VINKOVCI (TU) – Mons. Tadija Pranjić, župnik središnje vinkovačke župe sv. Euzebija i Poliona, primio je u četvrtak 25. listopada Jubilarnu zahvalnicu Hrvatskoga Crkvenoga križa (HCK-a) Gradskoga Društva Crvenoga križa (GDCK-a) Vinkovci za poseban doprinos i nesebično pruženu pomoć u ostvarivanju humanitarnih ciljeva Hrvatskog Crvenog križa. Naime, Nacionalni Dan dragovoljnih darovatelja krvi, 25. listopada, ove je godine obilježen u znaku velikih obljetnica: 140 godina HCK-a, 65 godina dragovoljnoga darivanja krvi u organizaciji HCK-a i 25 godina od međunarodnoga priznanja HCK-a kao nacionalne organizacije. Jubilarna zahvalnica mons. Pranjiću uručena je na sjednici Skupštine GDCK-a Vinkovci i tradicionalnoj svečanosti dodjele priznanja darovateljima krvi u prigodi Dana dragovoljnih darovatelja krvi i velikih obljetnica.
„Nakon što je počeo Domovinski rat, i grad su napustile žene, sva školska djeca, koja su se razišla po cijeloj Hrvatskoj, mnogi i u inozemstvo, neki čak i u prekomorske daleke zemlje Ameriku i Kanadu, ja sam se odmah javio Gradskome društvu Crvenoga križa Vinkovci, gdje sam im pomagao oko smještaja prognanika, a na poseban način sam pomagao u Službi traženja“, prisjeća se mons. Pranjić. „Danima sam ispunjavao protokole s mnogo pitanja za nestale osobe koji su se potom slali u središnjicu HCK-a u Zagreb, i onda u Ženevu. Sjećam se jednoga događaja, kada je jedan čovjek došao i sjeo nasuprot mene za stol, vidio je da sam svećenik. Kad sam pitao koga traži, rekao je da traži sedmoro najbližih iz svoje obitelji koji su ubijeni. Za ispunjavanje sedam takvih protokola treba jedno prijepodne. I na kraju, kad smo se pozdravljali, postavio mi je pitanje kojega se često puta sjetim: ‘Velečasni, može li se ovo oprostiti?’ Ja sam rekao: ‘Vjerojatno mi ljudi ne možemo, ali Bog može, jer je Svemoguć. Zavisi od onoga koji je to učio odnosno traži li od Boga oproštenje i je li se za to ikada pokajao, a to ne možemo znati.’ Možete zamisliti kako se osjeća čovjek koji je izgubio sve svoje najbliže. Svi su bili pobijeni,“ ispričao je mons. Pranjić.
„Mislim da sam bio jedini svećenik u Hrvatskoj koji je radio u Službi traženja i bio sam na pojedinim ekshumacijama. To je jako teško gledati, od Ovčare, do svih gdje su pronađeni. Na taj sam način htio pridonijeti, pogotovo Udruzi Hrvatska majka Vinkovci. Njima sam puno pomogao. Njihovi sinovi su ubijeni na Ovčari, neki su završili u logorima, kao i drugim udrugama proisteklim iz Domovinskoga rata da jednostavno prebole tu bol koju zapravo nikada neće preboljeti. Ne može majka preboljeti sina, ali majke su bile sretne kad su im pronađene kosti, kad smo ih ispratili s molitvom i poštovanjem da mogu doći na grob i pomoliti se, isplakati i donijeti cvijeće. Konačno, mi vjerujemo u Boga, i vjerujemo da se oni nalaze u vječnosti jer su ubijeni kao nedužni“, rekao je mons. Pranjić, koji je još istaknuo: „U Hrvatskoj sam od katoličkih svećenika ispratio najviše poginulih hrvatskih vojnika i redarstvenika.“
Mons. Pranjić pojašnjava kako je spletom tragičnih okolnosti počeo svoj put u GDCK-u Vinkovci. „Inače sam uvijek bio spreman pomoći čovjeku u nevolji bez obzira tko on bio, što, koje nacionalnosti, vjere, to nikada nisam gledao. Ako je čovjek u pitanju, treba mu pomoći. S tim sam se nosio, a pogotovo kada sam vidio i doživio tragediju svoga hrvatskoga naroda.“
Ovom prigodom mons. Pranjić je istaknuo kako je HCK svojim radom zaslužio posebno priznanje od prvoga početka velikosrpske agresije na Hrvatsku „na poseban način u ovom dijelu naše Domovine, u Vukovarsko-srijemskoj županiji, konačno i u samim Vinkovcima. Na ovim je prostorima najviše stradalih, nestalih i ubijenih kao i onaj tragični dan kada smo ovdje u Vinkovcima čekali ranjenike iz vukovarske bolnice. U Vinkovcima su bila poredana sva sanitetska vozila koja su trebala preuzeti ranjenike vukovarske bolnice i izmjestiti ih iz Vukovara izvan prostora vojnoga djelovanja. Međutim, već je prije bilo odlučeno da će ih strijeljati jer je na Ovčari bila već i jama iskopana, i nikada ti ranjenici, kao što je bio dogovor, nisu prebačeni preko Vinkovaca“.
Mons. Pranjić je podsjetio na neizmjernu ulogu GDCK-a Vinkovci u obrambenome Domovinskome ratu. „Društvo je učinilo toliko toga dobroga što se vidjelo i na ovoj proslavi kada smo imali prigodu vidjeti prikaz od početaka agresije pa do dana današnjega. Društvo i danas radi svoj posao. Služba traženja i dalje radi jer još uvijek tražimo više od 494 osobe s područja naše Vukovarsko-srijemske županije. U ekshumacije je uključen i GDCK Vinkovci. Zaslužilo je priznanje za svoj rad i puno je mladih volontera koji zdušno rade i koji se educiraju u tom poslu. Vinkovci su po tome i poznati u cijeloj Hrvatskoj i pokazali su se među najboljima jer gospodin Branko Tomić, ravnatelj GDCK-a Vinkovci je zaista angažiran. Kada mi obveze dozvole, dođem u Društvo na zajedničke sastanke sa srednjoškolcima. Jako je lijepo vidjeti koliko su mladi zauzeti, i koliko hoće i žele pomoći. To je vrijedno poštovanja jer se uče humanosti, čovječnosti – onoga što je današnjici najpotrebnije“, rekao je mons. Pranjić. Snježana Kraljević
