OSIJEK (TU) – HOMILIJA – Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodio je misno slavlje Cvjetnice – Nedjelje Muke Gospodnje 24. ožujka 2024. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Liturgijski obredi započeli su blagoslovom maslinovih grančica, navještajem evanđelja o Isusovu ulasku u Jeruzalem te, zbog lošeg vremena, procesijom unutar konkatedrale. Uz nadbiskupa Đuru u koncelebraciji je bio mons. Većeslav Tumir, savjetnik apostolske nuncijature u Bernu, domaći župnik Matej Glavica, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Nikola Klemen, a posluživao je đakon Josip Vuksanović.
Cvjetnica – opomena i poziv
Započinjući obred blagoslova maslinovih grančica nadbiskup Hranić prisutne vjernike podsjetio je kako slavlje Cvjetnice teče od javne narodne manifestacije do osude i izvršenja smrtne kazne, od klicanja „Hosana“ do “Raspni ga, raspni”, a na kraju – Isus mrtav leži u grobu. „Isus je umro napušten od svih. S jedne strane, nevjerojatna nepravda, a s druge, još sramotnije ponašanje njegovih učenika od kojih ga je 
jedan čak i izdao. Nevjerojatna sudbina, nevjerojatno ponašanje učenika i nevjerojatna bešćutnost progonitelja!“, rekao je te naglasio: „No, Cvjetnica je događaj koji se često može sresti u životu. Ona je, s jedne strane, opomena i poziv. Pokazuje kako je masa često u svojim stavovima nepouzdana, lako zapaljiva i u jednu i u drugu stranu. Jedan dan netko te može uzdizati u nebesa, a već drugi dan može se okrenuti protiv tebe sve do potpunog uništenja. S druge strane, Cvjetnica istodobno pokazuje kako se istinski stavovi i uvjerenja očituju u vatri vlastitog pročišćavanja, kroz osobnu patnju i nevolje, pa čak i kroz smrt.“
Eli, Eli, lama sabahtani?
Oslanjajući se na Isusove riječi Eli, Eli, lama sabahtani? – Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?, koje su se mogle čuti u Muci po Marku koju je izveo Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića te navještaj Dalibora Kopića i župnika Glavice, nadbiskup Đuro u svojoj homiliji istaknuo je kako nas taj Isusov krik vodi u samo središte Isusove muke, do 
vrhunca patnji koje je Isus podnio „radi nas ljudi i radi našega spasenja“.
Opisujući kako je Isus podnio mnoge patnje – tjelesne i duševne, nadbiskup je na poseban način istaknuo Isusovu bogonapuštenost – napuštenost i od Oca, njegovo iskustvo pakla – koje ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju. „Ono što se stvarno dogodilo 
na križu je krajnje Isusovo poniženje, to jest Isusova napuštenost od Oca, napuštenost od Boga. To nam je čak i teško razumjeti. Isus vidi zatvoreno nebo, doživljava gorku granicu življenja, brodolom života, krah svake sigurnosti“, uputio je đakovačko-osječki nadbiskup i pojasnio: „U njegovu „Zašto…“ razliježe se krik i svih naših ljudskih „Zašto?“. Bože, zašto dopuštaš ovo ili ono? Bolest, patnju, trpljenje, smrt? Zašto odbačenost; iznevjerena ljubav; propao brak? Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Bože, gdje si? Ima li te uopće, kad uporno šutiš i ne progovaraš kad je nama ljudima tako teško? Ta Isusova napuštenost je cijena koju je On platio da bi bio solidaran sa svakim od nas do naših krajnjih granica, da bude uz nas sve do kraja.“
U svojoj napuštenosti Isus se ne prestaje uzdati
Zatim je pojasnio: „Iskusio je bogonapuštenost da nas ne ostavi taocima našega očaja. Iskusio je bogonašpuštenost i lom svih odnosa da kad se mi osjetimo u bezizlaznoj situaciji, izgubljeni i u slijepoj ulici, ne potonemo u ponor napuštenosti; da bi nam posvjedočio da za nas i tada postoji nada, jer je on umirao kao potpuni osamljenik da bismo mi u svojoj zatvorenosti i sebičnosti mogli umirati u zajedništvu s njim; da nas prigrli u našoj samoći i u našem bijegu od njega. On je iskusio udaljenost napuštenosti, da u svojoj ljubavi prigrli svako naše udaljavanje; da bismo njega mogli naći kad se osjećamo grešnima i izgubljenima, kad više ne znamo kako dalje; da bi bio s nama u tolikim našim neodgovorenima „zašto“.“
Naglašavajući da su Isusove riječi Eli, Eli, lama sabahtani? – Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio istodobno i njegove riječi pouzdanja i predanja u Očeve ruke, čak i ako ga osjeća dalekim ili ne osjeća njegovu prisutnost, nadbiskup Đuro je rekao: „U svojoj napuštenosti on se ne prestaje uzdati. U napuštenosti nastavlja ljubiti svoje koji su ga ostavili samog. U napuštenosti oprašta onima koji su ga pribili na križ. Isus izdiše, a satnik koji je stajao uz križ kaže: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji (Mk 15,39). To satnikovo priznanje neka bude i naša vjeroispovijest i iskustvo na svakom našem životnom koraku, u svakoj našoj krizi i u svakom našem iskustvu samoće i bogonapuštenosti.“
Na kraju misnoga slavlja članica župne misijske skupine Mirna Matanovac podijelila je s prisutnima iskustvo svoga boravka u Africi. Potaknula je vjernike da kupe kolače i druge ponuđene stvari na štandu misijske skupine te pomognu djeci koja se školuju u krajnjem siromaštvu i nehumanim uvjetima, a što je bilo prikazano na prigodnoj foto prezentaciji.
M. Kuveždanin
