BREZNICA ĐAKOVAČKA (TU) – Sestre karmelićanke u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj misom zadušnicom u srijedu, 29. siječnja 2025. obilježile su desetu godišnjicu smrti s. M. Karmele od Krista Kralja (Blaženke Jukanović) prve priorice toga samostana, koja je preminula u četvrtak, 29. siječnja 2015. godine nakon duže i teške bolesti, u 84. godini života i 62. godini redovničkih zavjeta.
Sestra M. Karmela, krsnim imenom Blaženka, rodila se na blagdan Svijećnice, 2. veljače 1931. godine u Glamoču u Bosni i Hercegovini, kao najmlađa od devetero djece oca Josipa i majke Ivke rođ. Sedlar. Nakon osnovne pučke škole u rodnom mjestu, školovanje je nastavila u Vukovaru kamo je s obitelji kao izbjeglica došla 1942. godine. Još u ranom djetinjstvu zavoljela je svetu Malu Tereziju, a oduševila se i svetom Majkom Terezijom. „Svidjela mi se jako kao ljudska osoba – bila je više čovjek nego svetac. Kad sam čula da postoji Karmel, više me nitko na svijetu nije mogao zaustaviti. Ja sam znala da me Bog zove. Kad te zove, onda nemaš straha… Nisam se nikada pokajala, nikada! Kad čovjek voli svoje zvanje, nema toga što ne može…“, govorila je. Snaga Božjeg zova dala joj je snagu napustiti posao knjigovođe u kombinatu Borovo što je predstavljalo jedini siguran prihod njenoj majci dok su joj dvojica sinova tamnovala u zeničkoj kaznionici. Odazvala se Gospodinu s dubokim mirom i radošću, stavljajući sve svoje pouzdanje u Boga. Majka joj je dala svoj velikodušan blagoslov.
Ženo, velika je tvoja vjera!
U Karmel Kraljice Karmela u Brezovici ušla je 1. prosinca 1951. Redovničko odijelo i ime s. M. Karmela od Krista Kralja primila je na svetkovinu Karmelske Gospe, 16. srpnja 1952. Privremene zavjete položila je na blagdan svetoga Ilije, 20. srpnja 1953., a svečane zavjete sljedeće godine, 20. srpnja 1956. Za osnutak Karmela sv. Male Terezije u Istri, dolazi u Juršiće 15. rujna 1964. godine. Poslije smrti Majke M. Josipe Laufer 1966., u godinama obnove redovničkog života, povjerena joj je dužnost učiteljice novakinja. Iščitavajući znakove vremena mudro je i razborito upućivala sestre na izvore, čuvajući bît karmelske karizme i otvarajući se novome. Godine 1973. izabrana je za prioricu samostana i kroz tu službu, koja joj je bila povjeravana tijekom više razdoblja njezinog redovničkog života, nesebično je služila zajednici i Crkvi darivajući sve snage uma i srca.
U godinama premještaja cijele zajednice u Kloštar Ivanić (17. studenoga 1977.) vodila je poslove oko obnove darovanog franjevačkoga samostana, kao i poslije pri osnutku novog Karmela sv. Josipa u Šarengradu (14. srpnja 1988.). Pred samo zatvaranje klauzure, 5. listopada 1991. za vrijeme Domovinskog rata kao prognanica napušta Šarengrad, te nakon Iloka i Đakova, 5. prosinca 1991. nalazi sa zajednicom privremeni smještaj u Remetama – Zagrebu. Tijekom ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama, budući da nije bio moguć povratak u Šarengrad, a Bog je blagoslivljao zajednicu novim zvanjima, 17. lipnja 1996. položen je kamen temeljac za izgradnju Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, kamo 17. prosinca 2001. odlazi s cijelom zajednicom u nedovršeni samostan u izgradnji. Na samim počecima gradnje samostana, dok je zemljište na brežuljku bilo još zasijano suncokretom, blagopokojni biskup đakovački i srijemski, mons. Ćiril Kos rekao joj je: Ženo, velika je tvoja vjera!
Misu zadušnicu za pokojnu s. M. Karmelu od Krista Kralja u samostanskoj crkvi 31. siječnja 2015. predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić, zajedno s nadbiskupom Đurom Hranićem, provincijalom HKP sv. oca Josipa o. Srećkom Rimcem i četrdesetak svećenika u nazočnosti rodbine, mnoštva redovnica, prijatelja i znanaca pokojne sestre i zajednice sestara karmelićanki. Nakon mise vjernička se zajednica s posmrtnim ostacima s. M. Karmele od Krista Kralja uputila prema novom samostanskom groblju sestara karmelićanki unutar klauzurnog prostora, koje je blagoslovio nadbiskup Hranić te vodio sprovodne obrede prve sestre pokopane na tom groblju.
Njezin primjer svako zvanje krijepi, snaži i ne ostavlja
Hvala Gospodinu za plemeniti dar života naše Majke Karmele darovan Crkvi, našoj zajednici kao i mnogima s kojima je u životu kontaktirala, koji su ostali i ostaju u sjećanju i velikoj zahvalnosti. Molitvena povezanost s njom posvjedočena je po uslišanjima njezinih molitava i zagovora kod Gospodina, o kojima oni svjedoče. Naša povezanost s njom i njezinim životom kao sestre i Majke ostaje u trajnoj zahvalnosti naše zajednice i molitvenoj povezanosti kod Gospodina. I kako reče prijatelj ove redovničke zajednice, vlč. Antun Pećar: „Ne zaboravite ju nikada! Ona vam svima ostaje majka i učiteljica. Njezin primjer svako zvanje krijepi, snaži i ne ostavlja. Majka Karmela je bila „velika Karmela“. Njezin odlazak će mi ostati otvorena rana, jer joj ne rekoh sve što sam u srcu nosio i o čemu smo se jako dobro razumjeli. Nisam joj rekao hvala, a ona je znala sve boli drugih uviti u svoje srce i u srce Krista Kralja. Nosila je u svom svojem srcu molitve za sve ljude, posebno one koje je susrela i za čije je potrebe znala. Ta kome ona nije bila majka!? Da, bila je milost, bilo je divno ostati u oku i u srcu te posebne žene. Ono u čemu je bila nad herojski velika bio je njezin stav, opravdanje, razumijevanje, zauzetost za svaku osobu. Nije se s nikim solidarizirala tko bi loše o drugom govorio. Najsigurnije da je svoja vlastita ramena stavljala pod otajstvo tih i takvih križeva ljudi koji su zlo činili ili od nepravde patili. I upravo ono što je nekako najbitnije kao poruka cjelovitosti njezina života je potpuno življena vjera. S tog vrela ona je crpila pravu snagu, i zato joj sva djela bijahu božanska.“
„Karmel može bez bičeva i lanaca, ali ne može bez ljubavi“
Iskustvo posvjedočeno od sada već pokojnog svećenika Antuna Pećara, stekle su i same njezine sestre, kroz suživot s njom u Karmelu te svjedoče: Teško je u nekoliko rečenica izreći barem neke vrline koje su je resile. Voljela je sve ljude, osobito radnike, za njih je žrtvovala svoj život. Velikodušna, bez isticanja svojih zasluga iako je s pravom i to mogla jer se uvijek davala bez pridržaja. – Kad bi se sestre iz velikih Družbi preporučivale u molitve odmah je uzvratila kako su one naše ruke i noge, pa se žrtvuju i pomažu ljudima na župi, u bolnici. – Bila je radosna i uvijek spremna za šalu do zadnjeg časa svoga života. – Nije voljela „zbrajati“ žrtve, a najviše je svoje podnosila u skrovitosti i lica nasmijana, pa nismo mogli ni slutiti što u sebi osjeća. – Bila je zaista kao prava majka. Uvijek je svakoga sa radošću i velikom ljubavlju susretala. Imala je uvijek lijepu riječ za svakoga, a voljeli su je i ljudi koji su dolazili u naš samostan i odlazili su kući radosni i utješeni jer je Isusova radost zračila iz njezine duše. Voljeli su je i svećenici i rado su s njom razgovarali, a i ona je u njima vidjela veliki i neizmjerni dar Božji.
U svemu je vidjela Providnost Božju. Jako je voljela Blaženu Djevicu Mariju, a prema sv. Josipu je gajila veliku ljubav i zahvalnost za sve što je providio i učinio za naš samostan. Uvijek je s radošću i velikodušno dijelila i materijalne darove svima koji su dolazili u naš samostan, a pogotovo onima koji su bili u potrebi. – Majka Karmela je imala topao, duboki pogled koji je puno puta vidio ono što je nama bilo skriveno. Bila je jako poslušna poticajima Duha Svetoga, uvijek je imala pravu riječ, pa i nadnaravnu spoznaju o nekim stvarima u skladu s kojima je onda i djelovala. – Jako zahvalna. Od nje sam naučila za sve zahvaljivati. Ona nas je naučila da je ama baš sve dar. – Bila je odlučna, hrabra, i kroz mnoge nevolje je provela zajednicu kao Mojsije, uzdajući se u svemu u Ljubav i vjernost Božju. – Posebno je poticala da se vježbamo u pokrivanju „golotinje“ svoga brata, te da rado tankoćutno i neprimjetno pobrišemo, pospremimo za drugim, da povučemo teži dio bez mrmljanja. – Razborito je prilazila potrebama osoba i zajednice.
Željela je i izgarala da Karmel bude dom i žarište molitve te dubokog života sa živim Bogom. Da bude dom širom rastvorenog srca u susretu i potrebama ljudi. – Naprosto zarazno je širila radost, velikodušnost, oduševljenje. Osjećalo se da je uz nju nekako pretežno lakše, radosnije. Iz nje je naprosto nešto grijalo, grlilo, veselilo i poticalo bolji dio nas. ispunjena ljubavlju i Bogom ispunjala je naše duše i srca. – Žena velike vjere i pouzdanja. Ljubila je Isusa. – Dok smo jednom razgovarale o tome kako je bilo prije u Karmelu i kako je sada rekla je: „Karmel može bez bičeva i lanaca, ali ne može bez ljubavi.“
„Bog se nije šalio kad nas je ovdje pozvao“
Jednom je rekla: „Ljudi nas pitaju što tu radimo. Ljubimo i molimo.“ – Znala je ljude povezivati, znala je stvarati ozračje topline i ljubavi u zajednici. Bila je vrlo plemenita, osoba velikih ideala, čuvala je dostojanstvo svoje i svoga bližnjega. Poštivala je druge i imala je povjerenja. – Uz nju se svatko osjećao dobro, prihvaćeno, voljeno, zaštićeno i sigurno. – Znala je slušati. Bila je diskretna i samozatajna. O sebi je govorila samo ako je trebalo svjedočiti o Božjoj dobroti i Providnosti. – Često je govorila: „Isplati se…(sve dati Isusu)“. – Bila je sveta, razborita i požrtvovna Majka zajednice i Majka duša koje joj je Bog povjerio. – Zaljubljena u Isusa i u svoje zvanje, spremna na sve što Bog od nje traži. Kao osoba velikog iskustva i duboke vjere da Bog prebiva u njoj i u bližnjemu.
Zahvalna, molitvena, vesela i radosna. Spremna na sve za zajedništvo među sestrama. – Bila je mudra, razborita i pametna. – Majka Karmela bila je žena duboke vjere, pouzdane nade, žarke i djelotvorne ljubavi. – Živjela je u Božjoj prisutnosti, pred Njegovim Licem stajala je kao dijete, kao zaručnica, kao majka – i vjerovala kad su drugi sumnjali, nadala se kad su drugi izgubili svaku nadu, ljubila kad drugi nisu ljubili. – Mislim da je dragi Bog i nad njenim životom bio ispunjen čuđenjem i ganućem (kako citira papa Franjo pjesnika Charlesa Peguya) – gledajući njenu nadu, vedrinu duše i majčinsku ljubav prema dušama koje je rađala na nova život nadom!
Pamtim njezine misli: „Zapamtite, Bog nas nikad neće ostaviti; nikada nas nije ostavio.“ – „Tko su ‘časne majke’? Naše su mame prave ‘časne majke’.“ – „Što smo mi došle raditi u Karmelu? Došle smo ljubiti Isusa.“ – „Bog se nije šalio kad nas je ovdje pozvao.“
Bila je oko koje zapaža, vidi potrebe drugih. Uho koje sluša s ljubavlju. Srce otvoreno, koje uzima za svoje ono što vidi i čuje (kao patnju, radost, uspjeh… drugoga) i spremna se dati posve – ne samo za zajednicu, nego svima. – Bila je duša molitve, kontemplacije, trajne povezanosti s Bogom – u svakoj dužnosti i povjerenoj joj službi. U zadnjim danima kad su je napuštale tjelesne sile rekla mi je: „Sad više ne mogu puno moliti, osim ponavljati: SLAVA TI, ISUSE! HVALA TI, ISUSE!“
Bila je istinita, iskrena, poučljiva, ponizna, zahvalna, odlučna, samozatajna. – U patnji je bila strpljiva, zaboravljajući na sebe, osmijehom i vedrinom prikrivala vlastitu bol. Bila je „čovjek po Božjoj mjeri“ – Božja i ljudska – prihvatljiva za darove milosti. I još puno, puno toga… S iskrenom, djetinjom odanošću i zahvalnošću, jer si nam bila prava Majka, a to i ostaješ – za sve ovo malo… „nabacano“, ali u našim srcima duboko pohranjeno i potkrijepljeno „tvojom stvarnošću života“: Majko, hvala ti! Karmel sv. Josipa
