VARAŽDIN (TU) – U ponedjeljak, 10. srpnja 2017., u Varaždinu je u 87. godini života, 69. redovništva i 59. svećeništva, okrijepljenim svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo fra Milivoj Marušić, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Posljednji ispraćaj bio je u petak, 14. srpnja u 14 sati na groblju u Varaždinu. Sprovodne obrede predvodio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, uz nazočnost provincijala fra Ilije Vrdoljaka, fra Marka Malovića, gvardijana franjevačkog samostana te pedesetak franjevaca. Prisutna je bila i rodbina, redovnice, prijatelji i znanci te dvadesetak vjernika iz Župe sv. Petra i Pavla u Šarengradu.
Tijekom obreda oproštajni govor pročitao je fra Ivica Jagodić, župnik Župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru i pokojnikov nećak:
Oproštajni govor pokojnikovog nećaka fra Ivice Jagodića
„Povodom svećeničke godine 2009., p, Milivoj je u svome rodnome Širokom Polju slavio zlatnu misu. Želio je obilježiti svoj poziv, svoj životni put, ono što je od ranoga djetinjstva odabrao i u čemu je našao viziju i ostvarenje svoga života, a to je put stalnoga traženja i poznavanja Boga. U svojoj je ranoj mladosti došao do spoznaje da je Isus za njega živa osoba, sama dobrota, učitelj, sama ljubav, a tako je i napisao na svojoj mladomisničkoj sličici prema Pavlovoj poslanici Korinćanima: Ljubav me Kristova obuzima, a on je tome još nadodao: kamo god idem! Bio je uvjeren da je čovjek Božje stvorenje, stvoren iz ljubavi i za ljubav i da ne može živjeti bez ljubavi. Život čovjekov ostaje bez smisla ako se ne iskusi. Čovjek nije u potpunom smislu ostvario sebe kao osobu ako nije ljubljen i ako sam ne ljubi. Zbog toga se nije bojao izabrati Isusa u teškim okolnostima kroz koje je Crkva prolazila, unatoč zabranama ateizma i komunizma.
Fra Milivoj (Matija) Marušić rođen je 19. veljače 1931. u Širokom Polju, od oca Jakova i majke Cecilije Marušić. Sretno djetinjstvo proveo je u Širokom Polju s dva brata, Adamom i Blažom te tri sestre, Marijom, Anom i Ivkom. Odabrao je poći putem p. Darka (Mije) Đambića iz Širokog Polja koji mu bijaše uzor i najviše zaslužan za ostvarenje njegova svećeničkog i redovničkog poziva.
Došao je najprije u franjevačko sjemenište u Varaždin ratne 1943. godine, a već 1945. otpušten je kući zajedno s ostalim sjemeništarcima jer su komunističke vlasti sjemenište zatvorili, a zgradu oduzeli. No, p. Darko, gvardijan u Samoboru, dolazi po njega i ponovno ga vodi u novootvoreno sjemenište u Samoboru. Jedna jedinstvena godina novicijata zbog ekonomskih uvjeta 1948. na 1949. godine u Baču u franjevačkom samostanu bijaše upravo njegova generacija. Prve redovničke zavjete daje 1949. godine, a svečane 1954. Nakon prvih redovničkih franjevačkih zavjeta nastavio je gimnaziju, a potom i teološki studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1959. u zagrebačkoj katedrali, Mladu misu proslavio je 19. srpnja 1959. godine u Širokom Polju. Za vrijeme studija mnogi ga se sjećaju po lijepom pjevanju u zboru te brizi oko hrane.
Od početka svoje svećeničke službe nesebično se darivao. Nema mjesta gdje je bio a da se ne sjećaju njegovih propovijedi. Za njih se pripremao kroz cijeli tjedan. One su bile jasne i glasne, uz slikovite priče, osvjedočene njegovim primjerom i životom, a prije svega ljubavlju prema djeci. Oduševio je brojne mladiće i djevojke za samostan. Kao takvoga pamte ga u Cerniku, mladog svećenika, punog zanosa, koji je stigao, tada još motorom, propovijedati, misionariti, graditi. I u Vukovaru ga pamte… Vukovar je bio njegova velika ljubav. U tome gradu prošao je potres i poplavu. Njegov zanos i njegova hrabrost bili su u očima tadašnje komunističke vlasti preočiti i bilo je samo pitanje trenutka kada će mu nešto smisliti. Godine 1965., nakon jednoga sprovoda i propovijedi, optužuju ga da je poticao ljude na neprijateljstvo prema državi. U montiranom procesu osuđen je na 3,5 godine zatvora u Lepoglavi, a kazna je kasnije smanjena na 5 mjeseci. U zatvoru su mu nudili da ostavi svoju službu i postane špijunski saveznik, što je za njega bilo nezamislivo. U povratku iz zatvora, s velikom tugom, na nagovor provincijala oca Kazimira, odlazi u Čakovec, kao pastoralac, graditelj i poljoprivrednik. Linijom graditelja, 1972. odlazi u Klanjec gdje ga je dočekao derutni samostan, za obnavljanje od temelja do krova. Tu je i vinograd, vrijedni ljudi koje je uvijek imao oko sebe.
Provincijal fra Rajko 1981. godine šalje ga u Šarengrad na mjesec dana da popravi crkvu i krov koji je prokišnjavao. Prvotnih mjesec dana protegnulo se na 10 godina, sve do Domovinskoga rata. U međuvremenu, 1987. u Šarengrad dolaze sestre karmelićanke kojima je bio i otac i majka. Nije mu bilo teško svaki dan imati dvije mise, jednu za sestre, a jednu za puk. Župe hrvatskoga dijela Srijema u listopadu 1991. našle su se u bezizlaznoj situaciji…U Šarengradu je na sigurno pohranio vrijedne stvari iz okolnih župa (matice, kaleže, monstrance…) koje će preuzeti p. Marko Malović, nakon izlaska konvoja iz Iloka 17. 10. 1991. Svoje progonstvo služio je u Našicama, vodeći brigu o svojim župljanima prognanicima, ali i o ostalim vjernicima kojima je bio dodijeljen.
Nakon operacije srca i očiju 2005. godine postaje traženi ispovjednik u Našicama te kasnije u Varaždinu. Bio je zadovoljan i radostan u svome pozivu što se očitovalo u njegovim propovijedima koje su bile žive i vedre. Kristovo evanđelje propovijedao je s oduševljenjem, uvjerenjem, postojano i neumorno, zanesen i opijen Kristovom radošću, zaljubljen u Krista i Crkvu, zaljubljen u narod kojemu je bio poslan. Nije si dopuštao biti formalnim svećenikom, već svećenikom s obiteljima i Božjim narodom. Zbog toga su ga ljudi voljeli i pamtili gdje god je bio. Sestre i braćo, danas na ispraćaju brata Milivoja možemo biti zahvalni što je u burnim vremenima p. Milivoj bio dobri i hrabri pastir povjerenog mu naroda, kojega je branio od grijeha i stranputica, hranio Božjom riječju i Božjim kruhom, što je sve povjerene upućivao stazama spasenja, a ljubav prema Domovini utkao u srca djece i mladih. Dragi p. Milivoj, dragi moj ujače, na svojoj zlatnoj misi odabrao si za moto riječi svoga uzora, apostola Pavla: Dobar sam boj bio, vjeru sačuvao, trku završio. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. Tada još uvijek nije bio tvoj stvarni kraj jer si nakon toga po sakramentu pomirenja mnoge priveo milosrdnom Ocu, no, došao je i ovaj čas. Hvala ti za svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i Domovini. Gospodine Isuse, u Tebi je svećenik Milivoj našao samoga sebe, pronašao smisao svoga života, svoju vrijednost i svoje dostojanstvo djeteta Božjega. Tvoj svećenik Milivoj sada prolazi kroz vrata koja je na oltaru toliko puta predstavljao. Primi ga u društvo svojih izabranih i ljubljenih.“
Fra Marko Malović na kraju je sprovoda prigodnim riječima zahvalio p. Milivoju na svjedočanstvu rada i života.
Nakon sprovoda, u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja svetu misu zadušnicu slavio je provincijal fra Ilija Vrdoljak, u koncelebraciji s ostalim svećenicima. U prigodnoj homiliji provincijal je istaknuo široku, slavonsku dušu p. Milivoja koja je iz njega zračila, od njegovih samih početaka do posljednjih trenutaka njegova života, i ovdje u starosti, u njegovoj sljepoći, mirnoći i hrabrosti kojom se s tom sljepoćom nosio, njegovom povjerenju prema svakome, strpljivošću kojom je sve podnosio. „Svi ga mi pamtimo po nečemu… kao dobroga, dragoga i plemenitoga čovjeka. Imao sam tu čast i sreću upoznati ga na početku svojega svećeničkoga puta gdje sam došao u Klanjec kao mladi kapelan…Mnogo čemu me naučio, upravo po svojoj širini, mirnoći s kojom je pristupao svim problemima koje u životu nosimo. Svi ga mi poštujemo i pamtimo i u svome srcu volimo…S ponosom se od njega opraštamo, svjesni da je izrazito plemenit i dobar čovjek živio među nama te jednako plemenit i dobar otišao. I zbog toga su naša vjernička očekivanja veća i mi smo ponosniji moleći se dragom Bogu za njega.“
Pismo sućuti sestara karmelićanki
Provincijal je također pročitao pismo sućuti koje su uputile sestre karmelićanke povodom smrti p. Milivoja: „Poštovani i dragi o. Provincijale, draga naša braćo! Draga rodbino i prijatelji! Primile smo vijest da je naš pater Milivoj zakoračio na drugu Obalu. Navršila se mjera njegovih zemaljskih dana. Svoju starost i bolest je nosio strpljivo i tiho, znale smo da dolazi čas njegova prijelaza pa ipak primile smo ovu vijest pogođene gubitkom i tugom…jer smo ga voljele kao oca koji je uz nas bio poput svetog Josipa.
Upoznale smo ga kao zajednica 1998. godine kada je kanonski ustanovljen Karmel svetoga Josipa u Šarengradu. Pater Milivoj je bio župnik. Dočekao nas je raširenih ruku, otvorio nam vrata samostana i svojega srca, molio za nas, dijelio sakramente, pomagao da se zajednica ugradi u novu sredinu, da novi Karmel u vanjskim i nutarnjim potrebama raste za dobro opće Crkve. Radovao se s nama, plakao s nama. Zaista, bio je svima sve, poput svetoga Pavla. Pravi redovnik, franjevac, čovjek koji je ljubio Crkvu i svega sebe dao za duše. Ljubio je svoj hrvatski narod i Domovinu. Kad je trebalo trpjeti, trpio je tiho. Kad je trebalo govoriti, govorio je smjelo. Osluškivao je Gospodina, oduševljeno živio posvećeni život, neumorno naviještao Kraljevstvo i vjerno koračao Franjinim putem; skroman, jednostavan, radostan i tih.
Sjećamo se njegovih propovijedi, njegove nježne brige za čistoću duša. Volio je brata čovjeka. U svima je gledao Krista.U teškim danima 1991. godine, kada smo s njim boravile u franjevačkom samostanu u Iloku zajedno s našim narodom iz okolnih mjesta, poticao nas je da se pouzdamo samo u Krista koji daje pobjedu svom narodu.
Uistinu, hrabrio nas je kao otac, vedrio kao brat, savjetovao kao onaj komu je dana mudrost, bio uz nas kao prijatelj. Puno nam je značila i njegova služba ispovjednika u našoj zajednici. Zahvalne smo za to milosno vrijeme kad nas je vodio čvrstom i sigurnom rukom. Susretale smo ga s radošću, slušale s oduševljenjem, cijenile ga i poštivale. Mnoge je duhovno vodio i svima će nam nedostajati. Zadnji put nas je posjetio 2014. godine. Osjećale smo i mi i on da je to naš zadnji susret ovdje na zemlji. Onima koji se u Kristu ljube biva dano osjetiti rastanak. Tada smo se s njim pozdravile sa suzama u očima. Pjevale smo, a u dubinama znale da će naš slijedeći susret biti u Nebu i da ćemo zajedno tamo pjevati vječni Sanctus.
Zato je za nas ovaj trenutak njegova odlaska sjećanje na tolike milosti i rastanak koji je težak. No, u vjeri znamo da Onaj kome je pater Milivoj svim srcem služio, dobro zna da je dozreo klas njegova života. Za njega zima je minula (Pj 2,11) i unutra je sve ukrašeno ljubavlju (Pj3,10), došaoje dan radosti njegova srca (Pj 3,11). Ušao je u puninu života, pred Gospodina donio zrelo zrnje predanih dana istkanih od ljubavi i služenja. Sada, vjerujemo, prima nagradu i govori nam: Kralj me uveo u odaje svoje (Pj 1,4).
Draga naša braćo, draga rodbino i prijatelji! Na ovaj način dolazimo vam potvrditi našu sestrinsku blizinu i izreći našu iskrenu sućut. Dok zahvaljujemo Gospodinu za bogat život našeg patra Milivoja i molimo za pokoj njegove duše, ispunjene smo nadom u ponovni susret u Vječnosti. Mi, vaše sestre karmelićanke, ostajemo s vama u molitvenoj povezanosti i pozdravljamo vas iz Karmela svetog Josipa u Breznici Đakovačkoj. U ime svih sestara, s. M. Ljiljana Prelić, priorica.“
Na liturgijskom slavlju posebno svečano pjevala se Pjesma Stvorova i Zdravo Djevo – omiljene pjesme p. Milivoja. Nataša Šantić
