BREZNICA ĐAKOVAČKA (TU) – Misom zadušnicom i sprovodnim obredima, koje je predvodio mons. Đuro Hranić, sestre karmelićanke iz Breznice Đakovačke oprostile su se 16. veljače sa svojom pokojnom sestrom Marijom Rafaelom od Božje Providnosti (Ana Petranović), koja je, okrijepljena svetim sakramentima, preminula 15. veljače u 80. godini života i 37. godini redovničkih zavjeta.
U zajedništvu s nadbiskupom Hranićem, oko oltara bilo je 
jedanaest svećenika, među kojima o. Srećko Rimac, provincijal i o. Alen Mažić, tajnik Hrvatske karmelske provincije sv. o. Josipa te kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Robert Jugović. U asistenciji su bili đakovački i karmelićanski bogoslovi, dok je liturgijsko pjevanje animirala nekolicina đakovačkih bogoslova. Prisutna je bila i rodbina, redovnice, prijatelji i znanci pokojne sestre i zajednice sestara karmelićanki.
Na početku mise nadbiskup Đuro izrazio je sućut priorici i svim sestrama, ocu provincijalu, rodbini, svim znancima i prijateljima te rekao: „Euharistija je molitva hvale, zahvale. I mi smo se okupili da Bogu damo hvalu za život i redovničko posvećenje naše drage pokojne s. Marije Rafaele od Božje Providnosti.“ Istaknuo je kako je euharistija i molitva u kojoj se spominjemo Isusova prijelaza iz smrti u život, a s. Rafaela je počevši od krštenja, preko redovničkog posvećenja te napose patnje na bolesničkoj postelji, živjela suobličavajući se Isusu. Zato, „ukoliko je neka sjena grijeha ostala na njoj, neka joj njen nebeski Zaručnik blago oprosti te ju uvede u zajedništvo svojih blaženih i svetih.“
Odjednom glas!
„Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja. Da, odjednom glas. Za većinu od nas to je vjerojatno bila vijest koja je do nas došla jučer ujutro: Umrla je s. Rafaela. No, ona je čula taj glas i prije tri tjedna kad je morala u bolnicu. Čula ga je i kad joj se prije tjedan dana stanje pogoršalo, i kad je prebačena s redovnog odjela na intenzivni. Ona je čula: Dragi moj mi kuca!“ Tim riječima započeo je nadbiskup svoju homiliju, oslanjajući se na izabrano misno čitanje iz 
Pjesme nad pjesmama povezujući ga s iznenadnošću događanja posljednjih tjedana života s. Rafaele, kad je taj glas bio i jasan, ali kad su oni koji su je poznavali molili da još ne otvara vrata tom glasu. „I nakon tri tjedna patnji i molitve, i sve jasnijeg glasa, sada s. Rafaela zbori: Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni.
Potom je nadbiskup Đuro istaknuo proturječnost ljudskoga života, koji u sebi osjeća težnju i želju da živi i koji želi odgoditi smrt, no istovremeno pomisao na to, kao i samo stanje tijela govori o nepodnošljivosti beskonačnog života na zemlji. Jedino Dobri Pastir, koji je i sam prošao taj put kroz dolinu smrti, može ići s čovjekom na njegovu putu i dati mu prolaz i izlaz iz života koji postaje nepodnošljiv. „U konačnici želimo samo jedno: blaženi život. Naše putovanje ima samo jedan cilj. U nama postoji učeno neznanje. Ne želimo umrijeti, a ne znamo što želimo. No znamo da postoji poznata Nepoznanica koja nas privlači“, citirao je nadbiskup Hranić sv. Augustina.
Ja pripadam Dragomu svomu
Ukratko predstavivši životni put s. Rafaele, kao i osobno iskustvo poznanstva s njom, nadbiskup Đuro istaknuo je njezino nastojanje da trajno živi u predanju i jedinstvu sa Zaručnikom, Kristom, ostvarujući riječi Ja pripadam dragomu svomu, i dragi moj pripada meni. No budući da je smrt punina života, u njoj se konačno i potpuno ostvaruju te iste riječi pripadanja dragome. „Istinski je živjela jer je bila puna nade onih koji u Boga gledaju i za njim idu. Draga naša pokojna sestro, živa u Kristu Gospodinu, neka tvoja molitva i zagovor kod Krista Gospodina prati ovu karmelsku zajednicu, zjenicu oka naše nadbiskupije; moli za svakoga od nas, naše obitelji, svećenike, da imamo hrabrosti biti u potpunosti Kristovi kako si i ti bila“, završio je nadbiskup svoju homiliju.
Nakon liturgijskog oproštaja u crkvi, okupljeni su se vjernici u procesiji uputili prema samostanskom groblju, gdje je uz molitvu svih prisutnih sahranjeno tijelo pokojnice.
Životopis
S. M. Rafaela od Božje Providnosti (Ana Petranović) rođena je 4. ožujka 1938. u Gornjoj Jelenskoj kao najmlađe, deveto, dijete oca Ivana i majke Dragice rođ. Tomac. Djetinjstvo je provela u brojnoj vjerničkoj zemljoradničkoj obitelji, u kojoj je od najranije dobi učila žarko moliti i marljivo raditi pouzdajući se u Božju providnost. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu u teškim poratnim godinama.
Prvi njezin susret s Karmelom bio je prilikom polaganja svečanih zavjeta njezine daljnje rođakinje i sumještanke s. Ane od Majke Božje (Anđele Andlar) u Brezovici na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, 14. rujna 1950. godine.
Već u mladenačkoj dobi osjećala je želju da izbliže nasljeduje Gospodina u redovničkom pozivu te 1957. godine ulazi u samostan Kraljice Karmela u Brezovici kao vanjska sestra. Zbog zdravstvenih razloga, 1962. godine vraća se Gornju Jelensku. Potom odlazi u Zagreb gdje pohađa tečajeve za obrazovanje odraslih te se 1965. godine zapošljava kao dostavljač u Tehničko-ekonomskom birou i radi 13 godina.
Dolaskom sestara u Kloštar Ivanić u njoj se ponovno probudila želja za ostvarenjem karmelskog poziva. Ulazi u Karmel sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću 8. studenoga 1978. godine. Redovničko odijelo prima 8. prosinca 1979., te nakon dvije godine novicijata, 14. prosinca 1981. polaže privremene redovničke zavjete na godinu dana, koje, prema Konstitucijama, kao vanjska sestra uzastopno obnavlja tijekom pet godina. Na svetkovinu sv. oca Ivana od Križa, 14. prosinca 1986., položila je doživotne zavjete kao vanjska 
sestra.
Dana 14. srpnja 1988. dolazi na novi osnutak Karmela sv. Josipa u Šarengrad, a zajedno s cijelom Zajednicom odlazi u progonstvo 1991. godine, da bi se nakon punih 10 godina prognaničkog života 17. prosinca 2001. s ostalim sestrama preselila iz Remeta u Breznicu Đakovačku, u novi, još nedovršeni samostan. Tu je svoje zavjete živjela i vjerno Bogu služila do trenutka kad je Zaručnik došao i našao ju kao mudru djevicu – sa zapaljenom svjetiljkom.
S. Rafaela vršila je u Karmelu službu vanjske sestre, vratarice. Bila je vedre naravi i uvijek s osmijehom primala posjetitelje: rodbinu, prijatelje i sve koji su dolazili i kucali na vrata samostana. Voljela je činiti dobro drugima i razveseljavati bližnje malim darovima, a posebno onima koje je sama izrađivala. Predano je radila krunice i žarko molila na nakane Svetoga Oca, naših biskupa i poglavara. s. Teodora Lešić
