Deklaracija VI. hrvatskoga socijalnog tjedna |

ZAGREB (IKA/TU) – VI. hrvatski socijalni tjedan koji se 22. i 23. listopada održavao u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije (HBK) na zagrebačkom Ksaveru u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve završen je usvajanjem Deklaracije koju prenosimo u cijelosti.

Na poticaj Hrvatske biskupske konferencije, i u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, predstavnici (nad)biskupija u Hrvatskoj okupili su se 22. i 23. listopada 2021. godine na Šestom hrvatskom socijalnom tjednu koji je, zbog epidemiološke situacije, istodobno po predstavnicima svih (nad)biskupija u Hrvatskoj održan u fizičkom obliku u Zagrebu i u pojedinim metroplitanskim odnosno (nad)biskupijskim sjedištima u Hrvatskoj gdje su se u većem broju okupili sudionici također u fizičkom obliku i na daljinu pratili i aktivno sudjelovali u događanjima dvodnevnog susreta.

Potaknuta povijesnom odgovornošću za biološki opstanak hrvatskoga naroda, za državu Hrvatsku i sve njezine građane, a na temelju svojega socijalnog nauka, Katolička Crkva u Hrvatskoj je u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije, u Zagrebu, okupila relevantne stručnjake koji od mjerodavnih vlasti i svih važnih čimbenika u hrvatskom društvu traže konkretne korake u rješavanju demografske krize i s njom povezanih pitanja iseljavanja, useljavanja te suvremenih migracija.

Budući da je riječ o budućnosti hrvatskoga naroda, svih građanki i građana kao i same opstojnosti države Hrvatske, Crkva želi dati svoj doprinos u pronalaženju rješenja.

Dvjestotinjak sudionika, od čega 34 predavačica i predavača iz cijele Hrvatske pod različitim su vidovima razmatrali iznimno važnu i aktualnu temu Demografija – iseljavanje – migracije. Sudionici Šestoga hrvatskog socijalnog tjedna cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, pojedincima i ustanovama, predstavnicima vlasti i javnim djelatnicima upućuju sljedeću

Deklaraciju

Hrvatska se nalazi u dubokoj demografskoj krizi, zapravo već je ušla u demografski slom zbog intenziviranog pada broja živorođenih, pada broja stanovnika te poremećenosti dobne strukture stanovništva.

Već pola stoljeća, a posebno posljednjih 30-ak godina, Hrvatska je u silaznim demografskim trendovima: dugoročno djelovanje različitih destabilizacijskih čimbenika, snažno demografsko pražnjenje na nacionalnoj i regionalnoj razini; nedostatak jasne, dugoročne i cjelovite strategije i nadstranačke politike demografske revitalizacije.

Odgovarajuća populacijska politika treba obuhvaćati pronatalitetnu i blagu migracijsku politiku koja će se prihvatiti nacionalnim konsenzusom i koja će dugoročno obvezivati nositelje političke i gospodarske vlasti u Hrvatskoj tako da se sa svakom vlašću neće stvarati nova populacijska politika i na neki način uvijek kretati od početka.

Hrvatska je tradicionalno iseljenička zemlja, a iseljavanje je povećano ulaskom Hrvatske u EU i globalnom gospodarskom krizom 2008. godine.

Hrvatska se u posljednja dva i po desetljeća suočava s novom pojavom useljeništva i povratništva. Riječ je prije svega o razmjerno velikom broju Hrvata koji su nakon ratnih stradanja 90-ih godina dvadesetoga stoljeća doselili iz Bosne i Hercegovine te dijelom i iz Srbije.

Druga skupina useljenika se odnosi na Hrvate rođene u raznim zemljama svijeta kojih je razmjerno malen broj.

Činjenica jest da će se u budućnosti Hrvatska morati suočiti puno više i temeljitije s problematikom useljenika iz različitih zemalja.

Budući da je Hrvatska granična zemlja EU-e preko koje veliki broj migranata želi prijeći u bogatije zemlje EU-e, iznimno je važan način kako se u Hrvatskoj postaviti prema suvremenim migracijama.

Katolička Crkva od kraja 19. stoljeća iskazuje organiziranu brigu za ljude, posebno katolike, koji iz različitih razloga napuštaju svoje domove i odlaze u druge zemlje za boljim životom. Papa Franjo, znakovitim gestama i uvjerljivim porukama, aktualizira tu brigu i zauzimanje za sve, izbjeglice i migrante, i tako ukazuje na temeljno načelo socijalnog nauka Crkve, a to je zaštita dostojanstva svakoga čovjeka.

Na tragu socijalnoga nauka Crkve, a na temelju analiza i rasprava na Šestom hrvatskom socijalnom tjednu o iznimno teškom i alarmantnom stanju u hrvatskom društvu u odnosu na demografsku situaciju i s njom povezana pitanja iseljavanja, useljavanja i suvremenih migracija, želimo i tražimo sljedeće:

Usporavanje negativnih demografskih trendova kao preduvjet ublažavanja populacijske polarizacije i ekonomske neravnoteže u regionalnom kontekstu.
Demografski razvoj kao prioritetno hrvatsko nacionalno i strateško pitanje što pretpostavlja dugoročnu strategiju gospodarskoga razvoja na temelju kojega će se omogućiti demografsku revitalizaciju.
Očekujemo sveobuhvatne i djelatne javne politike koje uključuju formalne /državne i neformalne/civilne aktere u njihovu kreiranju. Njihovo oblikovanje treba uključivati prožimanje i suglasje različitih sfera: obiteljske, populacijske, stambene, migracijske i drugih u cilju donošenja politika koje mogu polučiti rezultate u ublažavanju negativnih populacijskih i migracijskih trendova.
Tražimo cjelovitu provedbu postojećih i budućih strateških dokumenata uz uvođenje transparentnih kontrolnih mehanizama koji će osigurati praktičnu primjenu mjera u zadržavanju sadašnjega i privlačenju novog stanovništva, povratnika i useljenika.
Negativni demografski procesi su, različitim intenzitetom, zahvatili gotovo cjelokupni prostor Hrvatske, stoga ga nije uputno dijeliti na kategorizirana područja po indikatorima demografskog stanja. Mjere populacijske politike trebalo bi provoditi na cjelokupnom prostoru Hrvatske, a koordinirati s tri upravne razine: državnom, županijskom i gradsko/općinskom. Na ovaj bi se način pojačao sinergijski učinak mjera te poboljšala kvaliteta praćenja učinka mjera na sve tri prostorne razine. Jednako je važno, osim upravne razine, u aktivnosti i mjere, od planiranja do implementacije, uključiti i lokalno stanovništvo kroz različite modele participativnog upravljanja.
Usporavanje negativnih demografskih kretanja u Hrvatskoj nije moguće provesti bez podizanja stope nataliteta. U tom smjeru bi svakako trebalo propitati učinkovitost sadašnje stambene politike prema mladim obiteljima temeljene na subvencioniranju stambenih kredita. Smatramo da bi mjera bila učinkovitija kada bi je obitelji mogle koristiti ne samo na početku obiteljskog života, nego i kasnije, sukladno povećanju broja djece. Stoga bi kombinirani model (kupovina/najam stana) mladim obiteljima u početku osiguravao pristupačan najam stambenog prostora potpomognut od strane jedinica lokalne samouprave, a nakon njihova formiranja može im se ponuditi subvencionirani stambeni kredit.
Na Šestom hrvatskom socijalnom tjednu poseban naglasak je stavljen na obitelj kao temeljnu jedinicu društva koju je potrebno iznova staviti u središte nacionalnih interesa i prioriteta. Tražimo veća ulaganja u obiteljsku politiku i djecu u Hrvatskoj bez čega je iluzorno očekivati demografsku revitalizaciju Hrvatske.
Nedopustiva je ravnodušnost kojom se u Hrvatskoj promatra novije iseljavanje hrvatskoga stanovništva. Određeni podaci govore da je u posljednjih deset godina, to jest između 2011. i 2020. godine iz Hrvatske iselilo oko tristo tisuća stanovnika. Međusobno optuživanje i traženje krivaca za takvo stanje nije i neće riješiti problem već svehrvatski nadstranački konsenzus po tom pitanju.
U Hrvatskoj je potrebno uspostavljati praksu natjecanja u rješavanju problema, a ne u njihovu što boljem opisivanju te pronalaženju krivaca za pojedine probleme. U Hrvatskoj imamo jedno od najnižih povjerenja u institucije i evidentiran rast autoritarnosti, posebice kod mladih. Hrvatske institucije moraju sve učiniti kako bi se vratilo povjerenje građana u njihovo djelovanje. To je moguće učvršćivanjem dobrih praksi, te usmjeravanjem institucija na rješavanje problema građana. Za to je potrebna reforma javne uprave koja će omogućiti više odgovornosti, a time i učinkovitosti u brizi za opće dobro.
Potrebno je ozbiljno uzeti u obzir problematiku useljavanja u Hrvatsku sa svim pozitivnim i negativnim što taj proces nosi sa sobom.
U privlačenju stanovništva potreban je aktivan pristup kako bi se izbjegli parcijalni i stihijski modeli koji eventualno zadovoljavaju samo pojedine segmente tržišta rada, odnosno potrebno je donošenje jasne imigracijske politike. Promocija zemlje, njezinih prednosti, kvalitete života, sigurnosti traži uključivanje svih zainteresiranih aktera u osmišljavanju programa privlačenja stanovništva. Pritom programi useljavanja i integracije moraju imati jasno definirana prava i obveze useljenika. U njihovu kreiranju mogu se koristiti uspješni primjeri zemalja koje imaju duge prakse useljeničkih i integracijskih politika uz poštivanje hrvatskog jezika, kulture i tradicije.
Posebnu pozornost treba posvetiti povratnoj migraciji. U tom pogledu povratnicima treba omogućiti što bezbolniji povratak vezano uz smanjenje poteškoća ili/i uklanjanja prepreka u administrativnom ili pravnom smislu kako za pojedince tako i za čitave obitelji.
Suvremeni migrantski tokovi globalna su pojava, ali postoji razlika između sadašnjih i prijašnjih migracija. Novija povijest pokazuje da su migracijski procesi neizbježni, samo je pitanje na koji način će se oni odvijati u budućnosti.
Potrebno je razlikovati status izbjeglica od statusa migranta. Izbjeglice su u životnoj opasnosti i suvremene su države dužne pronaći načine kako im pomoći i osigurati im siguran boravak u zemljama koje su ih primile. Migranti u pravilu traže bolji život. I tu valja biti solidaran. Svakako u oba slučaja treba poštovati red i zakonitost, jer nije pomoć utopljeniku ukoliko se spasitelj i utopljenik zajedno utope. Pomoć treba biti organizirana, orijentirana na rješavanje generatora problema vodeći, s jedne strane, računa o zaštiti domicilnog stanovništva kako bi se izbjeglo kršenje zakona, nasilje i mogući kaos. S druge strane, stoljetna tradicija Crkve u hrvatskom narodu i tradicija gostoljubivosti hrvatskoga naroda traži od nas da svakom čovjeku dobre volje omogućimo, u danim okolnostima, život dostojan čovjeka.