OSIJEK (TU) – Najstariji hrvatski kapucin, glazbenik i skladatelj, prvi župnik Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku, fra Zvonimir (Mirko) Pšag preminuo je 10. prosinca 2014. u KBC-u Osijek u 91. godini života, 70. godini redovništva i 64. godini svećeništva. Tijelo pokojnika bilo je izloženo u Kapucinskoj crkvi u Osijeku, 11. prosinca, a istoga dana održana je misa zadušnica te pokop na osječkom Groblju sv. Ane. Zadušnicu je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, koncelebrirao je đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić, generalni vikar Nadbiskupije, mons. Ivan Ćurić, provincijalni ministar Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Jure Šarčević te brojni svećenici i redovnici. Sprovodne obrede predvodio je o. Šarčević, a oproštajni sprovodni govor održao je gvardijan osječkog kapucinskog samostana, fra Ivica Petanjak. Dvije pjesme u čast pokojniku izrekao je fra Bono Zvonimir Šagi.
Misa zadušnica
Nadbiskup Marin uputio je uime đakovačko-osječkoga nadbiskupa Đure, svih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije te svoje osobno ime sućut Provinciji otaca kapucina te obitelji, rodbini i poznanicima pokojnika. Iako se zadušnica obično shvaća kao oproštajna misa, ova euharistija izraz je zahvalnosti Gospodinu za život i djelovanje pokojnoga brata Zvonka, za milosti koje mu je Gospodin udijelio, rekao je mons. Srakić. Ističući bogatstvo života ovoga skromnog redovnika i svećenika, naglasio je: „Kao redovnika znamo ga svi – skroman, jednostavan, a ipak obdaren silnim talentima koje je mogao upotrijebiti ili zloupotrijebiti za druge, no on ih je dao slavi Božjoj i na službu vjernika. Od 1967. godine do danas toliko je dobroga učinio, počevši od onih mladih godina kada je postavljen ovdje u Osijeku, da izgradi svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. On je to učinio i nije poslije posebno isticao taj svoj rad, nego ga je uklopio u život naše Đakovačko-osječke crkve, u život svoje Provincije. Mnogi će o njemu govoriti kao o pjesniku, kompozitoru, orguljašu, odgojitelju zborova, to je bio otac Zvonko – s puno talenata, a čovjek, redovnik jednostavan i vrijedan. Zato zahvaljujemo Gospodinu za ovaj život, za dobra učinjena po njemu i za nas.“
Iz homilije oca provincijala
O. Šarčević podsjetio je kako je tijekom više od 90 godina svoga života fra Zvonko dočekao i proslavio ne samo zlatni, nego i dijamantni jubilej svećeništva. Gotovo do zadnjeg časa ostao je revan radnik u vinogradu Gospodnjem. Radio je i u krevetu, komponirao, pisao, dopisivao se s mnogim osobama. Ističući samo nekoliko bitnih odrednica duhovnog profila pokojnika, provincijal je rekao: „Kao sin sv. Franje, p. Zvonko je bio pravi pučki fratar. Uvijek bliz ljudima u Crkvi i izvan Nje. Susretljiv i gostoljubiv.“ Iako je u provinciji obnašao službe gvardijana, definitora, profesora, katehete, ispovjednika, propovjednika, orguljaša – dvije su, ponajviše obilježile njegov život. P. Zvonko je bio omiljeni župnik i glazbenik. U crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi bio je dugi niz godina župnik i kao pravi pastir okupljao je svoje vjernike i odgajao ih u duhu i nauku II. vatikanskog koncila. Njegovao je s velikom ljubavlju liturgijsko pjevanje. Bio je i prvi župnik u novoj župi Sv. Leopolda Bogdana Mandića na periferiji Osijeka. Gradio je i svetište, ali je u isto vrijeme izgrađivao i Božji narod koji se okupljao oko te crkve i u crkvi, tako da je danas ta župna zajednica, jedna velika i živa kršćanska zajednica.
No, Zvonkova župnička služba, pa i sav njegov život, nezamisliv je bez glazbe, nota i orgulja, bez koncerata, naglasio je propovjednik, podsjećajući da je njegov posljednji koncert bio prije samo nekoliko nedjelja, 23. studenoga, na blagdan Krista Kralja. Podsjećajući da je p. Zvonko uglazbio riječi skladbe pokojnog p. Modesta Boraka u prigodni kanonizacije sv. Leopolda Bogdana Mandića, provincijal je rekao: „Zvonku su sveci bili nadahnuće, ne samo za pisanje pjesama i za glazbu, nego i za svakodnevni život, za nasljedovanje njegovih vrlina, ali i za neumorno djelovanje na njivi Gospodnjoj. Pokojni p. Zvonko bio je poput svijeće koja izgara, svijetli i raspršuje tamu oko sebe. Svijetlio je sve do kraja i u posljednjim trenucima svoga zemaljskog života, bio je vedar i smiren. Na sve koji su se okupljali oko njegova kreveta, prenosio je radost, svjetlo i optimizam. Voštanica se njegova života ugasila, ali ostalo je svjetlo. Nama koji čekamo dok nas Gospodin ne pozove k sebi, ostaje zadaća da to svjetlo nastavimo i dalje nositi.“
Sprovodni obredi
„Skladbe, orgulje, sviranje, bile su Zvonkov hobi i Zvonkov život. One su ga nadahnjivale, davale mu nadu i radost, one su ga kroz život nosile“, rekao je u oproštajnom sprovodnom govoru na Groblju sv. Ane gvardijan osječkog kapucinskog samostana, Petanjak. Nakon župničke službe u osječkoj župi Sv. Leopolda, fra Zvonko je ostao u osječkom samostanu, u kojem je proživio i Domovinski rat. Taj je rat ostavio duboke posljedice na njega, pa je jedno dulje vrijeme zapao u svojevrsnu depresiju, iz koje se izvukao, kako je on više puta naglašavao, zahvaljujući dr. Paliću i svojoj vedroj naravi. Tu vedrinu Duha zadržao je sve do svoje smrti te je jednom prilikom rekao: „Ljudi u životu imaju različite stvari koje ih pokreću. Meni je to bila pjesma. Ona me je nosila.“
O. Petanjak prisjetio se i ovih pokojnikovih riječi: „Čovjek može izabrati da u životu bude pesimist ili optimist. Budući da se mora birati, onda je bolje biti optimist“. Ove godine na blagdan Krista Kralja p. Zvonko koncelebrirao je misu, a navečer je održao koncert u kapucinskoj crkvi. Bio je to oproštaj od vjernika i od ove zemlje na način na koji je i živio – „S pjesmom kroz život. Pjevam Tebi Gospodine“, što je i naslov sabranih skladbi koje je izdao. Gvardijan je potom zahvalio dr. Glasnović koja ga je u posljednje vrijeme njegove bolesti pratila, s. Margareti Nikolić koja ga je stručno njegovala, ministrantima, suradnicima i suradnicama koji su uvijek prema njemu bili pažljivi.
„Želim svima poručiti da u ovo vrijeme došašća koje je vrijeme radosti i veselja – budete zaraženi optimizmom fra Zvonka Pšaga. Da shvatite da život nije samo onakav kakvog nam drugi nametnu, nego i onako kako mi kreiramo, mi možemo i bolest, i starost, i svaki križ života učiniti ne samo spasonosnim, nego i radosnim. I kad ništa ne možemo, i kad o tuđoj pomoći ovisimo, možemo zračiti vedrinom, zahvalnošću i radošću“, rekao je gvardijan te zaključio: „Fra Zvonko, hvala Vam, na vašem svjedočkom življenju. Krist Kralj kome ste u čast i slavu posebni puta na zemlju svirali i Bezgrešna Djevica Marija čije ste ime sebi uz krsno i redovničko ime dodali, i uvijek po svojim spisima pisali ´Po Mariji k Isusu´– neka vas dočekaju na prijelazu u vječnost i kuću Očevu, a korovi anđeoski neka vas prate svojom pjesmom.“
Životopis
O. Zvonimir Marija Pšag, krsnim imenom Mirko, rođen je u Križovljanu Radovečkom 18. srpnja 1924. godine u općini Cestica kod Varaždina na slovenskoj granici, u obitelji sa sedmero djece, od Josipa i Terezije Pšag. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a zatim stupa u kapucinski konvikt Sv. Josipa odakle pohađa franjevačku gimnaziju u Varaždinu, u kojoj je maturirao 1944. godine. Prve zavjete položio je 12. kolovoza 1942. u Varaždinu. Nakon mature upisuje Bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Doživotne zavjete položio je u Zagrebu, 18. ožujka 1950. Za svećenika je zaređen u zagrebačkoj Dubravi u samostanskoj župnoj crkvi sv. Mihaela 16. travnja 1950. god. Nakon JNA imenovan je za župnika u Dubravi, a zatim postaje gvardijan, voditelj crkvenog zbora, provincijalni definitor i dr.
Glazbom se počeo baviti kao sjemeništarac. Fra Zvonko započinje skladati već kao klerik u Varaždinu, tj. u 4., odnosno 8. razredu gimnazije, pod vodstvom o. Anzelma Canjuge, davne 1944. godine. Skladbe su mu prvenstveno duhovnog sadržaja, a ima nešto i svjetovnih. Od 1958. god. surađuje s prof. Vinkom Glasnovićem.
O. Zvonko je 1983. godine – kada je bio premješten na godinu dana u Varaždin – sabrao svoje skladbe pod nazivom: “S pjesmom kroz život – pjevam Tebi Gospodine”. Zbirku je objavio kao rukopis 1994. godine u Osijeku. U Osijeku je od 1967. godine bio profesor, gvardijan i provincijalni definitor, a zatim od osnutka župe sv. Leopolda od 1969. do 1982. župnik i graditelj svetišta sv. Leopolda Mandića. Do smrti, 10. prosinca živio je i djelovao u kapucinskom samostanu u Osijeku kao svećenik, propovjednik, ispovjednik, orguljaš i skladatelj. M. Kuveždanin
