OSIJEK (TU) – U povodu nacionalne manifestacije „Dani hrvatskoga jezika“ 12. ožujka u Vikarijatu Osijek gostovao je akademik Stjepan Damjanović koji je održao predavanje „Glagoljična sastavnica hrvatske kulture“.
Nastup uglednog hrvatskog filologa, paleoslavista i paleokroatista S. Damjanovića organizirali su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za istraživački rad u Đakovu, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i Institut za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“. Nakon molitve nazočne je u ime organizatora pozdravio mons. dr. sc. Vladimir Dugalić te, uz uvodno predstavljanje profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu, akademika Damjanovića, razložio kako „Dani hrvatskoga jezika“ u Hrvatskoj od 11. do 17. ožujka (dan objave ‘Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika’, 1967. godine) su prigoda podsjetiti se kako je vjera inkarnirana, utjelovljena u kulturu, kao i jezik postajući tjelesni izričaj te da je glagoljica – najstarije poznato hrvatsko pismo potekla iz crkvenoga miljea i odnosa prema Bogu.
Uvodeći u izlaganje s naglaskom na tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo Damjanović je govor otpočeo proglašenjem svetih Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (1980.) kazavši da je time Ivan Pavao II. „htio upozoriti da Europa ima i svoje istočno krilo“ te se, čuvši za tu odluku, prisjetio slike u đakovačkom biskupskom domu nazvane Hadrijan II. odobrava djelo Svete Braće, koju je dao izraditi biskup Strossmayer, pojasnivši: „Na slici (ulje na platnu, autor rimski slikar Nikola Consoni, 1862.) nalaze se papa Hadrijan II., sv. Benedikt, sv. Ćiril i Metod i biskup Strossmayer. I na njoj se nalazi poruka koja anticipira papinske odluke koje će stići više od sto godina kasnije. Takvi su biskupovi vidoviti potezi mogli izaći samo iz dubokoga razumijevanja povijesti hrvatskih i Hrvatskoj bliskih krajeva.“
Stručnjak za hrvatsku glagoljašku baštinu razložio je kako su benediktinci nositelji kulture latinskoga jezika, a samo rijetko, kao u Hrvatskoj, bili su nositelji kulture drukčijeg jezičnoga izraza o čemu svjedoče najpoznatije Bašćanska ploča i glagoljaška benediktinska regula (hrvatski je prijevod uz anglosaksonski i armenski najstariji prijevod te regule s latinskoga na neki drugi jezik) te naglasio: „I papa Ivan Pavao II. djelo Solunske braće čitao je kao inspiraciju da kulturne i druge različitosti prihvaćamo kao bogaćenje, kao mamac koji privlači našu znatiželju da upoznamo drugo i drukčije, da se obogatimo i da se tom bogaćenju radujemo. Tako su ćirilometodsko djelo tumačili mnogi kroz povijest.“ Iz izlaganja se doznalo kako je Konstantin-Ćiril (koji govoreći o svom podrijetlu nije kazao da je Grk nego Adamov unuk) smatrao da se „čovjek čovjeku i čovjek Bogu najprisnije obraća na materinskom jeziku“ i to uvjerenje „gradilo je čvrstoću hrvatskoga glagoljaštva i pomagalo glagoljašima dobro razlikovati ljubav prema svojim posebnim vrijednostima od zatvaranja i samoizolacije“. Damjanović je podsjetio na prvu tiskanu hrvatsku knjigu, slavni glagoljični Misal po zakonu rimskoga dvora u čijemu kolofonu piše da je tiskanje dovršeno 22. pervara, dakle veljače, 1483., a toga dana Katolička Crkva slavi Katedru sv. Petra ili, kako su glagoljaši govorili, Prjestol Svetago Petra. „Glagoljaši su odabrali taj datum da bi rekli: ‘Mi smo pravi katolici, mi samo nećemo latinski.’ Ili da se podsjetimo na činjenicu da su hrvatski glagoljaši preveli izvanredno velik broj funkcionalno različito usmjerenih tekstova s latinskoga, talijanskoga, češkoga. Dakle, njihova ljubav za vlastito nikako nije rezultirala kakvim uskogrudnim zatvaranjem, naprotiv! I kad su drugi izvori za njihovu djelatnost postali važniji i češći od ćirilometodskih, koncepcija gradnje jezika u njihovim tekstovima i bitni elementi njihove kulturne politike snažno su se naslanjali na učenje Svete solunske braće, prije svega na to da kršćanska ljubav nikoga ne isključuje…
Povijesni dokumenti potvrđuju da je u Hrvatskoj glagoljičnih tekstova bilo sigurno u X. stoljeću iako se ni jedan nije sačuvao, a od XI. st. glagoljica je premoćno pismo u bilježenju hrvatskoga jezika. Sve hrvatsko „najstarije“ i „prvo“ ostvareno je njome: kultni tekst Bašćanske ploče, najstariji hrvatski zakonik, Vinodolski (1288.), najstarija hrvatska tiskana knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.), najstarija hrvatska početnica (1527.) itd. Neki su hrvatskoglagoljski tekstovi najstariji slavenski predstavnici dotične teme: npr. dio legende o Sv. Stilitu, apokrif Poslanica o poštovanju nedjelje, gotovo svi su među najstarijima. Dobro je neprekidno upozoravati: za neke se najstarije hrvatske tekstove pisane ćirilicom i latinicom može pokazati da su prepisani s još starijih glagoljičnih matica – najpoznatija latinična hrvatska inkunabula Lekcionar Bernardina Splićanina iz 1495. ima svoje uzore u glagoljičnim tekstovima.
Korpus glagoljičnih hrvatskih tekstova započinju epigrafski spomenici, najstariji su iz IX. st. (Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis)“, kazao je Damjanović te po razdobljima govorio o pisanoj glagoljskoj baštini pojasnivši zašto su četrnaesto i petnaesto stoljeće zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva sa sačuvanih tridesetak brevijara, dvadesetak misala, tri psaltira i puno fragmenata; poručivši da se liturgijski glagoljični korpus obično dijeli na sjeverni i južni, ali i da je „za razumijevanje jezičnih rješenja u našim glagoljaškim tekstovima prvo važno razumjeti ulogu staro(crkveno)slavenskoga, najstarijeg slavenskog književnog jezika nastalog prevođenjem grčkih crkvenih knjiga na slavenski u IX. st., no iz tog vremena nije sačuvan ni jedan tekst“. Dio izlaganja bio je posvećen glagoljičnoj sastavnici hrvatske pismenosti koja je u XVI. st. pomalo iseljena na periferiju, a glavna uloga prepuštena je latiničnom bilježenju hrvatskih jezičnih idioma.
„Pokušaji da se hrvatskostaroslavenski jezik i glagoljica vrate u svakodnevni život nisu uspjeli mada su ostavili zanimljivih i vrijednih tragova. Za pismo glagoljicu s puno razloga vjerujemo da je djelo Konstantina Filozofa. On ju je sastavio od tri kršćanska simbola: kruga – simbola Božje savršenosti, trokuta – simbola Presvetoga Trojstva i križa – simbola Isusove muke. Ugradio je u to pismo svoj svjetonazor, svoju filološku darovitost i obaviještenost. Sve je svoje darove ugradio u nastojanja da oplemeni drugoga uz sebe, drugoga pojedinca i drugi narod. Stoga se tako duboko, zajedno sa svojim bratom svetim Metodom, urezao u memoriju slavenskoga svijeta i zato ni jedanaest i pol stoljeća nije moglo izbrisati sjećanje na njih i poštovanje prema njihovu djelu. Uglatom inačicom toga pisma brojni su hrvatski naraštaji iskazivali darove svojega srca i uma i s tim pismom uspostavili tako prisan odnos da su ga zvali i da ga mi danas zovemo hrvatska glagoljica“, zaključio je akademik Damjanović.
U razgovoru sa predavačem slušatelji su se zanimali postoji li mogućnost revitaliziranja glagoljice u Hrvatskoj te je li poznato zašto Hrvatska ne traži povrat/otkup materijalne hrvatske glagoljske baštine iz svjetskih biblioteka? Odgovoreno je da su mlađa populacija te pojedine udruge zainteresirani za otkrivanje ovoga blaga što je optimistično za kulturu, ali da knjižnice ne nude na prodaju građu kojom se diči 80-tak biblioteka čuvenih u svijetu, koliko je akademiku znano, a posjeduju hrvatskoglagoljske tekstove, primjerice Hrvojev misal (1403./1404.) koji se nalazi u knjižnici u Istanbulu. Spomenuto je da je 22. veljače, prije 536 godina, tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku Misalu po zakonu rimskoga dvora na glagoljičnom pismu, prvotisak (inkunabula) koji je prvi u slavenskom svijetu čiji su primjerci u Hrvatskoj i diljem svijeta. Nevenka Špoljarić
