OSIJEK (TU) – Blagoslovom maslinovih grančica na dnu osječke konkatedrale te procesijom predslavitelja, đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa Ivana Ćurića te koncelebranata – domaćeg župnika mons. Adama Bernatovića te svećenika u miru Vladimira Mikruta, započelo je 28. ožujka 2021. misno slavlje Cvjetnice – Nedjelje Muke Gospodnje. Liturgija je nastavljena Službom riječi tijekom koje je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića, navijestio Muku po Marku.
U svojoj homiliji biskup Ivan uputio je kako su pred vjernicima „najjači, najsnažniji i najrječitiji dani, dani koje nazivamo Velikim tjednom, kad u svjetlu Božje objave i snazi naše kršćanske vjere nad cijelim svijetom, 
nad postojanjem svakog pojedinog ljudskog bića odzvanja tako konkretna i duboka poruka spasenja“.
„Zaustavimo se ovih dana i još malo dublje promislimo kako je upravo u Velikom tjednu tako stvarno i konkretno zbijena istina naših života, u mnogome i cijele ljudske povijesti. I kako nam snažno progovara 
toliko puta ponovljeni kontrast, suprotnost Cvjetnice i Velikoga Petka – danas Hosana, Davidovu Sinu!, a sutra Raspni ga!. Danas, rekli bismo sve pršti oduševljenjem i životom, prihvaćanjem i zajedništvom, a sutra razočaranje, izdaje, neprijateljstva. Koliko je toga u našim životima, što nas iznenadi i zbuni, što nas, velimo, spusti na zemlju i ukopa! Zato nam je važan pogled na Isusa – onaj pravi i iskreni doživljaj njegove blizine i zajedništva s njim. S molitvom: Rasvijetli, Isuse, istinu moga života. Pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim.“
Prisutne vjernike mons. Ćurić potaknuo je da u navještaju Isusove muke razaberu istinu i snagu spasenja, naglasio kako valja ne zaboraviti, kako su u te događaje uključeni ljudi – i pojedinačno, i zajednički, te je pitao A gdje sam ja?. „U stihovima o Križnom putu pjesnik Vladimir Nazor na jednom mjestu tako poticajno priznaje: Svoga Judu, ja sam nosio u sebi. 
Da, zgražamo se nad Judinom izdajom, nad Petrovim zatajenjem, nad Pilatovom nepravdom i hladnokrvnošću, nad pokvarenošću židovskih narodnih vođa, prevrtljivošću naroda, nad strahom i bijegom učenika. A gdje sam ja? U čemu je moj hod za Isusom, Onim koji je čovjekov život obasjao evanđeljem i sve ljude pozvao na put istine, pravde i mira, a iznad svega na put ljubavi?“, rekao je pomoćni biskup i uputio: 
„Odgovor na to pitanje neka svatko od nas pruži obraćenjem svoga srca, a srce se odnosi na ono najdublje i najiskrenije čovjekovo „ja“, uključujući njegov razum i volju, gdje se Bog obraća čovjeku, a čovjek odlučuje o svome odgovoru Bogu.“
Na kraju homilije, mons. Ćurić podsjetio je na riječi sina grada Osijeka, biskupa Strossmayera koji je u pripravi za Uskrs 1889. godine poticao: „Eto divnoga nauka i temeljnoga zakona u Crkvi Božjoj, crpljenoga iz samoga otajstva sv. križa, koje za to cienom našega odkupljenja i spasa posta, i sve žrtve Staroga i Novoga zavjeta posveti, da i mi jedan drugomu pomažemo, da se i mi jedan za drugoga i za svaku plemenitu i uzvišenu svrhu žrtvujemo.“
Zahvaljujući svim sudionicima misnoga slavlja te potičući na sabrano uranjanje u dane Velikoga tjedna, napose Vazmenog trodnevlja koje je vrhunac i izvor svega kršćanskoga, biskup Ivan vjernicima je dao praktičnu uputu vezanu uz dostojno pričešćivanje, koje je za kršćane najdublje sjedinjenje s Kristom u sakramentu euharistije. Upućujući kako je vjernicima zbog pandemijskih okolnosti određen oblik pričešćivanja „na ruku“, biskup je istaknuo znakovitost i ljepotu toga načina, a sastoji se od – procesije pričesti – hoda do trenutka čina primanja Krista; potom se pristupa pričestitelju koji uzdiže hostiju koju treba pogledati, zatim je primiti na ruke – oblikovane u znak križa – što čini prijestolje pripravljeno za Kralja, Spasitelja našega, a nakon toga potrebno se malo izmaknuti u stranu, pričestiti i poći na svoje mjesto. Sve treba biti lijepo, polagano i pozorno te je tada vrlo poticajno, a o tome govore i sveti oci“, poučio je vjernike pomoćni biskup te tako naglasio sadržajnost stoljetnih, lijepih oblika liturgijskih obreda u kojima sudjeluju svećenici, ali i svaki vjernik koji je pozvan u zajedništvo s Kristom. M. Kuveždanin
