LUG (TU) – XX. Nadbiskupijski susret osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji, koji se u subotu, 11. lipnja 2022. održao u Lugu, filijalnom mjestu biljske Župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, pod geslom „Vi ste prijatelji moji…“ (Iv 15, 14), okupio je oko 500 sudionika. Neke od njih pitali smo što im znače ovi nadbiskupijski susreti, što im znači rad u Povjerenstvu za pastoral osoba s invaliditetom te kako osobe s invaliditetom obogaćuju njihov život.
Vlč. Alojz Kovaček, na čelu je Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji već 21 godinu, te kaže: „Pastoral osoba s invaliditetom utjecao je na moju duhovnost. Od samoga početka moje tada mlade 
svećeničke i vojne službe – jer kada sam se uključio u pastoral osoba s invaliditetom bio sam vojni kapelan – moj pristup bio je sličan onom sv. Pavla – a on je s drhtajem i trepetom pristupio svojim slušateljima. Pristupio sam osobama s invaliditetom sa svim svojim kompleksima, sa svom svojom duhovnom ranjenošću, u strahu – a kasnije sam tek shvatio da su me te osobe svojom vedrinom, svojom jednostavnošću i iskrenošću provocirale u mojoj službi. U susretu s njima, malo po malo, upoznajući njih upoznavao sam sebe, a dajući njima sebe – svoje vrijeme i teološko znanje – bio sam zapravo obogaćen više od njih. Kao što je to u svoje vrijeme znao reći i nadbiskup Marin Srakić – dajući se njima, više od njih dobijemo nego što dajemo.“ Vlč. Kovaček osvrnuo se i na svoju službu u Povjerenstvu: „Prošla je 21 godina kako je ovo Povjerenstvo kojemu sam na čelu osnovano. Bilo bi dobro razmišljati o novim, mladim snagama, novim poticajima, novim zamasima koji su potrebni našoj Crkvi, a i na korist osoba s invaliditetom.“
Mario Burek, savjetnik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u Područnom uredu u Osijeku, sudjelovao je i na prošlom Nadbiskupijskom susretu u Slavonskom Brodu prije tri godine te je rekao: „Nakon dvije godine neodržavanja, ovaj susret podsjetio me na prošli susret u Slavonskom Brodu i zapravo je pokazao već i prije mise, pri samom dolasku, u razgovoru s djecom s poteškoćama, s osobama s invaliditetom, s članovima obitelji – koliko im ovakvi susreti i druženja, razgovori puno znače… Drago mi je da se situacija, nadamo se, normalizirala i da više nećemo imati ovakvu pauzu te da će se ovi susreti dalje normalno održavati.“
Tonka Odobašić vjeroučiteljica je i prva tajnica Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom, aktivna u đakovačkoj Zajednici Vjera i svjetlo. „Kada sam kao vjeroučiteljica počela raditi u školi s djecom s teškoćama to je za mene bio izazov jer nisam znala kuda idem, a kasnije je to postala ljubav. Svaki susret za mene je sve veća punina jer mi puno znači biti s djecom s teškoćama. Osvrćući se na rad Povjerenstva, Tonka se prisjetila organizacije prijašnjih nadbiskupijskih susreta – odlazaka u mjesta gdje su se susreti održavali, dogovora, brige o svim sitnicama i pomaganju organizatorima. Uz rad u Povjerenstvu, uključena je i u rad đakovačke Zajednice Vjera i svjetlo te je najavila skori susret u srpnju, pojašnjavajući: „Vjera i svjetlo pokret je koji okuplja i u srcu drži djecu s intelektualnim teškoćama. Mogu biti prisutne i osobe s drugim teškoćama, no oni su prijatelji koji pripomažu i koji se obogaćuju te su na svaki susret dobrodošli, kao i svi novi članovi.
Tihomila Viljetić, članica je Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i voditeljica vinkovačke regije – Vinkovačkog, Vukovarskog i Otočkog dekanata. „U ovom Povjerenstvu sam već 18 godina, ovo je jubilarni XX. Nadbiskupijski susret soba s invaliditetom i jako smo radosni što smo se okupili. Došli smo radosni slaviti Gospodina, družiti se, a ovo zajedništvo je neprocjenljivo.“ Na pitanje što joj znači rad s osobama s invaliditetom, Tihomila kaže: „Osobe s invaliditetom donose radost. Vjernik sam od rođenja, ali kako sam počela vodit Zajednicu Vjera i svjetlo u Vinkovcima i družiti se s osobama s invaliditetom tamo, ali i na ovim susretima koje organizira Povjerenstvo, upoznala sam jedan novi svijet u kojem vlada ljubav i prijateljstvo, i mogu reći da sam jako obogaćena, da se u mom životu od tada sve posložilo – sve je radosno, lijepo i vođeno Duhom Svetim, a Isus i Marija su mi uvijek tu. Kada mi je teško – zagledam se u križ i u ove roditelje djece s poteškoćama, pa vidim s koliko ljubavi oni njeguju svoje dijete i pomislim: ´Ma kako te nije sram bilo što kukati. Isuse, hvala ti za sve što mi daješ!´“
S. Rastislava Ralbovsky, redovnica je Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa te niz godina radi s osobama s invaliditetom. Prisjetila se prvog Nadbiskupijskog susreta koji je održan u Đakovu i prve organizacije takvoga susreta, a zatim se osvrnula na ovaj jubilarni i rekla: „Djeca su zahvalna i uvijek pljeskom reagiraju na nadbiskupa. Svi drugi jesmo tu kao pomagači, ali kada je nadbiskup odjeven u svoje ruho i kada ga djeca vide, a oni reagiraju na ono što vide i čuju, uvijek se raduju i to daje pečat, to je oznaka Crkve. Hvata me jedna velika zahvalnost, godine prolaze pa mi je drago da vidim mnogo novih lica, mladih lica, i vidim da ovaj pastoral ima budućnost.“ Posebno se osvrnula na poziv roditelja osoba s invaliditetom: „Sada sam bila bez zaduženja pa sam mogla objektivno promatrati i nekako i na ovom susretu, a i inače kada se nađemo na drugim susretima, počinju me sve više dirati roditelji. S djecom se već znam, pozdravljamo se, no kada promatram roditelje… Bila sam gore na tribinama, pa sam mogla i vidjeti koliko je to za roditelje veliki poziv, treba izdržati, posebno kod djece s različitim poteškoćama – lakšim i težim. S velikim pijetetom sada razmišljam i molim za te roditelje i zbog toga mi je drago da Crkva u našoj nadbiskupiji na ovaj način pokazuje da je uz njih, jer materijalno brine država i drugi, ali duhovna podrška je silno važna i vjerujem da to njima puno znači.“
Anita Bošnjak je vjeroučiteljica, već desetak godina volontira u Udruzi za osobe s invaliditetom „Duga“ u Semeljcima te je od ove godine i član Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom Đakovačko-osječke nadbiskupije. „Ovaj susret bio je jako lijep, obogatio je sudionike i pokazao što sve osobe s invaliditetom mogu dati“, ističe Anita i nastavlja: „Osobe s invaliditetom su dio nas, gledam ih kao osobe koje imaju svoje bogatstvo i šire radost među nama, a mi smo ti koji se trudimo zajedno s njima živjeti. Trudimo se ići u korak s njima – ne ići ni iza njih, ni ispred njih – nego ići s njima. Radim s njima jer tu nalazim jedno veliko prijateljstvo, mi smo jedna velika obitelj, na ovakvim susretima se rado srećemo i već znamo gdje ćemo se sresti sljedeći puta i to je neizmjerna radost – to je festival radosti gdje god da se susretnemo.“
Blaženka Kraljik djeluje u Centru za pružanje usluga u zajednici „Ja kao i TI“ Osijek i na XX. Nadbiskupijski susret došla je s oko 40 korisnika Centra. Ovi susreti njoj, ali i korisnicima i svim djelatnicima Centra jako puno znače. S radošću se sjećaju dolaska nadbiskupa Hranića u njihov Centar i oduševljenja koje je to izazvalo kod korisnika. „Kada sam počela raditi ovaj posao počela sam pozitivnije gledati na život i vjera, duhovna dimenzija, mi jako puno znači. Ove osobe zaslužile su da normalno žive, iza svake od njih stoji neka tragedija ili neka bolest, a mi smo ovdje da im pomognemo – svi mi, cijela zajednica“, poručila je. Ana Doprahamer korisnica je Centra „Ja kao i Ti“ Osijek i kaže: „Osjećam se predivno, ovo je za mene duhovna obnova, bilo je puno Božjeg blagoslova, mira, sreće, ljubavi i želim svima sve najbolje – da pomažu jedni drugima i gledaju na život pozitivno. Meni ovakvi susret i molitva puno znače, opuštaju me, kao i pomaganje ljudima u potrebi, briga o njima, to što ih mogu poslužiti, pomoći im…“
Ana Uglješić na susretu je bila sa svojom kćeri Matejom, a obje su članice Zajednice Vjera i svjetlo u Vinkovcima te kaže: „Idemo često na sve susrete i puno mi to znači za obnavljanje duše, a bez molitve ne bih nikako mogla. Puno mi pomaže ovakvo druženje, prijatelji, obitelj, sve mi to daje snagu. Svake treće nedjelje u mjesecu idemo na susrete Vjere i svjetla i tu napunimo baterije. Mateja je sudjelovala u prinosu darova na misnom slavlju i to joj je bilo jako lijepo, a posebno kada ju je nadbiskup zagrlio – kaže „to je jako dobar osjećaj“. Voli pjevati, plesati, družiti se s prijateljima, a na ovakvim susretima osjeća se radosno.
Sanja Bučenjić je iz Andrijaševaca, a na ovom Nadbiskupijskom susretu bilo joj je prekrasno. Kaže: „Da nije Boga i Majke Božje mi ne bismo ustrajali. Bog nas vodi, i na ovakvim susretima uživamo, a kada nam je teško – pogledamo u križ, u Boga, i On nam pomaže u svemu, a posebno nam Bog pomaže da riješimo nevolje. Kada vjerujemo sve je super, a moja mama je po vjeri i ozdravila.“ M. Kuveždanin
