VINKOVCI (TU) – Misa zadušnica za o. Miju Jozanovića, franjevca konventualca, člana samostana sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima, koji je nakon duge i teške bolesti, okrijepljen svetim sakramentima, umro 20. svibnja 2015. u Općoj bolnici u Vinkovcima u 63. godini života, 45. redovništva i 38. svećeništva, održana je 22. svibnja u crkvi navedenog samostana u Vinkovcima.
Zadušnicu je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro 
Hranić, u zajedništvu s ministrom Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, fra Josipom Blaževićem, generalnim asistentom fra Miljenkom Hontićem, gvardijanom samostana u Vinkovcima fra Martinom Dretvićem, šezdesetak prisutnih svećenika, a posluživala su dva đakona. Uz obitelji i rodbinu pokojnika, crkvu i samostansko dvorište ispunili su brojni, vidno ožalošćeni vjernici, redovnice te subraća Slovenske provincije franjevaca konventualaca. Asistirali su bogoslovi Hrvatske provincije sv. Jeronima. Sprovodni obredi održani su na vinkovačkom Gradskom groblju, a predvodio ih je fra Josip Blažević.
Homilija mons. Hranića
Započinjući misno slavlje mons. Hranić uputio je izraze ljudske i kršćanske sućuti, blizine i solidarnosti bratu i sestrama pokojnika, Provinciji sv. Jeronima te svim vjernicima koji su poznavali fra Miju te se prisjetio njihova posljednjega susreta. Znajući kakve je bolove trpio u posljednjim danima svoga života, nadbiskup je u svojoj homiliji rekao: „Ako hoćemo tumačiti događaje u kršćanskoj dimenziji, u svjetlu Uskrsa, onda moramo kao ključnu stvar prihvatiti Isusov put kroz smrt u uskrsnuće. Prema tom otajstvu 
obrata boli i smrti u puninu radosti i života usmjerava nas i životni put našega brata svećenika i redovnika, franjevca konventualca o. Mije Jozanovića, od kojega se danas ovdje opraštamo. Bol u njegovu tijelu, bol u njegovim kostima suobličavala ga je Isusu trpećem na križu i intenzivno ga podsjećala da je Isus upravo kroz bol i smrt, ušao u život.“
Evanđeosko izvješće o drugom ukazanju uskrsloga Isusa učenicima naglašava dvije stvarnosti njegova života: bolnu 
smrt i radost uskrsnuća, rekao je nadbiskup i naglasio: „Te dvije stvarnosti povezane su zajedno. Uskrsnuće opravdava patnju i smrt i daje im smisao. Zato je i ova misa zadušnica ohrabrenje našoj vjeri da i Pokojnikovo trpljenje te njegova smrt imaju smisao, da je to put u uskrsnuće, te da i mi u trenucima kad nas pohode Isusov križ i njegove rane smognemo snage izgovoriti Tomine riječi: Gospodin moj i Bog moj!“
Potom je, kao i svi govornici koji su na kraju mise izrekli oproštajne govore, zahvalio sestri pokojnoga o. Mije, Ani Dubravac, koja je uz njega danima, koji su prerasli i u mjesece, bdjela svakodnevno, od jutra do večeri, da ne bude sam, da ga hrabri, da ga utješi, da mu masažom ublaži bol barem na psihološkoj razini.
Oproštajni govori
U svom oproštajnom govoru provincijalni ministar iznio je životopis pokojnika, a potom se osvrnuo na duge mjesece patnje, rekavši: „Teška bolest fra Mije, koja je iz tjedna u tjedan pokazivala sve otvorenije svoju silovitost i hirovitost, dogotovila je onu mladomisničku žrtvu zahvalnicu po prvi puta prinesenu na oltaru. Isus je čas svoje blažene muke nazvao časom proslave. Patnja čovjeku pomaže razlučiti bitno od nebitnoga, vječno od vremenitoga, zlato od troske. Patnja oplemenjuje čovjeka i uvodi ga u svijet misterija. Otkada je Isus patnjom otkupio svijet, ljudska patnja dobiva otkupiteljsku vrijednost. Ako je patnja svakog kršćanina, sudjelovanje u Kristovim patnjama za njegovo tijelo koje je Crkva, onda je to na osobit način, svećenička patnja. Patnja je istovremeno i neprolazna slava, kojom su se ovjenčali mučenici Crkve, a ovogodišnja korizma bila je uistinu i na osobit način i korizma fra Mije Jozanovića, koja ga je u devetnici u čast Duhu Svetom provela kroz otajstvo smrti, blaženstvu vječnoga života.“ Provincijalni ministar potom je izrazio iskrenu sućut i veliku zahvalnost svima koji su bili uz fra Miju u njegovoj bolesti.
Generalni asistent Hontić, oproštajni govor je izrekao i sućut izrazio uime generalnog ministra fra Marca Tasce. Prisjećajući se svoje osobne povezanosti s fra Mijom od samog djetinjstva kada se odlučivao za poziv, a zatim tijekom školovanja i formiranja kada ga je pratio na njegovu sjemenišnom, bogoslovnom, a zatim i svećeničkom putu, fra Miljenko je istaknuo: „Posebno je na mene ostavio veliki dojam u svojoj bolesti. Kad god bih ga pitao kako je, samo bi odmahnuo rukom i rekao „Ma nema problema“. Nikada se nije žalio na tu bolest, iako je, svi znamo, teško patio i podnosio teške bolove.“ Zaključujući svoj govor fra Miljenko je zahvalio Bogu na daru o. Mije Jozanovića te za sve ono lijepo i dobro što je Bog po njemu dao.
Uime svećenika Vinkovačkog dekanata, 
na čijem području je fra Mijo djelovao 16 godina, oprostio se mons. Tadija Pranjić, župnik vinkovačke Župe sv. Euzebija i Poliona. „Kao što je Krist prošao agoniju Velikog petka, osjetio svu patnju koju čovjek može osjetiti, tako je i naš fa Mijo godinama, a napose posljednjih mjeseci, bio kao Krist razapet u teškim patnjama, čemu smo svjedoci mi svećenici Vinkovačkoga dekanata, koji smo ga svakodnevno posjećivali“, rekao je mons. Pranjić. Fra Miju je opisao kao svećenika i redovnika otvorena i plemenita srca i duše, spremna u svakom trenutku pomoći, koji je oko sebe širio čovječnost i plemenitost prema vjernicima i svim ljudima koje je susretao. „Svi te pamtimo po jednostavnosti, dobroti i plemenitost“, rekao je župnik Pranjić te nastavio izričući iskreno, bratsko i svećeničko hvala za svu dobrotu. Ističući kako je jedna od najljepših rečenica opisa Kristova života – Prolazio je zemljom čineći dobro, mons. Pranjić je rekao da sada, u trenutku oproštaja od fra Mije, za njegov život može reći to isto.
Fra Jozo Puškarić, oproštajni govori izrekao je uime svih župljana tramošničkog kraja te prisutnih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika iz Tramošnice. „Njegova ljubav prema rodnom kraju i zavičaju, bila je očita kada su njegovi Tramošnjani dolazili s vrećicama u rukama kao prognanici u njegovu župu Molve, pa i širom Hrvatske, a on je imao razumijevanja i ljubavi prema svakome. Iskusio sam i doživio njegovu otvorenost i pristupačnost prema ljudima, a da je to tako, može se primijetiti i kod današnjega oproštaja mnogobrojnih prisutnih vjernika, koji se od fra Mije rastaju sa suzama u očima“, rekao je fa Jozo. U Tramošnici, kraju u kojemu su cvjetala zvanja, nakon ratnih stradanja sve ih je manje, rekao je fra Jozo i zaključio: „Dragi fra Mijo, zajedno sa preminulim svećenicima tramošničkog kraja, sa svetima u nebu, zagovaraj i moli kod Gospodina da stado ne ostane bez pastira.“
Od pokojnog subrata oprostio se i gvardijan fra Martin Dretvić, rekavši: „Dragi brate Mijo, završilo je tvoje zemaljsko putovanje, Godine 1982. započeli smo zajedno u župi Mađarevo, a posljednju etapu tvoga životnoga puta proveo sam opet uz tebe, u tvojoj teškoj bolesti, koju si patnički nosio gotovo 9 godina, a posebno posljednje mjesece, tjedne i dane, koji su bili ispunjeni neizrecivim patnjama i bolima preteške i neizlječive bolesti raka“. Nakon 16 godina života i rada u ovom samostanu fra Mijo je stekao mnoge prijatelje i dobročinitelje te im je gvardijan izrekao veliko hvala. Posebnu zahvalu uputio je liječnicima i neumornom medicinskom osoblju na svoj brizi, pažnji i strpljenju, a osobito medicinskoj sestri Ivki Bubalović. Zatim osoblju Doma za stare i nemoćne za svu njihovu skrb i kućnu njegu u fra Mijinim najtežim danima. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti zbor crkve sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima.
Životopis o. Mije Jozanovića
O. Mijo rođen je 25. rujna 1952. godine u Donjoj Tramošnici, općina Gradačac, BiH, u obitelji Mate i Ane r. Martić. Nakon završetka osnovne škole ulazi u Sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu, gdje završava Srednju školu za spremanje svećenika Provincije franjevaca konventualaca. Nakon srednje škole prolazi godinu kušnje – novicijat te 2. kolovoza 1970. u Zagrebu polaže privremene zavjete. U vrijeme studiranja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu polaže svečane zavjete, a 19. prosinca 1976. godine u Zagrebu je zaređen za đakona. Za svećenika je zaređen u zagrebačkoj prvostolnici, 26. lipnja 1977. godine, po rukama kardinala Franje Kuharića. Kao đakon djelovao je u župama Kukuljanovo i Škrljevo, a nakon svećeničkog ređenja djelovao je kao kapelan u Molvama (1978.-1982.), kao kapelan u Mađarevu i Novom Marofu (1982.-1983.), ponovno kao kapelan i upravitelj župe u Molvama (1983.-1995.), kao upravitelj župe Ždala (1992.-1993.) te kao gvardijan u Molvama (1989.-1995.). U ožujku 1995. godine izabran je za gvardijana samostana sv. Frane u Splitu. U isto vrijeme djeluje kao župni vikar u župi sv. Stjepana pod Borima u Splitu. Na Provincijskom kapitulu 1998. godine izabran je definitorom Provincije te gvardijanom samostana sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima. Službu definitora vrši do 2006. godine, a na službi gvardijana u Vinkovcima ostaje do 2010. godine. Zadnje godine svojega života, proveo je u samostanu sv. Antuna u Vinkovcima. M. Kuveždanin
