujućom nadom Tinovim riječima: ‘Ima u meni i vedrine’, ocijenila dugotrajnim pljeskom.
Ujevićev-Kurbašin Ispit savjesti, istovremeno esej, lirska proza, autobiografija i ispovjedna forma, potaknuo je, nakon “igranja Ujevića”, razmatranja o oživljenoj ljepoti pjesničke proze napisane 1919. godine, „probuđujući“ u motriteljima i sada aktualnu misao o moralu, Bogu, religiji, ljubavi i vlastitoj savjesti. Pozorna publika zamijetila je kako je Ujevićevo mistično iskustvo ispovjedne proze blisko iskustvima katoličkih mistika (sv. Katarina Sijenska i sv. Augustin) te da monodrama, osvježena glasom duše u nevidljivoj prisutnosti, potiče na kontemplaciju, preispitivanje vlastite savjesti i približavanje Gospodinu s nadom u vječni život koja se može iščitati i iz scenografije (upaljena svijeća). Recepcija monodrame u Osijeku otkrila je kako publika cijeni “umjetničko-duhovnu hranu” potičući pojedinca na vlastito propitivanje savjesti, a istovremeno kršćanina posebice intelektualca, naročito u korizmi, potiče na preispitivanje Ujevićeve misli “živjeti svoj nauk, a ne samo govoriti” u svojemu životu da bi čovjek bio bolji, a na to poziva i Ujević krikom: Budimo ljudi! Nevenka Špoljarić
