ĐAKOVO (TU) – Mons. Géza Varga, kanonik u miru, koji je preminuo 6. rujna 2014., u 96. godini života i 74. godini svećeništva u Svećeničkom domu u Đakovu, ukopan je u ponedjeljak 8. rujna u grobnicu Stolnoga kaptola na Gradskom groblju u Đakovu. Ukopu je prethodila sprovodna misa zadušnica u đakovačkoj katedrali, koju je u nazočnosti brojnih svećenika i nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića predvodio nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić.
Životni put mons. Varge
U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o životnom putu pokojnog svećenika, rođenog 29. prosinca 1918. godine u Starom Bečeju, na području današnje Subotičke biskupije. Ondje je završio prva četiri razreda osnovne škole i potom kao dječak sa svojim bratom Julijem otišao u sjemenište, u gimnaziju, u Travnik. Nakon što mu je umro otac učitelj, a majka udovica s petero djece nije mogla plaćati troškove sjemeništa, braća su se morala vratiti kući. Gimnaziju su nastavili pohađati u Novom Sadu, a Božja providnost povezala ih je s tadašnjim petrovaradinskim župnikom Stjepanom Pacovskim koji im je, nakon što ih je upoznao, financijski pomogao. Maturirali su 1936. u Novom Sadu. Iz zahvalnosti prema župniku Pacovskom braća Varga odlučili su zamoliti đakovačkog biskupa da ih primi u svoje Bogoslovno sjemenište kao kandidate tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije te su 6. srpnja 1941. u đakovačkoj katedrali zaređeni za svećenike po rukama biskupa Antuna Akšamovića. I jedna od njihove tri sestre također je došla u Đakovo, u Samostan sestara sv. Križa te je bila redovnica (s. Jolanta Varga) Đakovačke provincije.
“Gospodin je u svome providonosnom naumu izdaleka pripremao preč. Gézu da nešto kasnije u našoj biskupiji preuzme veoma važne službe i da u teškom razdoblju njezina života poslije Drugoga svjetskog rata postane jedan od njezinih stupova. Sama činjenica da je za svećenika bio zaređen 1941. sama za sebe dovoljno govori kakav je bio početak njegova svećeničkoga života – Drugi svjetski rat, a potom komunistički teror”, podsjetio je nadbiskup. Zbog nedostatka svećenika preč. Varga odmah poslije ređenja biva imenovan župnikom u Čepinu. Progonom svećenika njemačke nacionalnosti te poratnim ubijanjem katoličkih svećenika, biskupija ostaje bez velikog broja svojih svećenika. Poratne neprilike razdvojile su i braću svećenike Varga državnom granicom. Čepinu su u to vrijeme pripadala i sva okolna sela: Vladislavci, Hrastin, Vuka… Pješice, zaprežnim kolima ili biciklom mladi svećenik Varga revno je obilazio sela i vjernike svoje župe.
Nakon poznatog pretresa Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu 1959. godine, kad su bili zatvoreni i na montiranom procesu osuđeni neki od poglavara, profesora i bogoslova, preč. Varga, kao jedan od tada intelektualno i duhovno najjačih pastoralnih svećenika, uz službu župnika u Čepinu, umjesto uhapšenog duhovnika, kasnijeg biskupa Ćirila Kosa, preuzima početkom 1960. službu duhovnika te ekonoma Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Više puta tjedno mopedom je putovao iz Čepina u Đakovo i nazad, a nakon tri godine takve rastrganosti potpuno seli u đakovačko sjemenište. Obavljao je brojne službe – u ono teško vrijeme neimaštine, svake nedjelje kao ekonom bio je prosjak po župama da prehrani bogoslove i profesore u Sjemeništu, u kojemu se povećavao broj jer su u Đakovo dolazili bogoslovi iz mnogih biskupija (Skopje, Split, Šibenik, Zadar, Sarajevo, Banja Luku, Maribor).
Svojom osobnošću odgajao je generacije bogoslova
“Gospodinu je trebala mirna narav preč. Varge, trebao mu je pribran čovjek koji ne diže paniku, nego je sposoban smireno se suočavati sa svim nedaćama onoga vremena. Više sam puta slušao kako neki od tadašnjih bogoslova sa simpatijama pripovijedaju kao o pravim anegdotama o njihovu putovanju i skupljanju milodara s preč. Vargom po župama biskupije i o vožnji prikupljenih namirnica sa starim kamiončićem koji se često putem kvario. No, Gospodinu je trebao čovjek koji se neće uplašiti pred zahtjevom da bude ekonom i duhovnik, i da se uz te dvije službe prihvati još i profesorske službe u sjemenišnoj gimnaziji te na teološkom studiju gdje je preč. Varga predavao crkvenu povijest, a u gimnaziji geografiju, biologiju, latinski. Svojom osobnošću odgajao je generacije bogoslova”, rekao je nadbiskup.
Sedamdesetih godina sa studija iz Rima počeli su dolaziti novi profesori, a prečasni Varga pomalo se povlači iz tih službi. Godinama je bio krizmatelj i biskupov delegat koji je odlazio na krizme, kanonske vizitacije i drugamo kamo biskup nije stizao. Zbog njegova uzornog i zauzetog svećeničkog života i rada, pok. biskup Kos 1974. godine imenuje ga kanonikom Stolnoga kaptola u Đakovu, a papa Ivan Pavao II. ga je 1983. godine počastio naslovom kapelana svoje svetosti. Sate i sate pokojnik je ispovijedao u katedrali i po biskupiji, u više je mandata bio član Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća te Zbora savjetnika Đakovačke biskupije. Gospodin ga je obdario likovnim sposobnostima te je u vrijeme komunizma, da bi pomogao najsiromašnije župe, naslikao više oltarnih slika te obnavljao razne kipove svetaca da barem privremeno posluže u praznim crkvama.
“Iako nije bio župnik, nijedne nedjelje nije bio slobodan. Kad nije morao biti biskupov delegat, samoinicijativno je odlazio na teren među vjernike, prije svega vjernike Mađare. Bilo je to vrijeme komunizma, vrijeme brisanja svakog nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta u bivšoj višenacionalnoj državi, vrijeme unitarističkog bratstva i jedinstva. Svećeničko srce preč. Varge osjećalo je potrebe vlastitoga mađarskoga naroda, u dijaspori, izvan matične države. Shvaćao je da integracija nacionalne manjine u većinsku zajednicu sa sobom nosi i opasnost asimilacije te zaborava materinjega jezika mladih generacija te opasnost postupnog gubljenja i katoličkog i nacionalnog identiteta, posebno u mješovitim sredinama”, rekao je nadbiskup o pokojnom svećeniku.
Godine 1980. službeno je postao biskupski vikar za vjernike Mađare i tu je službu zdušno i neumorno obavljao sve 2013. godine. U vrijeme Domovinskoga rata bila mu je povjerena briga za vjernike prognanike, osobito u Kaposvaru. Za zasluge za očuvanje mađarske nacionalne manjine, za očuvanje i njegovanje mađarskog jezika među mladim generacijama te mađarskog kulturnog i nacionalnog identiteta, Vlada Republike Mađarske odlikovala ga je 2012. godine veoma visokim odlikovanjem Republike Mađarske: Mađarskim nacionalnim križem.
Preč. Varga bio je i Veliki prepošt Stolnoga kaptola. Kroz osam godina bio je ravnatelj Svećeničkoga doma, a svojevoljno je kao kanonik 2005. godine otišao u mirovinu i svojevoljno se izjednačio u svemu sa svim ostalim umirovljenim svećenicima.
“Bio je svijeća koja gori i svijetli; pružajući svjetlo smodarivanjem i vlastitim izgaranjem. Isusovo rodoslovlje koje smo čuli u evanđelju, osvijetlilo nam je Božji naum i plan i s preč. Vargom. Bog je toga dobroga i revnoga svećenika trebao u svom naumu ovdje na području naše Biskupije. Božji naum i svoj poziv od Boga preč. Varga je poput Blažene Djevice Marije spremno prihvaćao poniznom vjerom i samoprijegornim predanjem”, rekao je nadbiskup, zahvaljujući Gospodinu što je Biskupiji dao jednim tako plodnim, bogatim i dugim svećeničkim životom te upućujući molitve za velik broj novih, dobrih i svetih svećenika kao što je bio pokojni mons. Géza Varga.
Oproštajni govor prof. dr. Pere Aračića, dekana KBF-a u Đakovu
Na kraju misnog slavlja od pokojnika se oprostio dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, prof. dr. Pero Aračić: “U svom dugom i bogatom životu od 96 godina i brojnih dužnosti koje je obavljao, mons. Géza Varga imao je mjesto rada i na Visokoj bogoslovnoj školi, danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu – sedam godina kao profesor crkvene povijesti i patrologije (1944.-1971.). Također, na tadašnjoj gimnaziji predavao je niz predmeta. Ono što smo od pokojnog Varge doživjeli mi studenti jest jedan vrlo umjeren pristup u svim delikatnim događajima crkvene povijesti. Nismo osjetili nikakav duh kritizerstva; naprotiv, duh pomirljivosti s dozom razumijevanja ljudske slabosti, pogotovo kada se to odnosi na povijest Crkve.
Također, u baštinu nam je ostavio vrlo veliku suzdržanost, bolje rečeno potpunu odsutnost napadanja na druge i spominjanja njihovih eventualnih nedostataka, bilo kolega u nastavi, bilo svećenika. A kad je riječ o našim studentskim nestašlucima, pa i provokacijama, doista ga nismo nikada uspjeli izbaciti iz takta niti naljutiti, što dan-danas zvuči nevjerojatno. Uime generacija studenata na Visokoj bogoslovnoj školi, među kojima sam i ja osobno, želim zahvaliti za njegovu ljubav i mar s kojima je sebe ugradio u povijesni tijek naše Visoke bogoslovne škole, danas KBF-a.
Za njegov mir, jednostavnost, poniznost, suzdržanost kada je riječ o težim događajima, kada nije trčao osuđivanju i prijekom negativnom zaključivanju o nekomu ili nečemu, iskreno mu hvala. Za sve moguće slabosti molimo Gospodina oproštenje – i nama i njemu. Gospodin neka ga nagradi za sve dobro u našoj formaciji i podučavanju.”
Oproštajni govor vlč. Gergelyja Beera, biskupskog vikara za vjernike Mađare
“Opraštamo se od svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je bio jakog i herojskog duha. Preč. Gejza Varga je rođen u Starom Bečeju, u Bačkoj, i ondje je počeo udahnjivati u sebe Kristovu ljubav. U đakovačkoj bogosloviji usvojio je poslušnost i vjernost Crkvi, što ga je resilo cijeloga života. Duhovno pripravan i u znanju napredan, 1941. godine kleknuo je pred biskupa zareditelja i postao svećenik. Duhovno pripravan i u znanju napredan, stupa u Božji vinograd, a njegov dušobrižnički žar nastavlja rasti i sazrijevati. Bio je zaljubljenik svoga zvanja, zaljubljenik u pastoral obitelji, zaljubljenik Mađara, zaljubljenik u liturgiju, zaljubljenik ispovijedanja. Jedna od najsvetijih zadaća svećeniku je da u ime milosrdnog Boga izrekne: Ja te odrješujem od grijeha tvojih… Tolikim je žarom bio predan ispovijedanju da je i u eventualnoj bolesti ustajao jer su ga čekali pokornici. Nije bio zaljubljenik samo odrješenja, već i osobne ispovijedi pa je često izricao: Kajem se od svega srca…
Bio je zaljubljenik u Božju riječ i propovijedanje. Koliko je ozbiljno shvatio svoje poslanje svjedoče njegovi svesci i zapisi. I nije vodio računa samo o tome da sije dobro sjeme i da neoskrvnjeno predaje nauk Crkve, već i da posijano sjeme ne padne kraj puta, na kamenito tlo i u trnje, nego u dobro tlo gdje će uroditi mnogostruko. (usp. Mk 4, 3-9) Zato mu je bilo važno služiti ljudima, baviti se njima osobno, kao župnik, kao predavač-profesor, kao dušobrižnik. Na svakom mjestu i u svakoj službi je bio revolucionar. Misao vodilja njegove revolucije su bile Isusove riječi: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svom naudi?'”
Mons. Gejza Varga je bio zaljubljenik u crkve i znao je da su u jednoj crkvi najvažniji: Isus u Presvetom, svećenik za olatrom i narod Božji kojeg Bog čeka u svom domu. Bio je zahtjevan čovjek i prema sebi i prema svojim suradnicima, ali svatko je osjećao da je on čovjek koji je vezan za Krista.
Ukop na Gradskom groblju
Nakon mise zadušnice sprovodne obrede na Gradskom groblju u Đakovu predvodio je nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, a pred brojnim okupljenima u ime Provostolnog kaptola Đakovačko-osječke nadbiskupije od pokojnog mons. Varge oprostio se mons. Stjepan Karalić, veliki prepošt Prvostolnog kaptola.
“Želim Vam reći iskreno hvala. Evanđelje o blaženstvima koje smo upravo čuli odraz je Vašeg života. Bili ste puni 
blagosti i zato vjerujem da ste u sebi nosili sve ono što je Gospodin na Gori govorio o blagostima: i čistoću srca, i radost, i blagost, i skromnost i siromaštvo, sve je zaista bilo utkano u vaš dugi život. Zato je nama u Prvostolnom kaptolu itekako drago što ste bili naš član. Dugo vremena promatrao sam vaš život, i
kada ste obilazili župe i skupljali milodare u ona teška vremena za naše sjemenište, i onda kada ste bili duhovnik i mnogim lijepim i tihim riječima svima nama u pamet dozivali ono što je vrijedno kod čovjeka, i mnogo toga me se dojmilo. Vaš je dugi život bio okićen radom”, rekao je mons. Karalić.
Toga dana, prije sprovodne mise, pokojnikovo je tijelo bilo izloženo u katedrali. Dio liturgijskoga slavlja i obrednoga ukopa bio je na mađarskom jeziku, a misno slavlje, kojemu su nazočili i vjernici Mađari iz Zmajevca, Batine i Novog Bezdana, animirao je Mješoviti katedralni zbor. A. Banović
