OSIJEK (TU) – Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana u gradu Osijeku, uz ovogodišnje geslo „Vjeruješ li ovo? (Iv 11,26)“ nastavljena je u četvrtak, 23. siječnja 2025. u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, donjogradskom hramu Srpske pravoslavne Crkve. Zajedništvo je, uoči slavljenja službe Večernje posvećene svetom Teodoziju Velikom, otvorio domaćin, protojerej Aleksandar Đuranović, arhijerejski namjesnik, paroh osječki i potpredsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije, pozdravljajući predstavnike kršćanskih crkava i crkvenih zajednica.
Večernju službu vodio je protonamjesnik Nenad Lazić, paroh tenjski, uz đakona tenjskog Slobodana Gajdaševića. U pjevalištu je pjevao zbor predvođen protojerejem Đuranovićem i teologom Srđanom Klasentićem. Nazočio je vlč. izv. prof. dr. Antun Japundžić, predsjednik Ekumenske koordinacije osječke regije i profesor Ekumenske teologije na KBF-u u Đakovu; 
gvardijan kapucinskog samostana u Osijeku i član Ekumenske koordinacije fra Juro Šimić te Krešimir Stjepan Pećar, predstavnik Katoličke laičke zajednice „Molitva i Riječ“ i također član Ekumenske koordinacije; donjogradski župnik Župe Preslavnoga Imena Marijina vlč. Filip Perković; fra Zoltan Dukái iz franjevačkog samostana u Osijeku; vlč. Danijel Tigandžin, župnik u Veliškovcima, vlč. Josip Brnjić, župni vikar Župe sv. Ćirila i Metoda u Osijeku, zatim biskup Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u RH Péter Szenn; dr. sc. Samir Vrabec, svećenik u Evangeličkoj crkvenoj općini Osijek te Milosrdne sestre Sv. Križa, kao i brojni vjernici.
Rad na tako željenom zajedništvu
Obraćajući se prisutnima, protojerej Đuranović rekao je kako su se sudionici ove molitvene osmine trudili da u praksi ispune zapovijed Gospodnju Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim… Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe. Svjedočili su vjeru, izražavali jedni drugima poštovanje, dijelili radosti, nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvode te liječili ranjene duše, promicali povjerenje i 
razumijevanje među pojedincima i narodima te na taj način, evanđeoskim putem, postavljali čvrste temelje za bolju i pravedniju budućnost za svakog čovjeka. Ističući kako je glavni cilj ovog okupljanja težnja za zajedništvom i jedinstvom koje ne može doći dok se ne dogodi jedinstvo u vjeri i dogmama, Đuranović je istaknuo da je umjesto popisa učenja oko kojih se treba složiti, bolje dogovoriti put koji vodi u budućnost, zajedničku stazu po kojoj se može prepoznati punina kršćanskog jedinstva. Podsjećajući kako je u prvom tisućljeću kršćanske povijesti Crkva bila najujedinjenija te je ono standard po kojemu se može prepoznati, protojerej je naglasio kako pored svih evidentnih razlika koje postoje – ove zajednice dijele isto ili veoma slično duhovno iskustvo, i ono što je vrlo važno za dijalog – imaju zajednički skup bitnih bogoslovskih točaka koje su dobra osnovica za još predaniji rad na tako željenom zajedništvu.
Opće i svakodnevno zajedništvo
Uime Katoličke Crkve prisutne je pozdravio vlč. Perković, čija se župa nalazi uz ovu Pravoslavnu Crkvu. Rekao je kako je opće jedinstvo svih kršćana cilj prema kojemu se teži, ideal koji se želi doseći, te je uputio na dvije razine – tu opću, ali i svakodnevnu ljudsku razinu – življeno iskustvo svakog vjernika i zajednica koje žive jedna do druge. Naglasio je da su zajednice vjernika međusobno pomiješane, i u njima 
je čovjek svjestan određenih razlika, ali isto tako još više zajedničkih stvari te je stoga svaki član pozvan živjeti svoj osobni poziv – krsni poziv suobličenosti Kristu Gospodinu. Ukoliko to može živjeti svaki vjernik, bez obzira kojoj zajednici pripada – katoličkoj, pravoslavnoj, reformiranoj – tada će i ovaj drugi cilj – opće zajedništvo za kojim se čezne, prema kojemu se teži, za kojega se moli tijekom ovih dana imati perspektivu. „Kako bismo mogli ponovno biti jedno tijelo – Kristovo tijelo potrebno je da se suobličujemo Kristu Gospodinu“, uputio je vlč. Perković.
Pomoć treba onome i ljubiti treba onoga do nas
Biskup Szenn oslonio se na Poslanicu Efežanima te redak A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova (Ef 4,7). Naglasio je kako je ekumenski hod u zajedništvu dar koji svi sudionici primaju i koji treba proći do srži, do srca svakoga čovjeka i sve potaknuti da odgovore na pitanje koje Isus postavlja Marti – Vjeruješ li ovo?. Sve što sudionici ekumenskog hoda primaju hrana je i blagoslov za život vječni – Krist je to 
dao, donio i pokazao žrtvujući samoga sebe, uputio je biskup. Rekao je zatim da sve razlike koje su među crkvama i crkvenim zajednicama – da li vjerske, po naciji, po jeziku – ne trebaju se promatrati kao grijeh u drugom čovjeku ili kao da je drugi čovjek manji ili veći – jer jedini autoritet u ovome svijetu ono je što je Bog pokazao i što je u evanđelju obećao. „Imajmo uvijek spremnost zagrliti čovjeka koji nam je blizu. Jer pomoć treba onome i ljubiti treba onoga koji je do nas. Ne nekoga tko je daleko ili u nekoj budućnosti, nego sada i ovdje. Mislim da smo to večeras iskusili“, naglasio je Szenn i zaključio: „Moramo pokazati da je kršćanstvo i vjera u Gospodina Isusa Krista ne samo nešto živo u nama, nego je nešto što ne možemo zadržati za sebe, što je za svakoga.“
Znak pomirenja uz 1700 godina Nicejskog sabora
Predstavnik Evangeličke crkve, vlč. Vrabec započinjući svoje obraćanje rekao je kako je u materijalima za ovogodišnju osminu predviđeno da se na ovaj dan razmatra članak Nicejsko-carigradskog vjerovanja u jednu – luterani kažu sveopću, rimokatolici katoličku, a pravoslavni sabornu – apostolsku Crkvu, a zapravo sve tri riječi znače isto. Sve okupljene uputio je da kao što Evangelička luteranska crkva 
s Rimokatoličkom Crkvom ima od1997. godine važan zajednički dokument koji ih je više približio, tako odnedavno Evangelička crkva ima i važan dokument koji je više približava Pravoslavnoj Crkvi. Mješovita teološka komisija Luteranskog svjetskog saveza i Pravoslavna Crkva, i to gotovo sve pravoslavne Crkve, 27. svibnja 2024. godine donijele su zajedničku izjavu o izrazu filioque. Luteranski i pravoslavni teolozi složili su se i predložili da se koristi prijevod grčkog izvornika – bez filioque – u nadi da će to doprinijeti iscjeljivanju vjekovnih podjela između ovih zajednica i omogućiti da zajedno ispovijedaju vjeru ekumenskih sabora – Niceje 325. godine i Carigrada 381. godine. Predstavnici luteranskih i pravoslavnih crkava vide zajedničku izjavu kao znak pomirenja kako bi se dostojno obilježilo 1700 godina od održavanja Nicejskoga sabora i Nicejskoga vjerovanja, uputio je Vrabec zahvaljujući na gostoprimstvu. Na kraju bogoslužja domaćini su pozvali sve prisutne vjernike na zajedničko druženje u prostorima uz crkvu. M. Kuveždanin
