ĐAKOVO (TU) – Vlč. Vjekoslav (Slavko) Jurčić, umirovljeni komletinčki župnik, preminuo je 3. kolovoza 2016. u 71. godini života i 46. godini svećeništva. Sprovodni obredi održani su u subotu 6. kolovoza 2016. na Gradskom groblju u Đakovu, a potom je u đakovačkoj katedrali uslijedila misa zadušnica. U nazočnosti nadbiskupa mons. Đure Hranića i nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića te sedamdesetak svećenika, sprovodne obrede predvodio je generalni vikar mons. Ivan Ćurić.
Svoju je homiliju mons. Ćurić započeo Isusovom rečenicom: „Ja sam Put i Istina i Život.“ Ističući kako te riječi jedino Isus izgovara vjerodostojno, kako su jedino na njegovim usnama one istinite i životne, naglasio je kako te riječi nama ljudima daju putokaz i svjetlo. „U njima Isus na neki način sažima cjelokupno usmjerenje Božje objave, koja svakome čovjeku želi rasvijetliti istinu i poziv da je zajedničar i dionik Božjega života. Zato je Bog i poslao svoga Sina u ljudsku prolaznost, da ljudima postane posve blizak, u svemu osim u grijehu, i da Božje spasenje ne čekaju i ne traže u nekim dalekim zagonetnim i tajnovitim svjetovima, već da razumiju kako je već i sadašnji čovjekov život po Kristu uključen u povijest spasenja“, rekao je među ostalim mons. Ćurić.
Kazavši kako je Isus postavši Put blagoslovio naše korake – sva naša iskustva: naša dobročinstva i djela ljubavi, ali trajnim pozivom na obraćenje i darom svoga milosrđa i oproštenja također i naše stranputice i grijehe, mons. Ćurić naglašava kako je s Isusom zasjala istina da se ljudski život vjerodostojno ostvaruje samo darivanjem i žrtvom, nikada strahom za život, zatvorenim i sebičnim čuvanjem života samo za sebe, što današnji blagdan Preobraženja jasno oslikava: Isus pripravlja učenike za prihvaćanje „sablazni križa“, navješćujući da će uskrsnuti – i zasjati kao pobjednik nad grijehom i smrću. „U tom je i naš put, istina i život. Ta su otajstva blago što ga naviješta i svjedoči svaki kršćanski vjernik, a na osobit način svaki svećenik koji u događaju svoga ređenja prihvaća zadaću biti blagovjesnikom evanđelja – Isusove radosne vijesti“, kazao je propovjednik, dodavši kako je pokojni svećenik Vjekoslav tu životnu službu prihvatio prije 45 godina, primajući sveti svećenički red na Petrovo 1971. godine u katedrali u Đakovu.
Životopis vlč. Vjekoslava Jurčića
P
otom je mons. Ćurić okupljene uputio u životni put pokojnika. Rođen je nedaleko Slunja, 9. lipnja 1946. godine. Vrlo rano ostaje samo s majkom Mandom, koja će ga podizati i odgajati i kojoj će čitavoga života nastojati iskazivati zahvalnost, sve do njezine smrti u vremenu progonstva i ukopa na otoku Krku. U najranijim godinama s majkom dolazi u Cernu gdje je završio osnovnu školu. Godine 1961. započinje svoju formaciju za svećenički poziv, najprije u dječačkim sjemeništima u Zagrebu i Đakovu, gdje je maturirao 1965. U Đakovu započinje svoj teološki studij, koji je morao prekinuti radi reguliranja vojne obveze u Pirotu i Nišu, da bi 1971. završio studij i bio zaređen za svećenika.
Svećenički život vodio ga je u više župnih zajednica Đakovačko-osječke nadbiskupije, uključujući i Srijemsku biskupiju: najprije postaje privremeni upravitelj, potom i župnik župe Retkovci (1971. – 1981.), nakon čega odlazi za župnika u Kukujevce (1981/82.), a potom za župnika u Bapskoj (1982. – 1991./1998.), gdje je ujedno vršio i službu dekana tada Tovarničkoga dekanata. U Bapskoj ga je zatekao i Domovinski rat. Prati i brine se za svoje župljane u progonstvu, te je bio i imenovan dušobrižnikom za prognanike u Opatiji. Od 1993. do 1998. vrši službu župnoga upravitelja u Strizivojni, a 1998. postaje župnikom u Brodskom Varošu. Od 2007. godine župnik je u Komletincima, a 20. 08. 2010. umirovljen je, od kada boravi u Svećeničkom domu u Đakovu.
„Znao je velečasni Slavko, kako smoga većinom zvali, i mi subraća svećenici i njegovi župljani, ostaviti lijepi trag svog svećeničkoga rada u svim zajednicama u kojima je djelovao. S jednim posebnim naglaskom, u kojem se očitavala ponajviše prisnost i ljubav, znao je reći „moji župljani“. Ako je koja župna crkva bila lijepa i uređena s ponosom je govorio „moja mala katedrala“. Imao je i odliku određene odlučnosti i zahtjevnosti, za koju mi je prije nekoliko mjeseci rekao: „U nekim sam slučajevima bio, možda, i prestrog.“ No, nije mu se mogla pripisati nepravednost. Kad je nekome trebalo pomoći, znao je pokazati puno strpljivosti i sućuti. Neki od njegovih župljana to su vrlo pozitivno doživjeli i, rekao bih, upisali to kao jedno od najdragocjenijih iskustava plemenitosti, ljudskosti i dobrote jednog svećenika. Kad sam ga 2007. godine naslijedio kao župnik u Brodskome Varošu, mogao sam se osvjedočiti da je na pojedinim područjima bila upravo primjerna njegova brižljivost. Nije se libio davati i podršku pojedinim aktivnostima društvenoga života: udrugama i kulturno-umjetničkim društvima. Često ga se vidjelo s krunicom u ruci. S ponosom je uvijek spominjao zauzetost oko Gospina svetišta u Prkovcima“, podsjetio je mons. Ćurić.
Nadalje je istaknuo kako je pokojnika resila domaćinska gostoljubivost. „S radošću je očekivao i susretao se sa svećenicima, osobito sa svojim sjemenišnom generacijom, čije je redovite godišnje susrete nastojao ne propuštati. Prije više godina počeo je pobolijevati. Primjećivalo se da nosi iskustvo patnje, s kojim mu se nije lako hrvati. Znao se čuti i vapaj: Zašto, Gospodine? A unatoč svemu, brižno se pripravio na prijelaz s ovoga svijeta i usnuo. Mons. Luka Strgar, kao subrat iz generacije i kao ravnatelj Svećeničkoga doma, zajedno sa sestrama i djelatnicama, u zadnjim godinama bolesti bio mu je od iznimno velike pomoći. Dragi naš vlč. Slavko! Neka ti lijepa popudbina bude i naše veliko, ljudsko i bratsko: Hvala! za sva tvoja dobročinstva. Sada dovršavaš svoj put, kojeg Krist želi preobraziti na svoju sliku. Pođi, s radošću i povjerenjem u našeg Učitelja i Pastira, u neprolazni sjaj uskrsnoga života“, riječi su kojima je generalni vikar završio svoju homiliju.
Potom se uime generacije od svećenika oprostio mons. Luka Strgar, ravnatelj Svećeničkog doma, prenijevši izraze sućuti koje su uputili kardinal vrhbosanski mons. Vinko Puljić te banjalučki biskup mons. Franjo Komarica. U pismu sućuti koje je biskup Komarica uputio nadbiskupu Hraniću među ostalim stoji: „Zajedno smo došli u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb te se družili kroz cijelo gimnazijsko vrijeme, a i kasnije vrlo često, kao prezbiteri Kristovi, te sam s njime bio i prijateljski i bratski povezan. Upravljam Vam moju iskrenu sućut te Vas molim da je prenesete i rodbini dragog mi Pokojnika, kao i drugoj braći svećenicima, osobito iz naše brojne generacije. Za dragog ću Pokojnika slaviti sv. Misu, a moliti ću Gospodara žetve da na mjesto dugogodišnjeg župnika vlč. Vjekoslava pozove i osposobi novog vrijednog svoga suradnika.“
Misa zadušnica
Nakon ukopa na Gradskom groblju, u đakovačkoj prvostolnici održana je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa u miru te brojne svećenike predvodio nadbiskup Đuro Hranić. U svojoj homiliji nadbiskup je tumačio naviješten ulomak Evanđelja koji govori o Isusovom preobraženju na gori, te pažnju obratio na Petra koji situaciju „preobraženosti“ želi zadržati – gradeći sjenice želi zadržati trenutak nebeskog i ovjekovječiti ga na zemlji. Njegovu akciju prekida oblak i glas Nebeskog Oca: „Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!“
„Nismo li i mi ljudi poput Petra? Nije li naša reakcija pred patnjom, trpljenjem, pred smrću – u trenucima kao što je ovaj – jednaka Petrovoj? I mi bismo htjeli zadržati stanje zdravlja, mladosti, snage, uspjeha – zvjezdane trenutke svoga života i stanje ‘preobraženosti’; htjeli bismo preskočiti te iz života isključiti trpljenje, bolest, patnju i smrt. Pred svakom bolešću i patnjom, a posebno pred smrću, i mi bismo htjeli intervenirati, te poput Petra i ostalih učenika Isusu, odlučno reći: ‘Daleko bila smrt od nas!’ Strašimo se i teško prihvaćamo da bi bolest, trpljenje i smrt mogli biti oblik i mjesto Božje prisutnosti, oblik Božje ljubavi i objave; da ih treba prihvatiti kao put kroz kojega ulazimo u svijet svjetla, preobrazbe i suobličenja uskrslom Isusu te u konačno zajedništvo s Bogom“, rekao je nadbiskup Hranić.
„Glas s neba učenicima potvrđuje da Isus odlaskom u Jeruzalem te prihvaćanjem trpljenja, križa i smrti čini ono što je Božja volja, odnosno poručuje im da je Isusu Bog Otac i u trpljenju te u smrti. I to je poruka i danas za nas kad se opraštamo od našega brata svećenika vlč. Slavka Jurčića“, rekao je nadbiskup te dodao: „Bog je Otac Isusu, i našem Pokojniku, te svakome od nas Bog: i u trpljenju i u smrti. I to je ključ za razumijevanje smisla pokojnikovog života, za razumijevanje njegova prihvaćanja Očeva glasa; za njegov odaziv i poslušnost tome glasu kroz svećenički život, ali i za njegove ljudske otpore tom glasu u vlastitom životu te ključ za razumijevanje i ovoga trenutka njegove smrti te ukopa.“
Zaključujući homiliju, nadbiskup je kazao: „Vjerničko prihvaćanje Isusa isključuje pokušaj našeg ljudskog ukopavanja u sjenice egoizma i sadašnjosti, u privide naših ovozemnih mogućnosti jer te naše ljudske akcije i ovozemne mogućnosti se u stvari pokazuju kao utvrde naše zatvorenosti za Boga, koje traže naše odustajanje od sebe, potpunu darovanost i prihvaćanje Isusa te hod za njim na putu prema vlastitom Jeruzalemu; odnosno prihvaćanje naših vlastitih ograničenja, križeva i bolesti sve do trenutka smrti. I to je poruka Božje riječi nama, današnjim ukopnicima našeg brata svećenika Slavka u kojoj odčitavamo smisao njegova svećeničkog identiteta, života i djelovanja te poruka s neba i nama koji ostajemo kojim putem trebamo ići kroz život, kakve stavove trebamo zauzimati i kako se trebamo odnositi prema svome Jeruzalemu.“
Anica Banović
