ŠIROKO POLJE (TU) – Preč. Đuro Kedveš, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo u petak, 3. srpnja 2015., u 57. godini života i 31. godini svećeništva u Svećeničkom domu u Đakovu, ukopan je u subotu 4. srpnja na mjesnom groblju u Širokom Polju. Sprovodni obredi započeli su misom zadušnicom u filijalnoj crkvi sv. Izidora u Širokom Polju, koju je u koncelebraciji brojnih svećenika predvodio mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, dok je obred ukopa na mjesnom groblju predvodio mons. Ivan Ćurić, generalni vikar.
Na početku misnog slavlja nadbiskup je uime cijeloga prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije, 
svih prisutnih časnih sestara i vjernika uputio izraze sućuti pokojnikovoj majci, bratu i svoj rodbini. U svojoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na odlomak Ivanova Evanđelja, na razgovor između Isusa i Lazarovih sestara, kada Marta ispovijeda svoju ispovijest vjere u Isusa koji pred njom stoji kao Krist, Sin Božji koji dolazi na svijet. “Uskrsli Lazar je slika naših pokojnika – onih koji će ustati na vječni život o sveopćem uskrsnuću. Tako se u tom događaju vezanom uz Isusov život slikovito zbiva ono što će se dogoditi na kraju vremena. I mi danas, kao zajednica vjernika suočena sa smrću našeg svećenika vlč. Đure Kedveša, ispraćajući ga i polažući u grob njegovo tijelo, pitamo se o sudbini naših pokojnika. Vjerujemo u Krista uskrsloga, 
ali istodobno gledamo puna groblja naših pokojnika. Grobovi nisu prazni i pitamo se što je s našim pokojnicima. Današnji evanđeoski odlomak kojega je napisao sv. Ivan, apostol i evanđelista, i nama, kao nekoć prvoj kršćanskoj zajednici, pruža utjehu i ponovno jača našu vjeru. Čitajući ovaj evanđeoski odlomak, želimo biti blizu Vama, draga Majko, i vama ožalošćenoj rodbini, te vjerom u Krista raspetoga i uskrsloga, u njegovo uskrsnuće, i u uskrsnuće svakoga čovjeka, želimo utješiti i sebe i Vas. Nismo stvoreni za trulež groba. Stvoreni smo za suobličenje Kristu uskrslome i zato naš ideal nije što duži zemaljski život, nego njegova preobrazba u život vječni”, rekao je nadbiskup.
Rekavši kako Evanđelist Ivan koristi Lazarovo uskrisenje kao sliku i potvrdu da je Kristovo uskrsnuće garancija uskrsnuća i svih ljudi – dok prvoj kršćanskoj zajednici piše o onome što se dogodilo s Lazarom, Ivan joj pred oči stavlja Lazara kao sliku i utjehu, poručujući da je Kristovo uskrsnuće garancija uskrsnuća i za sve one koji s Isusom žive i umiru. “Isus je plakao na Lazarevu grobu. U njemu, u zaplakanim Lazarovim sestrama prepoznajemo Vas poštovana i draga Majko, braćo i ožalošćena rodbino i sve one koji su zaplakani radi stradanja i smrti svojih pokojnika. No, Ivan nam poručuje da zadnja riječ današnjeg evanđeoskog odlomka pred smrću nije plakanje, nego Isusova riječ: Ja sam uskrsnuće i život! To je sržna i temeljna poruka. U toj se riječi Isus poistovjećuje s Bogom koji je darovatelj života te garantira: Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada! – “Vjeruješ li ovo?” – pitao je Isus Martu. “Vjeruješ li da tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada?” – pita Isus nas. Onaj tko to vjeruje ne hodi, draga braćo i sestre, u tami, nego ima svjetlost života”, rekao je nadbiskup te naglasio kako je pokojni svećenik Đuro Kedveš to vjerovao od svojih malih nogu do posljednjega dana svoga života.
Na kraju homilije nadbiskup je zahvalio ravnatelju te svim časnim sestrama i djelatnicama Svećeničkoga doma u Đakovu, koji su s puno brige skrbili o pokojniku.
Oproštajni govori
Uime svećenika Velikokopaničkog dekanata i vjernika župe Vrpolje, oproštajnu riječ uputio je dekan preč. Nikica Mihaljević, izrazivši sućut majci, bratu i ostaloj tugujućoj rodbini. “Dragi Đuro, došao si među nas prije desetak godina iz Surčina. S veseljem si prihvatio župu i bio pun pastoralnih planova. Znali smo da nosiš rane teškoća i kušnji koje si zadobio u Surčinu teških ratnih i poratnih godina. No, to te nije smetalo da svim srcem prioneš na obnove u župi. Nisu te u početku baš razumjeli vjernici no ti si bio uporan i strpljiv. Slijedili su radovi na obnovi crkve u Vrpolju i poslije u filijali Čajkovci. Koliko briga, teškoća i izazova… Nisi posustajao. Kuća Božja bila ti je važnije od tvoje kuće, župnog stana, koji je također bio potrebit obnove. Uz crkve na srcu su ti bile i kapelice kao i križevi krajputaši; sve što je Božje htio si da bude uredno i lijepo. Nisi se nimalo štedio”, rekao je preč. Mihaljević.
Podsjetio je na pokojnikovu veliko zalaganje za uređenje crkve u vrijeme došašća, ali i za svaku drugu svetkovinu te na njegovu gostoljubivost i stalnu raspoloživost jer nikada nije išao na odmor i gotovo je uvijek bio kod kuće, najčešće u društvu svojih vjernika. “Kad je nastupila opaka bolest s teškim bolovima, nisi se tužio. Samo kad bi te pitali kratko si odgovarao. Razumio si da je to tvoj križ koji si junački i strpljivo nosio. Pa kad si ostao bez noge i bio na bolovanju u Đakovu, još si uvijek dušom bio u svojoj župi. Ne samo to, nego si govorio o novim planovima i akcijama koje te čekaju kad ozdraviš”, rekao je preč. Mihaljević te zahvalio pokojnom svećeniku za sve dobro što je učinio u svojoj župi i među braćom svećenicima.
Uime župljana Župe sv. Josipa u Vuki, kojoj pripada filijala Široko Polje, od pokojnika se oprostio župnik Mato Mićan, a uime župljana Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Vrpolju oproštajnu riječ uputila je župljanka Dubravka Bašić.
Životopis (iz homilije nadbiskupa Đure Hranića)
Preč. Đuro Kedveš rodio se 19. rujna 1958. godine u Širokom Polju od oca pok. Ivana i majke Elizabete r. Anitić. Po završetku osnovne škole ovdje u Širokom Polju i u Đakovu odlučio je poći u gimnaziju u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu sa željom da jednoga dana postane svećenik. Po završetku prva dva razreda, prema ondašnjim običajima, dolazi u Sjemenište u Đakovo i na Biskupijskoj gimnaziji “J. J. Strossmayer” završava gimnaziju te je ondje i maturirao 1977. godine. Odlazi potom u odsluženje vojnoga roka i vraća se u Bogoslovno sjemenište u Đakovo. U Đakovu je završio u sjemeništu teološki studij i 23. rujna 1984. u Đakovačkoj ga je katedrali pokojni biskup Ćiril Kos zaredio za svećenika.
Kao mladi svećenik najprije je kroz dvije godine bio župni vikar (kapelan) u Donjem Miholjcu, a potom je imenovan župnikom u Surčinu u Srijemskom dijelu tadašnje biskupije. Surčinu je poklonio punih 19 godina, i to najbolje godine svojega života. Ondje je zbog Domovinskog rata u Hrvatskoj i svega onoga što se događalo Hrvatima u Srbiji, njegovim župljanima i njemu samome, proživio vjerojatno i najteže godine svojega života. Godine 2005. bio je premješten za župnika u Vrpolje i ondje je bio nepunih 9 godina, sve do proljeća prošle godine, kad je završio u osječkoj bolnici i kad mu je amputirana noga. Zbog teško narušenog zdravstvenog stanja iz bolnice se vratio u Svećenički dom u Đakovo. Prošlog je ljeta bio i službeno umirovljen.
Anica Banović
