OSIJEK (TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ u utorak, 17. ožujka 2026. godine, u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku održana je korizmena duhovna obnova za katoličke udruge grada Osijeka. Duhovnu obnovu predvodio je vlč. mr. sc. Stjepan Matezović, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, koji je s vjernicima promišljao o temi „Duhovni boj sa osam glavnih strasti u duhovnom životu: acedia ili duhovna tromost“.
Večernji susret dobrodošlicom je pozdravio predstojnik Instituta za novu evangelizaciju vlč. dr. sc. Davor Vuković kazavši da se među brojnim ponudama u župama i u Vikarijatu u Osijeku prepoznaje korizmena duhovna obnova za katoličke udruge. Pozdravio je članstvo osječke podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva i ogranka Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara, volontere Katoličke udruge za pomoć starijim i nemoćnim osobama „Veronikin rubac“ i Hoda za život, katoličke prosvjetne djelatnike te vjernike zauzete u župnim i katoličkim družbama.
Duhovnim sabiranjem, uz uglazbljeni Psalam 91. i molitvom Himna Duhu Svetom duhovnik, Matezović otvorio je zajedništvo uvodno podsjetivši kako korizma poziva na intenzivniji post, molitvu, djela milosrđa i ljubavi, no onda „kao da plešemo između napasti smisla odricanja i uskrate, spiritualiziramo želeći biti bolji u ovomu ili onomu – postiti od riječi, srdžbe – izdržavamo korizmu ostajući na razini besmislenoga odricanja bez duhovnoga ploda“.
Vlč. Stjepan Matezović u korizmi aktualizira duhovni boj sa strastima
„Na najbolji način tradicija Crkve opisuje određeni duhovni boj sa osam glavnih strasti u ljudskom životu. Često danas u našoj vjeri, možda u udrugama, pokretima kao da smo se pretvorili u osobe koje stalno nešto novo izmišljaju kako bismo zainteresirali ljude i priveli ih bogatstvu naše vjere. A zapravo tradicija Crkve pogotovo kršćanska duhovnost daje nam lijekove, terapije i detektira naše suvremene probleme: borbu sa strastima u našemu životu“, kazao je Matezović ocijenivši kako su posrijedi predrasude kada je riječ o motrenju strasti isključivo u negativnom smislu. Citirao je što o strastima kaže Katekizam Katoličke crkve „one po sebi nisu ni dobre ni zle“, razložio „da se protiv strasti valja boriti samo u slučaju ako nas one vode nečemu što moralno nije dobro“, sv. Toma Akvinski reći se „strasti su zle, ako im je ljubav zla, a dobre ako im je ljubav dobra“, dakle, pojasnio je, „prema čemu su usmjerene naše strasti bivaju dobrima ili zlima, a razum ravna strastima, dakle čovjek u odabirima usmjerava kakve će strasti biti“.
„U korizmi Crkva nas poziva proniknuti u smisao onoga što čini post, molitva i dobra djela u našemu životu! Susresti se sa svojim strastima, emocijama u svakodnevici i staviti ih pred ogledalo i vidjeti jesu li dobre ili su loše, vode li nas prema dobru ili zlu u našemu životu! Strasti usmjerene k dobru (reći se tradicija Crkve, duhovnost, moral) postaju vrline i kreposti, a strasti koje zagospodare čovjekom oduzimaju mu slobodu i zavode na zlo. Sv. Augustin kaže: ‘Vrlina je što se sa strašću čini, porok je što se iz strasti ne da ostaviti.’ Ivan Kasijan je duhovni otac, pustinjak s kraja 4. i početkom 5. stoljeća, koji je na neki način spojio istočnu duhovnost s našom zapadnom duhovnošću. Govori o osam negativnih strasti: ugađanje nepca ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost ili acedia (lat.), taština i oholost. Kaže: ‘Da bi se obuzdalo nasrtanje tih strasti, nije dovoljno samo naprezati dušu nego je pri tome potrebno ukrotiti i tijelo bdjenjem (postom), molitvom i radom (dobrim djelima).’ Pretjeranost u jednoj strasti, vodi u sljedeću… Čitajući njegovu knjigu Duhovni boj s osam glavnih strasti, poželio sam s vama razmišljati o šestoj strasti – duhovnoj tromosti ili acediji, strasti, grijehu koji se na perfidan način uvukao u današnji život; o nebrizi, neodgovornosti, pomanjkanju brige za vlastiti duhovni život i vlastito spasenje, odnosno o obamrlosti duše i nedostatku duševne snage. Acediju nazivaju i podnevni demon“, kazao je vlč. Matezović.
Što je acedija i kako se boriti protiv duhovne tromosti?
U razmatranju je promišljao o pet glavnih očitovanja acedije: nutarnja nepostojanost – zloduh acedije budi želju za promjenom npr. osobe se rastaju nakon mnogo godina braka; traže druga mjesta gdje bi tobože našli utjehu, odmor; trče pomagati drugima samo da nisu na mjestu prvotne zadaće npr. u obitelji; izlike prerušene u milosrđe i bježanje od odgovornosti nasuprot „učvršćivanja svoga srca u Bogu“). Drugo očitovanje je u pretjeranoj brizi za (tjelesno) zdravlje – proždrljivost ili pretjerane dijete); treće u odbojnosti prema manualnom (ručnom) radu (jednostavan rad umara, duh tromosti i lijenosti, besposličarenje); četvrto je nemar u obavljanju vjerskih dužnosti, ponajprije u molitvi (napast se očituje u dvije strasti – minimalizmu „je li to baš nužno za spasenje, idem na misu i to je dovoljno“, u odvraćanju od čitanja Svetoga pisma ili u – krajnosti pretjerivanja kao što je „natjecanje sa svecima“, umjesto osluškivanja na što me Bog poziva) te je peto opća obeshrabrenost, odnosno depresija (misli zamaraju dušu, zatvaranje u sebe, nemogućnost bijega iz svoje mučne situacije, jecaj i plač). Vlč. Matezović potanko je pojasnio kako se suprotstaviti duhovnoj tromosti, podsjetivši da sv. Kasijan veli: „Pravi vojnik Kristov, koji se želi junački boriti za savršenstvo, treba i tu bolest istjerati iz skrovišta svoje duše.“, i acediju valja liječiti borbom rabeći pet lijekova: prvi – suze (izriču da mi je stalo do mog spasenja), drugi – molitva i rad u ravnoteži, treći – proturječje (antiretička) je metoda koju je Krist upotrijebio u pustinji protiv Sotone, a to je snaga Božje riječi npr. protiv zle misli bori se određenim biblijskim retkom ili molitvom srca, četvrti – razmatranje smrti – biram ono što me dovodi vječnomu životu jer „patnje sadašnjeg vremena neusporedive su s vječnom slavom, peti – ustrajnost, odnosno vjernost svakodnevici, životnom pravilu i to znači ponekad ostati na mjestu i ništa ne učiniti ili učiniti nešto što nismo mislili da ćemo morati. „Sve se odvija pod Božjim svjetlom: suze su suze pred Gospodinom, rad je usko povezan s molitvom, borba protiv zlih misli vodi se Božjom riječi, smrt nije kraj ljudskoga života, ustrajnost nije stoicizam već dugačka strpljivost pred Božjim pogledom. Neprijatelj će češće i jače napadati onoga koji mu, čim započne boj, smjesta okreće leđa te svoj spase ne vidi ni u bježanju niti u suprotstavljanju, nego u bijegu. Vojnik Kristov (kad) bježi od svog vjerovanja, zapliće se u svjetovne poslove te se više ne sviđa vojskovođi kojemu je obećao služiti. Kasijan je pravi vojnik Kristov. Poručuje nam da bolest acediju treba istjerati. Odlučiti nam se ponovno krenuti u duhovni boj s neprijateljem pobjeđujući ga trpljenjem, a ne bijegom ili bježanjem u san. Srčano mu se suprotstavljajmo“, kazao je Matezović.
U diskusiji s vjernicima, koji su pohvalili ovakav način propitivanja kakvoće vlastitoga duhovnog života i zadobivanja mira za dušu, rečeno je kako je lijepo vidjeti stare svećenike i ljude dok hode u miru, da je ključno za duhovni rast aktivno dati vrijeme Bogu i dopustiti mu da nas u djelima dobra dotakne pogledom i dodirima druge osobe. Domaćin dr. Vuković zaključio je kako je ključno u duhovnom životu imati bezuvjetno pouzdanje u Boga. Duhovna obnova završena je molitvom, a zajedništvo nastavljeno druženjem. Tekst i fotografije: Nevenka Špoljarić
