ĐAKOVO (TU) – Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu 2. ožujka 2021. održano je gostujuće predavanje prof. dr. sc. Sanje Nikčević, redovite profesorice u trajnom zvanju Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku pod naslovom „Istine i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti.“
Predavačica je započela izlaganje prikazom dviju fotografija na kojima su sudionici trebali prepoznati temeljne aspekte fabule koja se „krije“ iza svake fotografije. Nakon toga, prešla je na temu književne povijesti, počevši od antike pa do današnjeg vremena. Istaknula je da je kanon popis najvrjednijeg i da on mora biti neupitan. Odnosno moraju ga potvrditi stručnjaci i to na način se razvijao prirodno, što je pak posljedica evolucije žanrova i da je izvan vanjskih utjecaja. Konačno, Kanon mora biti posljedica imanentne kvalitete. Međutim, stvarnost je po pitanju književno-dramskog Kanona potpuno drugačija: budući, naime, da umjetnost uvijek odražava trenutni svjetonazor, odnosno politiku isto je na žalost i s Kanonom, uočila je prof. Nikčević. Tako je i sadašnji Kanon posljedica promjene svjetonazora, a ne promjena kvalitete određenih djela. Štoviše, Kanon književnih i dramski djela postao je uzak zbog sekularističke politike i krajnje laicističkog svjetonazora koji danas vladaju.
U antici su predstave započinjale žrtvovanjem jarca na žrtveniku u čast bogu Dionizu, što je upravo očitovalo religioznu dimenziju kazališta od njegovih početaka. Rimljani su preuzeli grčke tekstove, ali im oni nisu bili sveti kao Grcima. Znali su u tragedijama zaista ubiti čovjeka što je bilo svetogrdno za Grke, jer su Grci zabranjivali prikazivanje krvi na sceni. Važno je, stoga, naglasiti da umjetnost i kazalište proizlaze iz svetog. Kako kod Grka, tako i kod kršćana. Najbolji pokazatelj toga, s obzirom na kršćanstvo, je srednjovjekovno prikazanje pod nazivom „Muka Kristova“ koje se izvodilo 25 dana. Obrise toga imamo u onom što danas nazivamo „Pasionska baština“.
Izlagačica je potom objasnila što je to svjetonazor, kako on utječe na umjetnost, a samim time i na kazalište i koja je razlika između kršćanskog i sekularističkog svjetonazora. Svjetonazor definira odnos prema: onome iznad nas (Bogu, životu poslije smrti, nastanku svijeta), onome izvan nas (svijetu, društvu), onome u nama (tko sam ja, što je smisao mog života). Kršćanski svjetonazor naglašava da je svrha života spas duše. To pak uključuje smislenost ljudskog života i svijeta uopće, te posljedično traganje za lijepim, istinitim, dobrim i svetim. To se u konačnici postiže ljubavlju, poslušnošću i služenju te u njegovanju odgovornosti i zaštite ljudskog bića u sustavu. Kao odliku modernog individualiziranog i narcisoidnog društva u kojem živimo, predavačica je posebno ukazala na odbojnost prema vrlini poslušnosti koja danas vlada, a koja je samo problematična već i krajnje opasna. Kršćanska poruka je dakle ta da, s obzirom na navedene vrijednosti, svijet ima smisla jer njime upravlja milosrdni i dobri Bog, da svatko ima slobodnu volju izabrati svoj odnos prema dobru i zlu te da u konačnici Božje milosrđe spašava od grijeha i zla.
S druge strane, sekularistički svjetonazor sve to odbacuje i zastupa da je cilj (isključivo) sreća pojedinca na zemlji kroz napredak društva, naglašavajući pri tome sebičnost kao oblik slobode. Sekularistički svjetonazor uzima zamah nakon II. svjetskog rata i tada se u Europi radikalno mijenjaju znanost, na jednoj i umjetnost, na drugoj strani; zagovaraju se nove vrijednosti, a izbacuju stare, pogotovo kršćanske. Vezao uz umjetnost, te posebno kazališnu, izbačeni su brojni žanrovi i sva djela koja su naglašavala transcendenciju i smisao za razliku od nihilističkih i relativističkih tendencija koje su se kroz zadnjih 70 godina kazališta u njemu etablirale. Osim djela, izbrisana je i teorija, odnosno teoretičari i pojmovi i samim time nema mogućnost opravdati ono što je izbačeno.
Na kraju predavanja prof. Nikčević ukazala je na važnost da umjetnost mora uvijek tragati za dobrim, istinitim, lijepim i svetim kao što je to Platon naglašavao u antici, odnosno da bude jedna dobra, lijepa i istinita, kao što je to proročki isticao Toma Akvinski u srednjem vijeku. Za sam kraj ohrabrila je sve sudionike, istaknuvši da se ipak naslućuje jedan vrhunac u nihilističkom poimanju, koji je zapao u svojevrsnu slijepu ulicu. Dokaz tomu je taj da se publika počela buniti i tražiti da se u umjetnost vrate spomenute vrijednosti koje ujedno važe i kao katarzične budući da je to temeljna odlika kazališta uopće. Upravo se za to, uz povratak spomenutih vrijednosti, svi moramo zdušno boriti – i publika i teoretičari. Maria Dragomirović
