ĐAKOVO (TU) – Dana 13. prosinca 2017. godine u Dvorani biskupa „J. J. Strossmayera“ na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu održan je znanstveni kolokvij o crkvenoj glazbi prigodom 50. obljetnice objavljivanja postkoncilske Upute o glazbi u svetom bogoslužju Musicam sacram. Uvodnu riječ održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž koji je pozdravio gostujuće predavače i sve prisutne.
U sklopu kolokvija
održano je pet predavanja u kojima prvo predavanje nosi naslov „O Uputi o glazbi u svetom bogoslužju Musicam sacram prigodom 50 godina od njezina objavljivanja“ koje je održao mr. sc. Ivan Andrić. Profesor Andrić je istaknuo kako je glazba u 20. stoljeću bila predmetom rasprave unutar Crkve, zahvaljujući Koncilu koji je glazbu htio vratiti na patrističke korijene. Novi naglasci donešeni u Uputi iz 1967 su: usklađenost forme i sadržaja, značajno veća kreativnost u uređenju misnoga slavlja, bitna je i uloga liturgijske zajednice te promoviranje njihove aktivnosti u pogledu glazbe, naposljetku i upotreba narodnog uz latinski jezik. Andrić se nakon toga osvrnuo na definiciju i ulogu crkvene glazbe onako kako ju Uputa ističe te je naglasio važnost pune i svjesne aktivnosti liturgijske zajednice u crkvenom bogoslužju. Istaknuo je i ulogu i upotrebu glazbe u raznim dijelovima misnog slavlja kroz temeljna načela koje Uputa donosi. Naposljetku, prema Uputi sakralna glazba ima svoju sasvim vlastitu zadaću u stvaranju i oblikovanju misnog slavlja, nije tek puki dodatak, rekao je Andrić.
Drugo predavanje održao je red. prof. art. Vjekoslav Nježić pod nazivom „Skladateljske tehnike i tretman ljudskog glasa u sakralnoj glazbi“. Profesor Nježić je istaknuo važnost i ulogu skladatelja u glazbi započevši sa opisom glazbe u stilskim razdobljima, navodeći primjer J. S. Bacha, čija je ostavština imala veliki utjecaj. Skladateljski postupci, poput imitacije i ostalih su najzastupljeniji u crkvenoj glazbi i upravo iz nje i proistječu, rekao je Nježić. U nastavku izlaganja profesor se osvrnuo na važne karakteristike vokalnog, renesansnog kontrapunkta i instrumentalnog, baroknog kontrapunkta. Nježić je poseban naglasak stavio na postupak imitacije koji je jedan od najzastupljenijih skladateljskih postupaka u glazbi još od 15. stoljeća. Naposljetku, već sam naziv artist ukazuje na to da su kompozitori bili zanatlije, marljivi radnici, posvećeni svojemu skladateljskom pozivu, koji se glazbom nisu služili, nego su glazbi služili.
Izv. prof. dr. sc. s. Katarina Koprek održala je izlaganje s temom „Glazbena baština Rimske Crkve – Gregorijanski koral“. Profesorica Koprek se u svojemu izlaganju osvrnula na pojam svete glazbe i njezinu ulogu u liturgiji. Istaknula je kako je kategorija svete glazbe složena, ona je prije svega to svetija što se tješnjije poveže sa liturgijskim činom (SC 112). Prema tome, sveta glazba nužno ima liturgijsku dimenziju. Duhovna glazba nije, istaknula je Koprek, prikladna za liturgiju, ona je više prikladna za duhovne koncerte. Tekstovi pobožnih pjesama ističu naš osobni odnos s Kristom, dok liturgijske pjesme koriste ekleziološku terminologiju, ne inzistiraju na vlastitom spasenju. U nastavku izlaganja profesorica se osvrnula na četiri temeljne vrste svete glazbe te na njihove oznake i nužnost u liturgiji. Osobito je istaknula važnost gregorijanskog pjevanja koje je pjesma Crkve i svojevrsna zvučna verzija tumačenja Božje Riječi. Naposljetku, profesorica se osvrnula i na bitnost poučavanja djece u gregorijanskom pjevanju još od ranog djetinjstva koje im daje osjećaj aktivnog pozitivnog sudjelovanja u liturgiji, zaključila je Koprek.
Pretposljednje predavanje s temom „Skladateljske mogućnosti između gregorijanskog pjevanja, stare i nove polifonije sa svojim raznim vrstama (simbioza glazbenih stilova u liturgijskoj glazbi)“ održao je doc. mr. art. Blaženko Juračić. Profesor Juračić je svoje izlaganje započeo s naglaskom na biblijske okvire za nova nadahnuća svete glazbe osvrnuvši se na knjigu Izlaska (14-15) kao arhetip zemaljske i nebeske liturgije iz knjige Otkrivenja ( Otk 14). Veliku ulogu u umjetnosti gregorijanskoga pjevanja ima i sveta tišina koja mu ne kontrira nego su upravo preduvjeti za nju liturgijska i glazbena tišina. U nastavku izlaganja bilo je govora o kulturološkim odrednicama u glazbi i njenoj kreativnosti iz čega slijedi da je liturgijska glazba uklopljena u kulturu i zato od nje prima poticaje, stilska nadahnuća i forme kako bi uvijek odgovarala svojoj izvornoj svrsi umjetničkog djela.
Zadnje predavanje u sklopu znanstvenoga skupa održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž pod nazivom „O glazbenim lutanjima Crkve danas“. Izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu osvrnuo na ulogu svete glazbe u Božjoj prisutnosti, zatim na glazbu kao glazbu riječi, dok je u trećem dijelu bilo govora o glazbi kao glazbi Crkve i konkretnoga naroda. U Starom zavjetu glazba je vezana uz hram, kao mjesto prebivanja Slave Božje. Hramska glazba se razvijala iz duboke bogobojazne svijesti o Božjoj prisutnosti u hramu. 
Ta se ista Božja prisutnost nastavljala i u sinagogama, te je i u njoj glazba uvijek bila bogobojazna. Sama glazba u Crkvi biva prožeta stvarnom Božjom prisutnošću u Isusu Kristu, ona je bogobojaznija i još dostojnija Boga zbog Njegove snažnije prisutnosti u Isusu Kristu. Profesor ističe kako postoji opasnost da se u Crkvi istisne ta svijest o Božjoj prisutnosti, bogobojaznosti, što bi dovelo do toga da Crkva postane jedno profano, a ne sakralno mjesto. Sveta glazba luta upravo zbog manjka svijesti o Božjoj svetosti i Njegovoj eshatološkoj prisutnosti u liturgiji, istaknuo je Raguž. U nastavku je naglasio kako su upravo psalmi bili polazišna točka hramske glazbe, tako da je glazba uvijek glazba Božje Riječi. U konačnici se osvrnuo na integriranost (američke) zabavne glazbe u svakodnevni život, rekavši kako dominacija zabavne glazbe poništava različitost pojedinih kultura i naroda, posebice u crkvenoj glazbi. Slađana Bradarić / foto: Marija Hardi
