OSIJEK (TU) – Sredinom šesnaestoga stoljeća napisao je Petar Hektorović glasoviti spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (1556.), a u jesen ratne 1991. godine nastala je od njega kazališna predstava zahvaljujući genijalnoj dramaturško-redateljskoj obradi Marina Carića, skrojenoj po mjeri Hvarskog pučkog kazališta. Prošle godine u povodu 450. obljetnice od objavljivanja Hektorovićeva Ribanja predstava je pod voditeljstvom Milana Lakoša obnovljena i osvježena za nove izvedbe, a na kazališnom proputovanju za Bugarsku Hvarani su svratili u Osijek odigravši Ribanje 6. studenoga 2019. na poziv Udruge katoličkih intelektualaca i uz suorganizaciju Ogranka Matice hrvatske u Osijeku i Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Bio je to nesvakidašnji kazališni događaj antologijske predstave u prepunoj Svečanoj dvorani Filozofskoga fakulteta koji će se dugo pamtiti.
Tko može bolje odigrati Ribanje od hvarske pučke glumačke družine pod okriljem jedne od najstarijih komunalnih kazališnih kuća u Europi (1612.), onako kako ga je zamislio kazališni redatelj Hvaranin Marin Carić (1947. – 2000.), koji je od prve režije (Prikazanje života svetog Lovrinca mučenika, 1970.) najvrjedniji dio svojega opusa posvetio obnavljanju nacionalne dramske baštine i njegovanju pučkoga kazališnoga izričaja. Od arhaičnoga književnoga teksta, u kojemu pripovjedač-pjesnik-autor (Petar Hektorović) u dvostruko rimovanim dvanaestercima pripovijeda i prenosi razgovor (prigovaranje) s dvojicom ribara (Nikom i Paskojem) na trodnevnom izletu brodom od Hvara i Brača do Šolte, Carić je načinio kazališnu predstavu razumljivu i zanimljivu suvremenoj publici. Rješenje je pronašao u broju tri. Za svaki dan ribarskoga putovanja na scenu je slao nove glumce – tri glumca za pripovjedača (3×1) i po tri glumca za trojicu ribara (3×2) – a prigovaranje je zamislio kao razgovor u konobi: „Dobio je tako križaljku, čiji je jezik logičan, a naracije mjestimice pretočene u dijalošku formu. Dogodila se tako predstava koja je kulturološki zanimljiva, ali i čitka i tečna u pročitavanju ovog djela iz školske lektire.“ (Jakša Fiamengo).
U dramsku igru Carić je skladno povezao i izvedbe usmenih narodnih pjesma koje je Hektorović zapisao u Ribanju (bugaršćice, počasnice, baladeskna pjesma), dinamično izmjenjivanje zagonetki i odgonetki među ribarima, mudre sentencije i ribarske anegdote, ne ispustivši ni kataloške nizove naziva riba, kao i mnoštvo detalja iz renesansne životne svakodnevice, a zahvaljujući sačuvanim Hektorovićevim notnim zapisima bugaršćica o Radosavu Severincu dobila je i autentičnu melodijsko vokalnu izvedbu. Čak ako i ne povjerujemo doslovce Hektoroviću da je sve vjerno zapisao „ne priloživ ni jednu rič najmanju“, njegovo je Ribanje ipak ne samo vrijedan književni tekst nego i prvorazredni etnološki izvor, a pojedini dijelovi njegova trodnevnoga putovanja doimlju se gotovo poput „terenskoga istraživanja“.
Književnopovijesno pitanje jesu li ribari Paskoj i Nikola zbiljske osobe ili stilizirana, možda i posve izmišljena lica u tradiciji žanra ribarske ekloge definitivno je razriješilo Hvarsko pučko kazalište. Paskoj i Nikola pučki su ribari od krvi i mesa. Zahvaljujući maestralnoj glumačkoj ekspresiji možemo ih zamisliti kako potežu mreže u koje se zapleo zubatac velik kao „telić“, kako ribaju noću uz sviću ili potežu teška vesla ploveći put Nečujma na Šolti. Ti su ribari, kao i njihov “gospodar“ Hektorović, kao i Marin Carić i sadašnji članovi glumačkog ansambla Hvarskoga pučkoga kazališta, trajno zaljubljeni u bašćinu, kao u očevinu ili djedovinu, koja se samo kreativnim „prisvajanjima“ ili izvedbama može otrgnuti od zaborava i prenijeti u aktualnu suvremenost. Tekst: Ružica Pšihistal/Fotografija: Lana Šuster
