VALPOVO (TU) – Ignjo Srakić, brat đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru, mons. Marina Srakića, preminuo je 26. veljače 2015. godine u 81. godini života (rođ. 1934.). Sprovodni obredi održani su 27. veljače na valpovačkom Gradskom groblju, a predvodio ih je župnik u Valpovu, vlč. Zvonko Mark.
Đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić predvodio je misu zadušnicu u župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Uz ožalošćenu suprugu Anu, brata Marina te nećake, nećakinje i ostalu rodbinu nazočili su brojni svećenici te redovnice.
Izražavajući iskrenu sućut uime valpovačke župe, vlč. Mrak je rekao: „Pokojni Ignjo umire shrvan godinama i težinom života te bolešću. Borio se sa životom, 
s križevima i patnjama. Možemo samo žaliti za jednim dobrim i pobožnim čovjekom te zahvaliti za njegov život, obitelj i njegovu vjeru te brigu za župu i župnu zajednicu, u kojoj je bio aktivni župni suradnik dok mu je to dopuštalo zdravlje i godine.“ Pokojni je Ignjo čvrsto vjerovao u Boga, a sakramenti ispovijedi i pričesti, kojima je redovito pristupao, bili su mu snaga i okrepa života, kao i molitva i pobožnost. „Njihovo mjesto u Crkvi nikada nije bilo prazno“, naglasio je vlč. Mrak i nastavio: „Ignjo je vedro gledao na život, ali i na svoju smrt. Smrt nije samo
prestanak života, nego i prestanak patnje, no ljudski život ne nestaje, nego nastavlja postojati na drugačiji, nebeski i božanski način.“ U zahvalnosti za život pokojnika, župnik je potaknuo: „Molimo da mu Bog bude vječna nagrada u Kraljevstvu nebeskom za dobrotu, svaku ljubav, žrtvu i muku koju je podnio u ovozemaljskom životu.“
Oslanjajući se na starozavjetnu Knjigu o Jobu i riječi: „Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi i posljednji će on
nad zemljom ustati. A kad se probudim k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.” (Job 19, 25-26), u homiliji na misi zadušnici, izričući sućut, mons. Hranić je rekao kako su Jobove riječi izričaj ljudskog identiteta, djelovanja i cjelokupnog života dragog pokojnika. „Vjernička svijest da će umrijeti, ali i da njegov Izbavitelj živi, i pokojnom Ignji omogućavala je da život, svoju suprugu, Crkvu, ljude, društvo, ljubi svim srcem, da radosno živi život i da smrt u njegovu životu, ali i čitav njegov život dobije 
drugačije lice. Vjernički pogled na vlastitu smrt omogućio mu je i naučio ga je voljeti život.“, rekao je mons. Hranić.
Bio je čovjek vjere u Boga, u život koji od Njega dolazi i zato je u svakom trenutku svoga života bio kao kuća sagrađena na stijeni. Mudar mladić, iskreni tražitelj Boga od djetinjstva, pa i u mladenačkoj dobi; mudar službenik i svjedok svoje vjere, moralni autoritet i vertikala u odrasloj životnoj dobi, u socijalnom uredu u kojemu je radio, u sredini u kojoj je živio. „Vjera je bila nadahnuće i nutarnja pokretačka energija 
pokojnog Ignje. Bio je slobodan od ljudske i zemaljske logike koja ide linijom manjeg otpora i gleda da što manje dade od sebe, a za sebe izvuče maksimalnu korist. Jer je vjerovao, bio je spreman služiti i činiti dobro; bio je požrtvovan i vjeran župljanin. Znao je da se do uskrsnuća dolazi samo preko križa i spremnosti na smrt. I zbog toga je bio u stanju nositi svoje životne križeve. Oni nisu uništili niti zastrli njegove obzore i pogled prema naprijed. Sačuvao je 
životnu radost i vedrinu te je vedrinom, radošću, povjerenjem u Boga i u ljude zračio i oko sebe. On je u uskrsnu budućnost već ranije ušao i njome je bio potpuno zahvaćen. Zato se od njega opraštamo slaveći euharistiju, otajstvo Kristova prijelaza iz smrti u život“, rekao je mons. Hranić.
Misu zadušnicu nadbiskup je zaključio riječima Maksimilijana Kolbea: „Smrt se ne improvizira. Ona se zaslužuje cijelim životom.“ te pojasnio: „Smrt nužno upućuje na život: zašto se živi i kako se živi? Život nije čekaonica u kojoj bismo trošili vrijeme dok ne dođe vlak koji će nas odvesti na groblje. Život je putovanje, a ne čekanje putovanja. Život je vječnost na drugačiji način.“ M. Kuveždanin
