ĐAKOVO (TU) – Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića te još desetoricu svećenika, nadbiskup Đuro Hranić predvodio je 2. studenoga, na Spomendan vjernih mrtvih, večernje misno slavlje u đakovačkoj katedrali. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je rekao: „Solidarni sa svojim milima i dragima, i sa svima koji su umrli, kao vjernici, kao Kristovi učenici, povežimo se s njima i u općinstvu svetih molimo za oproštenje njihovih grijeha te se njima preporučimo da izmole potpunu darovanost naših srca Kristu, našem raspetom i uskrslom Gospodinu, u kojemu, po kojemu i za kojega je stvoreno sve što je na nebu i na zemlji.“
U svojoj homiliji nadbiskup je protumačio kako je Crkva postupno uranjala u Božju objavu i da je u svjetlu objave tražila odgovore na pojedina pitanja. Vjera Crkve rasla je tako i raste zajedno s rješavanjem pastoralnih pitanja. Podsjetio je na biskupa Ciprijana koji je, potaknut pastoralnim problemom s kojim se susretao, razmišljao kako omogućiti povratak u Crkvu onim kršćanima koji su za vrijeme progona žrtvovali poganskim bogovima i tako u svojoj ljudskoj slabosti pali, ali su željeli i žele biti Kristovi.
Navodeći Ciprijanova načela, nadbiskup je istaknuo kako se iz njih naziru i nacrti dviju istina koje je Crkva definirala i do kojih je došla upravo potaknuta rješavanjem spomenutoga problema. „Prvo, to je nauk o čistilištu, koji se razvijao iz pokorničke prakse rane Crkve. Crkva je pritom došla do svijesti da se pokora, ako je potrebno, može nastaviti i poslije smrti. Čovjek koji se za života opredijelio za Boga, i koji je neopozivo ušao u Božju milost i ljubav, ako se trudi ostati u zajedništvu s Bogom, makar je i slab, više ne može izgubiti tu Božju ljubav i milost jer Bog ljubi i njemu je stalo do svakoga čovjeka. No, da bi ušao u potpuno zajedništvo s Bogom, čovjek se mora u potpunosti poistovjetiti sa svojom temeljnom odlukom za Boga. To se zbiva u pokori koju je Crkva nazvala i definirala kao čistiliste“, rekao je nadbiskup Đuro.
Druga istina koju je Crkva produbila promišljajući o problematici palih je zajedništvo kao jedna od bitnih dimenzija kršćanskoga života i poslije smrti te zajedništvo između živih i umrlih. „Čovjek živi u zajednici od početka do kraja svoga puta. Zajednica nosi i obilježava sav naš kršćanski rast i razvoj. Crkvenost, eklezijalni zakon upisan je u naše biće i ne briše se na prelasku iz vremena u vječnost. Ljudi mogu i moraju i s druge strane granice smrti jedni druge nositi i pomagati, mogu jedni za druge moliti, činiti pokoru i patiti. Tim se putem ostvaruje visoki stupanj solidarnosti i zajedništva unutar Kristove Crkve, raste njezino jedinstvo. Tako čovjek i u čistilistu svjedoči svoju društvenu – crkvenu narav i zajedništvo s čitavom Crkvom“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je upravo to smisao okupljanja na ovom euharistijskom slavlju. A. Banović
