ĐAKOVO (TU) – U utorak, 1. listopada akademska zajednica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku započela je novu akademsku godinu. Tom prigodom susret svih studenata i profesora započeo je u dvorani biskupa J. J. Strossmyera pozdravom izv. prof. dr. sc. Vladimira Dugalića, dekana Fakulteta, nastavljen je predavanjem izv. prof. dr. sc. Krešimira Šimića te zaključen zajedničkim misnim slavljem u studentskoj kapeli Marije Majke Crkve, koje je predvodio Veliki kancelar KBF-a u Đakovu, nadbiskup Đuro Hranić.
Dekan Dugalić pozdravio je upravu Fakulteta: izv. prof. dr. sc. Suzanu Vuletić, prodekanicu za nastavu i studente; izv. prof. dr. sc. Stjepana Radića, prodekana za znanost i međufakultetsku suradnju te doc. dr. sc. Zdenka Ilića, prodekana za financije i organizaciju poslovanja, doc. dr. sc. Antuna Japundžića, odgajatelja u Studentskom domu i povjerenika za formaciju studenata laika te vlč. Petra Vidovića, tajnika KBF-a. Izražavajući dobrodošlicu svim studenticama i studentima, dr. Dugalić osobito je pozdravio sve nove studentice i studente te svima zaželio plodonosnu i uspješnu novu studijsku godinu.
Potom je prigodno predavanje održao izv. prof. dr. sc. Krešimir Šimić s Katedre Stare hrvatske književnosti Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. U svojem izlaganju dr. Šimić progovorio je najprije o povijesnom nastanku humanističkih znanosti na Zapadu, počevši od Aristotelove podjele na teorijske, praktične i poietične znanosti. Prezentirajući srednjovjekovnu podjelu znanosti na sedam slobodnih umijeća, potom podjelu u talijanskom humanizmu (studia humanitates) pa sve do suvremenih humanističkih znanosti (David Hume, Wilhelm Dilthey) i fenomenologijske filozofije (Edmund Husserl, Martin Heidegger, Hans-Georg Gadamer), predavač je pokušao pozicionirati teologiju kao znanost. Pri tome je naglasio problem nastanka svih modernih humanističkih znanosti u pokušaju emancipacije od filozofije i teologije. Također je i istaknuo problem nepostojanja kriterija na temelju kojih određujemo čime se neki humanist bavi jer je dekonstrukcionistički pristup današnjice sveo humanističke znanosti na puku antropologiju ili semiotiku te se čini da humanisti više ne idu dublje od toga.
Nastavno na to, predavač je postavio pitanje kako mi danas kao teolozi možemo opravdati sadržaj vjere, tj. kako teologija danas može odgovoriti na aktualna pitanja koja si postavljamo. Odgovor na to dao je analizirajući 20. poglavlje Ivanova evanđelja koje govori o Mariji Magdaleni kod Isusova prazna groba. Naime, predavač je naglasio kako evanđelist Ivan, govoreći o sv. Petru koji je ušao u grob i vidio da je prazan, ne koristi običan glagol vidjeti, nego grč. θεωρεῖ (theorei): to nije obično gledanje, to je slobodno motrenje, duboki uvid, susretanje s nečime što se ne može razumski objasniti. Neopterećen zakonima nužnosti, apostoli su povjerovali. U tom je smislu vjera uvid koji postaje znanje. Na tom je tragu dr. Šimić pozvao mlade studente teologije da motre Isusa Krista, Logos, jer njega motriti znači zapravo spoznavati. Isus Krist je Istina i Smisao te je zato potrebo slobodno ući u iskustvo s njime. To je svakako čin odvažnosti i hrabrosti. I tek onda se iz toga rađa svjedočenje i poslanje teologa u suvremenom društvu, istaknuo je predavač.
Misno slavlje u kapelici Marije Majke Crkve
Uslijedilo je misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga u studentskoj kapelici Marije Majke Crkve, koje je u zajedništvu s profesorima KBF-a i poglavarima Bogoslovnog sjemeništa predvodio nadbiskup Đuro Hranić.
U svojoj homiliji nadbiskup je stavio naglasak na naviješten odlomak Evanđelja koji donosi susret ljudskoga govora i Božje riječi, kada Isus učenicima postavlja dva pitanja: Što govore ljudi o njemu i za koga ga oni (učenici) drže. „Odgovor očituje da s jedne strane postoji izvanjska spoznaja Isusa koja nije nužno pogrešna, ali je ipak nedovoljna. I njoj je suprotstavljena dublja spoznaja, povezana s učeništvom, sa zajedništvom puta s Isusom, osobnim zajedništvom s njim. I tako Isus kao odgovor na svoje pitanje dobiva dojmove, viđenja i nagađanja, stavljanje u poznata ljudska iskustva i obrazloženja. Jedino Petar odgovara neočekivano: Ti si Krist, pomazanik, sin Boga živoga. I zato čuje Isusovu riječ da mu to nije objavilo tijelo ili krv, nego Otac nebeski“, rekao je nadbiskup, dodavši kako Petar odgovara snagom vjere koja ne dolazi od čovjeka, nego od Boga, i taj govor vjere nadilazi sve zemaljske i ljudske razloge, on je plod osobnog zajedništva i hoda s Isusom, on je plod učeništva i vidi i preko i onkraj svih ovozemnih granica.
„Što govore ljudi i što kažemo mi tko je Isus? Danas se to pitanje proširuje i na nas i osjećamo da ga ne smijemo prečuti. Što vi kažete tko je Isus za ljude oko nas? Kako biti navjestitelj Radosne vijest ako ne poznamo ljude, njihov način razmišljanja, identitet? Za nas kao teologe jako je važno znati što ljudi govore tko je On“, istaknuo je nadbiskup, ističući važnost studiranja onih materija na učilištu koje pomažu shvatiti način razmišljanja, zaključivanja, kulturu u kojoj živimo, da bi u njoj mogli biti svjetlo, glas Isusa Krista.
Okupljenima u kapelici nadbiskup je opetovano na srce stavio da promišljaju tko je Isus za ljude oko njih, za njih osobno i za njih kao zajednicu KBF-a, te što je Crkva za njih osobno, za sve nas i ljude oko nas. „Čujemo raznolike odgovore na ova pitanja. Nerijetko su ti odgovori ispunjeni ovozemnim tumačenjima, koja ne dohvaćaju bit i ne vode u razumijevanje otajstava utjelovljena Sina Božjega niti otajstva njegova otajstvenog tijela – Crkve. 
Svjedoci smo kako se nameće viđenje Crkve isključivo kao ljudske i zemaljske tvorevine i slijedom toga vrednuje ih se prema tome u kojoj je mjeri ona socijalna ustanova. Crkva je i danas u očima ljudi ovoga svijeta prepoznatljiva ponajprije po tome koliko je zauzeta za marginalizirane i socijalno ugrožene društvene skupine, no njezino navjestiteljsko poslanje, odgojni rad i kateheza po našim župnim zajednicama, vjeronauk u školi, rad s odraslima, prisutnost u društvenom životu, različiti oblici navještaja i uprisutnjenja svjetla evanđelja na različitim područjima života te služba posvećivanja tako su često promatrani i shvaćani više kao potencijali faktor društvene destabilizacije nego kao društveno koristan rad“, ukazao je nadbiskup Hranić, zaključivši kako bi ovo teološko učilište trebalo biti svojevrsni proročki glas Isusa Krista unutar Sveučilišta, ali i šire.
Tekst: B. Diklić / A. Banović Foto: M. Ivanišić / A. Banović
