U 88. godini života i 62. godini svećeništva, u Svećeničkom domu u Đakovu, 28. lipnja 2010. preminuo je Željko Rudolf Pavličić, svećenik u miru Đakovačko-osječke nadbiskupije. Rodio se 10. travnja 1923. godine u Đakovu, gdje je pohađao i osnovnu školu. U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te završio prve dvije godine teološkog studija, kojega je potom nastavio i završio u Đakovu. Za svećenika ga je 18. srpnja 1948. godine zaredio biskup Antun Akšamović, a u Đakovu je, kao kapelan, proveo i prvu godinu svećeničkog života. Tijekom 35 godina bio je župnik u sedam župa: u Štitaru 10 godina, u Retfali u Osijeku dvije godine, u Nuštru dvije godine, u Vrbanji šest godina, u Gradištu tri godine, u Ruščici sedam godina i u Viljevu četiri godine. Zbog narušena zdravlja umirovljen je sa 63 godine te je posljednjih 25 godina proveo u Svećeničkom domu u Đakovu.
Ispraćaj pokojnika iz Svećeničkog doma bio je u ponedjeljak, 28. lipnja, kada je nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki, mons. dr. Marin Srakić, predvodio molitvu pred brojnim svećenicima, ravnateljstvom i djelatnicima Svećeničkog doma te rodbinom pokojnog svećenika, a sprovodni obredi održani su u srijedu, 30. lipnja, na gradskom groblju u Đakovu. Obrede je vodio pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. dr. Đuro Hranić. U oproštajnom govoru biskup Hranić naglasio je pokojnikovu marljivost, nazvavši ga uzornim katehetom, koji je, u vrijeme kad su komunističke vlasti Crkvi uskraćivale ili ograničavale mogućnost korištenja tiskanom riječju, umnažao i tiskao različite letke, brošure i druge tiskovine te ih dijelio vjernicima. Radio je s odraslim vjernicima, u pastoralu braka i obitelji te, u vrijeme ukinutog školskog vjeronauka, tijekom 35 godina, na vjeronauku okupljao djevojke, a preko 20 godina odvojeno i mladiće, muževe i žene, kao i sve uzraste djece i mladih.
„Umirovljenje je tražio jer je osjećao da zbog narušena zdravlja župi ne može davati ono što je želio i navikao. No, poslije umirovljenja, postao je pučki misionar i propovjednik. Budući da je stalno bio aktivan, smetalo mu je ako bi netko uz njegovo ime napisao ‘župnik u miru’. Bio je i čovjek sa svojim ljudskim granicama i slabostima, teško je prihvaćao ljudske granice, bolest i staračke poteškoće, jer do posljednjeg daha želio je biti koristan Crkvi. Vjerujemo da je čuo glas Dobrog pastira te Milosrdnog suca: ‘Dođi, slugo, dobri i vjerni. Uđi u radost Gospodara svoga.’ rekao je biskup Hranić, zahvalivši sestrama sv. Križa i gospođama u Svećeničkom domu, koje su s puno brige i strpljivosti uz njega bile tijekom 25 godina mirovine, posebno u bolesti posljednjih godina.
Nakon biskupa Hranića od pokojnika se oprostio i Vlado Mikrut, župnik iz Bošnjaka, koji je podsjetio kako je pokojnik, zbog teških uvjeta u obitelji, za daljnje školovanje dobio novčanu potporu od blaženika Alojzija Stepinca, koji je u njemu prepoznao nadarenog sjemeništarca. „Svojim zauzetim djelovanjem u svim župama u kojima je djelovao, naš pokojni brat se više nego odužio za pruženu pomoć”, rekao je vlč. Mikrut, istaknuvši pokojnikovu zauzetost kod pomaganja misijskom djelu. Podsjetio je na činjenicu da je, u isto vrijeme kad i pokojnik, na odru ležala poznata katolička misionarka Dragica Pekić iz Vinkovaca, kojoj je često pomagao i posvetio jednu svoju knjigu.
Poslije ukopnih obreda u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra slavljena je misa zadušnica kojom je predsjedao nadbiskup Srakić, u suslavlju s biskupom Hranićem i dvadesetak svećenika. U oproštajnoj riječi nadbiskup je rekao: „Na Gospodnjoj njivi naše Crkve bio je jedan od revnijih radnika, pronicljivo i nadnaravno motiviranih pastoralnih djelatnika. Župnim zajednicama upravljao je potrebnom zrelošću i energijom. Svo vrijeme, sve do umirovljenja, kao župnik bio je zauzet i revan, u zajedništvu s biskupom i cijelom Crkvom. Svim župnim zajednicama koje su mu bile povjerene prilazio je odgovorno, potpuno se predajući njihovim potrebama. Zaređen u poratnim vremenima, kada su revni svećenici posebno bili na udaru i kada se sve činilo da ih se onemogući u njihovom radu, pokojni Željko, čuvajući se svake politike, posvetio se svojim vjernicima. Bio je uzoran pastir, pun ljubavi prema Gospodinu Isusu, Prvaku pastira, i prema stadu koje mu je bilo povjereno. Naviještao je Božju istinu bez kompromisa i skretanja, ali uvijek prihvatljivu od strane vjernika.”
Nadbiskup je naglasio kako je pokojnik neumorno propovijedao o vrijednosti života i činio sve da se zaštiti život nerođene djece. „Mnoge obitelji trebaju zahvaliti pokojnom svećeniku Željku što su sačuvale vjernost, a mnoga djeca što im je on sačuvao život. Kao svećenik, revno je pomagao braći svećenicima držeći predavanja, propovijedi, razmatranja. Svi pamte njegove duge, ali za slušatelje praktične propovijedi. Budući da sam ga osobno dobro poznavao, bio mi je primjer pastoralnog djelovanja u prvim godinama moga svećeništva”, rekao je nadbiskup, kazavši kako je pokojnik svoj rad na župi pretočio u 38 knjižica o najrazličitijim pitanjima vjere i morala, tiskanih u nekoliko stotina tisuća primjeraka te da svoje svećeničko djelovanje nije shvatio kao prigodu za zaradu, što potvrđuje činjenica da je na kraju umro siromašan. Također, naglasio je kako pokojnik nije bio od onih svećenika koji su, vodeći brigu o živoj Crkvi, zanemarili brigu za zgrade, nego je, naprotiv, gradio i obnavljao.
Oproštajno slovo nadbiskup je zaključio riječima: „Ovom euharistijom Crkva đakovačko-osječka zahvaljuje Kristu, Dobrom Pastiru, za ono dobro što je primila po životu i službi pokojnog brata, svećenika Željka. Ujedno ga bratskom ljubavlju preporuča Spasitelju i Sucu živih i mrtvih, uvjerena da ga je on blagonaklono nagradio za njegovo vjerno služenje, darujući mu vječni pokoj.” Anica Banović
