ĐAKOVO (TU) – „Nije bitno kamo idem, bitno je da je moj Isus sa mnom“ – kredo je hrvatskog kapucina fra Ivice Vrbića (37), koji posljednje tri godine provodi u Boliviji, siromašnoj zemlji u srcu Južne Amerike, gdje živi i promiče Kristov nauk. Svijest o misijama prati ga još od dječačkoga doba i Radosne vijesti koju je rado čitao, iako su vinkovačke sestre križarice, kako ih fra Vrbić naziva, odigrale presudnu ulogu u odluci da život posveti Bogu i 2009. postane svećenik. O svome životnom putu i misijskom djelovanju ovaj je predani kapucin govorio u ponedjeljak 11. veljače 2019. pred prepunom samostanskom crkvom Presvetog Srca Isusova u Đakovu, redajući neobične doživljaje, iskustva i kušnje iz Minera, ruralnog mjesta koje je od prvog većega bolivijskog grada Santa Cruza udaljeno 80 kilometara.
Već prvi Vrbićev susret s Bolivijom početkom 2016. dao mu je do znanja koliko je stvarnost zabačenog latinskoameričkog terena drugačija od svega europskog. Skinuo je sat jer vrijeme, kaže, ondje ne znači ništa i počeo učiti jezik. Njegova se župa, sastavljena od 22 filijale, prostire na 2.800 četvornih kilometara i broji oko 50.000 stanovnika. Organizirati pastoral i slaviti sakramente ponekad se čini nemoguće jer su zemljani putevi koji vode do gotovo svih filijala tijekom kišnih razdoblja neprohodni. – Prije godinu dana, na Cvjetnicu, dok sam se vozio od jednog do drugog sela u unutrašnjosti, gdje sam služio mise, nebo se iznenada zamračilo i počela je kiša koja je raskvasila put. Ali, nastavio sam, znajući da me ljudi ondje željno iščekuju i zaglavio u blatu. Na osami, nigdje nikoga, bez pomoći. Ugledao sam tada blagoslovljene hostije na sjedalu do vozačkoga i rekao: Gospodine, ako ne želiš da prenoćimo ovdje, iziđi van i guraj! Upalio sam auto, ubacio u brzinu i uspio se izvući iz blata. To je samo jedna od situacija u kojoj Bog pokazuje svoju prisutnost, svjedoči fra Ivica.
Zemlja socijalne i moralne bijede
Prehrana je u Boliviji vrlo oskudna; kuha se isključivo riža, u koju dodaju mast da bi joj povećali hranjivu vrijednost, a pije čaj. Obrazovanje je svima besplatno, no mnogi završe školu da ne nauče čitati i pisati. Nitko nema zdravstveno osiguranje. Ljudi su anemični, vladaju bolesti, ali i moralna bijeda. Čak 85 posto djece u Boliviji odrasta bez biološkoga oca, a 90 posto vjernika živi u nevjenčanoj vezi. Neke žene imaju šestero djece ili više od tri različita oca, prepričava Vrbić. Zato katolički misionari ondje prvenstveno rade na sakramentalnoj evangelizaciji; posebno s djecom uz pomoć mladih volontera, među kojima će se naći i Đakovčanka Matea Gazilj, posebno s odraslima. U zabačenim misijama, zajedno s časnim sestrama iz Brazila, predaju spolni odgoj. – Djecu često zlostavljaju članovi njihovih obitelji, pa im pokušavamo usaditi moralne, ljudske i kršćanske vrijednosti, kako bi jednoga dana formirali zdrave obitelji, kaže fratar. Dok ne svladaju jezik, mladi volonteri uče djecu kako da se okupaju, operu kosu i odrežu nokte, jer im to nitko kod kuće neće pokazati.
Govoreći o misijskim programima, fra Ivica je spomenuo 150 djece iz najsiromašnijih obitelji, zapuštenih od roditelja, kojima misionari plaćaju učitelja i daju jedan obrok dnevno od mesa i povrća radi sprječavanja anemije, skupljanje lijekova protiv parazita te pomaganje u hrani (grah, ulje, šećer, sol…). Iako je vidio zastrašućuje prizore; drogiranu djecu i ljude kojima je tumor pojeo pola lica, bolivijski misionar iz Minera, koji na misu poziva lupajući željezom o felgu kamiona, ne posustaje. – Nikad nisam volio školu, a postao sam svećenik. Nemam sposobnosti koje mi pomažu u evangelizaciji. Božja je milost učinila svoje, priznaje Vrbić i dodaje: “Bog ne poziva sposobne, ali one koje je pozvao osposobljava!”
Toga dana prodajom krunica i nabožnih predmeta prikupljeno je 1050 eura i 15.533 kune koje će fra Ivica iskoristiti za pomoć najpotrebitijima.
(Izvor: Moje Đakovo – D. Geošić)
