OSIJEK (TU) – Hvarsko pučko kazalište gostovalo je u Osijeku uprizorujući 4. ožujka glasovitu predstavu Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika u konkatedrali Sv. Petra i Pavla, nakon večernjeg euharistijskog slavlja. Stihovana crkvena drama sa temom svetačke legende o mučeništvu svetoga Lovre postavljena je u programski repertoar ovogodišnjeg ciklusa Korizmenih susreta Udruge katoličkih intelektualaca te ostvarena u suradnji sa Institutom za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ i osječkim ogrankom Matice hrvatske u Osijeku.
Jednu od najdugovječnijih hrvatskih kazališnih predstava (uz „Stilske vježbe“) izvođenu više od 250 puta u kontinuitetu od praizvedbe 1970. godine u Hvaru, u režiji i dramaturškoj obradi Hvaranina Marina Carića (1947. – 2000.), gromoglasnim je pljeskom nagradila osječka publika pohvaljujući vrhunsku teatrološku glumačku izvedbu dvadesetak glumaca pučana (amatera) u crkvenom ambijentu pred oltarom sa svevremenom snažnom porukom o postojanosti i snazi vjere u vremenu progona i mučeništva. Predstava je odigrana prema originalnom zapisu (kasno srednjovjekovlje) u osmeračkim stihovima na arhaičnom hvarskom govoru sa glumcima u odorama smeđih i bijelih tunika prema ikonografiji hvarskih bratovština (Crnih i Bilih) koje nose u procesijama i crkvenim svečanostima, dok boja tunika izražava dvije suprotstavljene strane (umetnuta je i crvena označujući Hudobu), a za kostimografiju je zaslužna Marija Žarak. Naposljetku predstave predsjednica UKI-ja dr. sc. Ružica Pšihistal zahvalila je Hvaranima za sjajno prikazanje, a publici i konkatedralnoj župi na podršci.
„Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika pripada žanru stihovanih crkvenih drama s podrijetlom u kasnom srednjovjekovlju s temama iz Kristova života i života svetaca, koje su pučani, ponekad i svećenici u ulozi glumaca, igrali u crkvama, klaustrima i trgovima uz crkvene svečanosti, a za njihovo širenje posebno su zaslužni prosjački crkveni redovi i bratovštine. Hvarsko prikazanje sv. Lovrinca pripada starijem pučkom sloju crkvenih drama (prikazanja) i ulazi u red najstarijih sačuvanih hrvatskih dramskih tekstova s temom svetačkih legendi (uz Muku svete Margarite). Sačuvano je u dvije rukopisne redakcije iz 15. ili 16. stoljeća, od kojih je starija pripisana glasovitom hrvatskom renesansnom piscu Hvaraninu Petru Hektoroviću. Izvodilo se u Starom Gradu na dan njegova zaštitnika sv. Roka kao najvažniji crkveni i kulturni događaj godine, a prema poznatim izvorima izvedba je trajala tri uzastopne večeri, vrlo vjerojatno i uz pjevanje, kako je zabilježio muzikolog, Osječanin Franjo Kuhač. Igrali su je od početaka do danas pučani (glumci amateri) koji na pozornicu donose narodnu riječ i sugestivnu dramsku obradu legende o mučeništvu svetoga Lovre… Boja tunika izražava dvije suprotstavljene strane; Rimljani (Crni bratimi) slave svoje poganske bogove i progone kršćane (Bili bratimi), a kršćani usprkos životnoj opasnosti ispovijedaju svoju vjeru privlačeći sve više pogana u svoju zajednicu. Lovro odoljeva napastovanju i samog Belzebuba (Crveni bratim), a potom, u slavu Boga, umire na lomači (na gradelama). Anđeli ga uzdižu u rajsku slavu. Scenski znakovi su jednostavni: navlačenje kapuljače na glavu znači smrt, a ulazak u crkvu uzašašće u nebo“, pojasnila je Pšihistal.
Prikazanje je upoznalo publiku i sa bogatom tradicijom djelovanja Hvarskog pučkog kazališta, utemeljenoga 1969. godine, nagrađivanoga posebice pod redateljskim i dramaturškim vodstvom Marina Carića. Kao nastavljači renesansnih pučana – u predstavama igraju svi, od učenika, studenta, ribara, obrtnika, do pravnika, liječnika i gradonačelnika – ovi su zaljubljenici u teatar i materinsku riječ od svog zavičajnog kazališta napravili prepoznatljiv znak hrvatske kulture u svijetu. Nevenka Špoljarić
