PODVINJE, VRANOVCI (TU) – Na mjesnome groblju u Vranovcima, Župa Podvinje (Slavonski Brod), u subotu 19. prosinca 2015. ukopan je vlč.Stjepan Barišić, svećenik Srijemske biskupije, župnik Župe Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu i upravitelj Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske, koji je iznenada preminuo u srijedu 16. prosinca u Petrovaradinu, u 65. godini života i 38. godini svećeništva.
Sprovodnim obredima prethodilo je molitveno bdijenje i misa ispraćaja u petak, 18. prosinca u župnoj crkvi Uzvišenja svetog Križa, iste večeri pak bdijenje u filijanoj crkvi svetog Josipa u Bukovlju, te neposredno prije ukopa, ispraćaj i misa u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog u Podvinju. Pred brojnim okupljenim vjernicima iz župe Podvinje i susjednih župa Slavonskobrodskog dekanata, ali i iz Petrovaradina, misu je predvodio biskup Srijemske biskupije mons. Đuro Gašparović, u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom Beogradske nadbiskupije mons. Stanislavom Hočevarom, đakovačko osječkim nadbiskupom metropolitom mons. dr. Đurom Hranićem te još 40-ak svećenika iz župa s područja ove tri (nad)biskupije.
Misa zadušnica
„Srce svećenika Stjepana prestalo je kucati dok se pripremao za susret s vjernicima u božićnoj ispovijedi u petrovaradinskoj župi Uzvišenja svetog Križa u kojoj je posljednjih pet godina bio na službi župnika. Prethodno je 32 godine proveo na nekoliko službi u Beogradskoj nadbiskupiji, u čijoj je katedrali Krista Kralja u Beogradu i zaređen za svećenika 22. veljače 1978. „Sva dobra djela i napore što ih je vlč. Stjepan postigao tijekom svog života i svećeništva, smrt ne može obezvrijediti niti razoriti“, rekao je biskup Gašparović, zavaljujući Gospodinu za život, neumorni rad i požrtvovnost koje je vlč. Stjepan ugradio i u Beogradsku i u Srijemsku biskupiju.
„Isus se okrenuo prema onima koji su u svoj život prihvatili vjeru u Milosrdnog Oca. Takvu vjeru svjedočio je i naš pokojni Stjepan, prihvaćajući sve što dolazi iz Božje ruke. Mi sada vjerujemo da on Ocem nebeskim ulazi slavu novoga, vječnoga života, nove budućnosti. Nije naše da samo sjednimo i čekamo trenutak prelaska s ovoga svijeta. ‘Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene’, poručuje nam Isus, a to znači biti pripravan u svakome trenutku ovozemaljskog života ne znajući kada će Gospodin doći. Upaljene svjetiljke znače iščekivanje, a svjetiljke su djela dobra koja svuda svijetle, koja ne možemo stvoriti, dakle samo sjedeći i čekajući kad ćemo otići s ovoga svijeta, djela koja možemo stvoriti samo radeći. To je znao i pokojni Stjepan. Zato nam je nastojati činiti što više dobrih djela, što više susreta i razgovora jednih s drugima, međusobne utjehe i poticaja“, istaknuo je u prigodnoj homiliji mons. Gašparović.
Oproštaj nadbiskupa Hranića
Nakon euharistije od vlč. Stjepana Barišića biranim se riječima oprostio i nadbiskup Đuro Hranić, podsjetivši na niz godina teškog ali ustrajnog pastirskog i pastoralnoga rada koji je pokojni Stjepan kao svećenik na više službi povodio u Beogradskoj nadbiskupiji, za koju je ustvrdio da je izrazito zahtjevno misionarsko područje u kojoj je opstati svećenik zaista veliki izazov. „Puno je lakše svećenikom postati nego opstati, ustrajati i u potpunosti biti predan Bogu, biti nazirej Božji kako čitasmo u Knjizi Sudaca. Upravo snagom te vjere vlč. Stjepan je od najranije dobi postajao i bio nazirej Božji. Činio je uistinu sve što je mogao. S toliko se zanosa i ljubavi posvetio svetištu Gospe Tekijske i već dvije godine ustrajno radio na pripremama za veliku proslavu 300. obljetnice svetišta, u Godini Milosrđa. Doista, otišao je prerano“, rekao je uz ostalo nadbiskup Hranić, potičući vjernike neka mole i za dušu svećenika Stjepana, ali i za nova duhovna zvanja, nove svećenike, redovnike, redovnice…
Nakon mise u crkvi u Podvinju, pogrebna povorka uputila se prema groblju u Vranovcima, gdje je sprovodne obrede predvodio nadbiskup Hočevar, izražavajući u ime svih katoličkih, ali i pravoslavnih, vjernika Beogradske nadbiskupije, ponajprije obitelji pokojnog Stjepana te vjernicima i župljanima jedinstvo u nadi, molitvi i ljubavi. Zahvalio je i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koja je svoga sina Stjepana dala na svećeničko zaređenje, a potom i 33 godine njegova djelovanja u Beogradskoj nadbiskupiji.
Oproštajne riječi biskupa Stanislava Hočevara
„Mi biskupi, okupljeni te srijede 16. prosinca, nismo mogli ni zamisliti da će nas vlč. Stjepan tog poslijepodneva ovako iznenaditi svojim odlaskom, kao što nas je volio počesto, ali pozitivno iznenađivati. Bio je svjestan da ga je Bog u svojoj originalnoj ljubavi stvorio, i živio je tu originalnost. Volio je povijest, puno je istraživao. Prilikom razgovora oko pripreme za gradnju crkve u Smederevu u kojoj je bio župnik, imao je toliko pitanja, tražeći objektivnu povijest i Božje tragove vodstva svijeta i Crkve. Hvala mu na tome, jer je osjećao živo da kao katolički svećenik mora biti otvoren svoj istini Božjoj, poslanju Crkve i zadaći čovječanstva. Imao je nevjerojatnu snagu dijaloga, mnogi su u njemu otkrivali put dijaloga i zajedništva, suživota s Bogom u molitvi. Dragi Stjepane, možda bi tko mogao i preispitivati razloge tvog prelaska u Srijemsku biskupiju, ali – duboko u srcu želio si biti bliže svojoj rodnoj nadbiskupiji, svojoj rodnoj grudi, svima koji su ti posebno u životu pomogli. To smo i mi u Beogradu osjećali. Uvjeren sam da ovaj tvoj odlazak nije prekinuće, nego naprotiv početak našeg još dubljeg i intenzivnijeg suživota u kojemu ćeš nam s neba pomagati krijepiti vjeru, nadu i ljubav.“ rekao je mons. Hočevar
Oproštajno slovo Petra Pifata
U ime vjernika i župljana iz obratio se pokojnikov najbliži župni suradnik i prijatelj Petar Pifat: „I mi Petrovaradinci došli smo u Vranovce kod vašeg Slavonca, kažem vašeg jer je Stjepan za nas bio i ostao Petrovaradinac. Došli smo ga ispratiti kao njegovi župljani, hodočasnici, kao predstavnici Hrvatskog kulturnog prosvjetnog društva Jelačić koje je on kao domoljub zdušno podržavao, hrabrio, štitio i mudro savjetovao. Dragi Stjepane, moleći za tebe vjerujemo da si već kod Gospodina i da ćeš nas zagovarati kao što si nas i ovdje branio i tješio u trenucima brojnih izazova kao ozbiljan, odmjeren, mudar i hrabar pastir, koji je znao u pravo vrijeme šutjeti i druge pozorno slušati. Svi smo u nevjerici, šutimo, plačemo i pitamo se kako, zašto, zbog čega… Stjepane, jako si nas iznenadio. Ostale su na tvome stolu božićne čestitke koje si potpisao i koje trebamo odaslati na više od tisuću župa diljem Hrvatske, Bosne, Vojvodine, Srbije…Zavaljujemo Bogu što smo imali privilegiju i čast poznavati te, surađivati i živjeti s tobom, te molimo zagovor tvoje i naše Gospe Tekijske, do ponovnog susreta u Vječnosti.“
Vlč. Stjepan Barišić rođen je 10. veljače 1951. godine u Vranovcima, kod Slavonskog Broda, kao drugorođeno dijete Antuna i Ruže Barišić, obitelji s petero djece. U rodnome selu završio je osmoljetku, u Zagrebu pak pohađa Klasičnu vjersku gimnaziju, kao klerik đakovačko bosanske biskupije, a maturira u Đakovu godine 1970. Po povratku iz vojske – mornarice u Puli, upisuje bogosloviju 1972. godine. U Beograd se javlja kao đakon tamošnjeg nadbiskupa Gabrijela Bukatka, a 22. veljače 1978. zaređen je za svećenika u katedrali Krista Kralja, u kojoj obnaša i službu župnog vikara do 1980. Potom postaje župnikom u Kraljevu do 1986. kada prelazi na službu župnika u Ravnu Reku. Od 1987. do 1988. bio je župnik u Boru i Zaječaru, a potom narednih deset godina na službi župnika u Smederevu, gdje je unatoč velikim poteškoćama, zabranama, čak i prijetnjama zatvorom, uspio sagradi novu crkvu. Župnikom u Beogradu u konkatedrali Krista Kralja postaje 2008. i ostaje do 2010. kada je zatražio inkardinaciju i prelazi u Srijemsku biskupiju u kojoj je imenovan župnikom župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu. Povjereno mu je na upravljanje i biskupijsko svetište Gospe Tekijske. Ivica Vlašić
