O potrebi poštivanja međunarodnog prava u razgraničenju Republike Hrvatske i Republike Slovenije
ZAGREB (TU) Ova Komisija HBK već je u dva navrata, najprije u listopadu 2009., a zatim ponovno, u listopadu 2012. godine upozorila hrvatsku i međunarodnu javnost na dvostruku opasnost za pravdu i za mir koja se može pojaviti kod određivanja granica između novonastalih demokratskih država: prvu materijalnu, a koja može nastati ako se ne poštuju pravila i načela međunarodnoga prava, a drugu proceduralnu, ako se granični sporovi ne podastiru Međunarodnom sudu Ujedinjenih naroda u Haagu kao najiskusnijoj i najkompetentnijoj međunarodnoj sudskoj instanci za rješavanje graničnih sporova između država.
1. Poštivanje postojećih granica. Republika Hrvatska, od proglašenja svoje nezavisnosti 25. lipnja 1991. i razdruživanja od nekadašnje jugoslavenske federacije, nije do danas ni prema kome od svojih susjeda iskazala bilo kakvu teritorijalnu pretenziju, premda hrvatski građani dobro znaju da je hrvatska Trojedna kraljevina 1918. godine u zajedničku državu unijela velika područja na svom istoku i jugu, konkretno istočni Srijem sa Zemunom i jug Dalmacije s Bokom kotorskom i Budvom. Federalnoj državi Hrvatskoj ta su područja bila oduzeta razgraničenjem koje je jugoslavenski komunistički režim proveo poslije II. svjetskog rata. Usprkos tomu, pa čak i ne spominjući te povijesne činjenice, Hrvatska je sustavno i načelno poštivala međunarodno-pravno načelo “uti possidetis iuris”, tj. zatečeno stvarno stanje, koje se primjenjuje kod nastanka novih država, ili razdruživanja složenih državnih zajednica. Po tom je načelu uostalom i međunarodna zajednica pravnim mišljenjem arbitražne komisije predsjednika ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije (Badinterova komisija), 11. siječnja 1992. potvrdila da granice bivših jugoslavenskih republika postaju međunarodno zaštićene, državne granice i da je svaka promjena tih granica silom pravno ništavna. Granice Republike Hrvatske, dakle, ostaju one granice koje su bile određene u bivšoj državi nakon II. svjetskog rata i koje su postojale u trenutku hrvatske referendumske odluke o razdruživanju i izlasku iz bivše SFRJ.
2. Pretenzije susjeda i opasnosti arbitraže. Usprkos višestoljetnim dobrim odnosima između naša dva naroda, moramo ovdje spomenuti kako je u teškim godinama rata i agresije na Hrvatsku (1991.-1995.) bilo nekih službenih izjava iz prijateljske zemlje Slovenije (parlament, vlada i pojedini ministri) u kojima se iskazivalo teritorijalne pretenzije na teritorij Republike Hrvatske, posebice vezano uz granicu u savudrijsko-piranskom zaljevu. A kad je Slovenija postala članicom Europske unije, znamo da je godinama blokirala Hrvatsku u njezinu napredovanju prema EU. No, ona je uz to uvjetovala dizanje svoje blokade pristankom Hrvatske da se slovenske teritorijalne pretenzije ne rješavaju pred Međunarodnim sudom UN, kako je to bilo dogovoreno, nego bilateralno. Pod pritiskom da Slovenija ne zakoči hrvatske “pregovore” o pristupu Europskoj uniji, Hrvatska je (2009.) pristala na ad hoc arbitražu o kopnenim i morskim granicama sa Slovenijom, iako je prethodno gotovo sva kopnena granica bila utvrđena od strane dvostrane komisije dviju država.
Pristankom na takvu arbitražu napušten je naputak Europske komisije Hrvatskoj (cfr. Pregovarački okvir EU za Republiku Hrvatsku, 2005.) da se moguće granične sporove rješava pred Međunarodnim sudom UN u Haagu. Ali, napušten je i dogovor hrvatskog i slovenskog predsjednika Vlade (iz 2007.) o izlasku pred Međunarodni sud UN. Postupak pred arbitražom koji je započeo prije tri godine, privodi se sada kraju, nakon što su obje države iznijele pismeno i usmeno svoje stavove i argumente. Hrvatska strana se tijekom zadnjih tri godine arbitraže suzdržavala od bilo kakvih komentara.
3. Skandal “pritisaka i lobiranja”. Proteklih dana, međutim, objavljena je snimka razgovora službenih slovenskih dužnosnika i slovenskog arbitra, a iz tog razgovora saznaje se i priznaje kako je slovenska strana prakticirala nedopuštena “dopunjavanja” spisa, “lobiranje” oko arbitara, iznošenje izjava pojedinih arbitara i pritiske s pokušajem utjecaja na arbitre u korist spomenutih slovenskih teritorijalnih pretenzija na moru. Time je prekršeno jedno od temeljnih načela međunarodnog prava da se ugovori moraju izvršavati u dobroj vjeri, a što primorava Republiku Hrvatsku da u skladu s pravom međunarodnih ugovora i s načelom vladavine prava otkaže ovaj ugovor o arbitraži.
Zbog navedenih događaja, koji su bez presedana u slučajevima arbitraža među državama, kao i zbog flagrantnog kršenja međunarodnog prava od strane predstavnika Republike Slovenije, nije za čuđenje što je ovih dana javnost u Hrvatskoj vrlo uznemirena, kao i svi građani privrženi miru i duhu dobrosusjedstva između slovenskog i hrvatskog naroda. Otkriveni i ostavkama priznati, nedopustivi i skandalozni pritisci na tijek arbitraže potakli su Vladu RH i Hrvatski sabor da o tomu temeljito rasprave.
Budući da Komisija Iustitia et pax prati društvena i crkvena kretanja u našoj zemlji pod vidikom pravde i mira, smatrali smo potrebnim i korisnim, u ovom trenutku skandaloznog i protupravnog pritiska na arbitre, uputiti ovu Izjavu javnosti s njezinim kršćanskim, građanskim i općeljudskim razlozima:
– Prvi je razlog kršćanski poticaj i djelovanje u korist trajnoga mira i dobrih odnosa sa susjedima. U duhu onog evanđeoskog zlatnog pravila: “Kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima” (Mt 7, 12). Ne čini, dakle, drugome što ne želiš da drugi tebi učini.
– Drugi je razlog onaj građanski. Brigom za zemlju i Domovinu koju nam “višnji Bog je dô” želimo ovom izjavom izraziti potporu nositeljima vlasti neka u vršenju preuzetih dužnosti poštuju izglasane zakone, Ustav i međunarodno pravo.
– Treći motiv i razlog nadahnut je općeljudskom brigom za mir, istinu i pravdu u Europi i u svijetu… i posebice zahtjevom da se na hrvatskim granicama ne prihvati nepravda, ne “obavi trgovina” i ne pobijedi ucjena. Tada bi to bio opasan presedan i primjer mnogim protivnicima mira i pravde na trusnim područjima Europe, Srednjeg istoka, Afrike i svijeta.
U Zagrebu, 28. srpnja 2015.
mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, predsjednik Komisije HBK Iustitia et pax
