ĐAKOVO (TU) – „Druga božanska osoba tijelom je postala i prebivala među nama. Vjerujem da mu svi mi ovdje okupljeni želimo napraviti mjesta u svome životu. No, možda postoje vidovi života koje držimo za sebe, koja su ekskluzivna samo za nas i za koja ne želimo da Bog tamo dođe jer smatramo da mu se ondje ne bi svidjelo. Koji je to grešni prostor u meni kojega ja ne želim mijenjati? Novorođeno dijete Isus ne boji se naših grijeha. On se rodio zato da nas ozdravi. Molimo ga da dođe i da nas ozdravi, da se zbog naše tvrdoće previše od nas ne udalji“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, predvodeći na svetkovinu Rođenja Gospodnjega – Božić svečano euharistijsko slavlje u đakovačkoj prvostolnici.
U homiliji je podsjetio na „prelijepu rečenicu koju uvijek molimo u Anđeoskom pozdravljenju i koja sama otkriva značenje Božića: ‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama’. Ove riječi, ako razmislimo o njima, sadrže paradoks. Objedinjuju dvije oprečne stvarnosti: Riječ i tijelo. ‘Riječ’ ukazuje da je Isus vječna Riječ Očeva, beskonačna Riječ koja postoji oduvijek, prije svih stvorenih stvari, a ‘tijelo’ pak ukazuje na našu stvorenu stvarnost, stvarnost stvorova, krhku, ograničenu, smrtnu stvarnost“, rekao je nadbiskup, podsjećajući na još jednu suprotnost u Proslovu Ivanova Evanđelja: svjetlo i tama: „Isus je svjetlo Božje koje je ušlo u tamu svijeta… Bog je svjetlo, a u nama, međutim, su mnoge tmine. S Isusom se susreću Svjetlo i tama: svetost i krivnja, milost i grijeh. Isus, Isusovo utjelovljenje je upravo mjesto susreta, susreta između Boga i ljudi, susret između milosti i grijeha.“
Okupljenom puku potom je protumačio što Evanđelje želi navijestiti tim suprotnostima, rekavši: „Jednu sjajnu stvar: Božji način djelovanja. Gospodin ne uzmiče pred našom slabošću. On ne ostaje u svojoj blaženoj vječnosti i u svojoj beskrajnoj svjetlosti, nego se približava, postaje tijelo, silazi u tamu, naseljava prostore koji su mu strani. A zašto to Bog čini? Zato što se ne miri s činjenicom da se možemo izgubiti udaljavanjem od njega, udaljavanjem od vječnosti, udaljavanjem od svjetla. To je Božje djelo: doći među nas. Ako se smatramo nedostojnima, to ga ne sprječava. Ako ga odbacimo, nikad se ne umara tražiti nas. Ako ga nismo spremni i voljni primiti, on ipak radije dolazi… On je upravo Dobri Pastir. A koja je najljepša slika Dobroga Pastira? Riječ je postala tijelom da dijeli s nama naš život. Isus je Dobri Pastir koji nas dolazi potražiti tamo gdje jesmo: u našim problemima, u našoj bijedi. Tu On dolazi.“
Nadbiskup je potom pozvao nazočne da stvari sagledaju iz Božjeg kuta gledišta jer se Bog želi utjeloviti, želi prebivati s nama, želi prebivati u nama, a ne ostati daleko. „I pitam sebe, i sve nas: želimo li mu napraviti mjesta? Riječima ‘da’, nitko neće reći: ‘Ja ne’, nego ‘da’. Ali konkretno? Možda postoje vidovi života koje držimo za sebe, koji su ekskluzivni, ili ona unutarnja mjesta gdje se bojimo da će Evanđelje ući, gdje ne želimo Boga staviti u središte. Danas vas pozivam na konkretnost. Koje su to stvari u mojoj nutrini za koje mislim da se ne sviđaju Bogu? Koji je to prostor koji držim samo za sebe i ne želim da Bog tamo dođe? Neka svaki od nas bude konkretan i odgovorimo na to“, naglasio je nadbiskup, dodavši da svaki od nas ima vlastiti grijeh, ali On se ne boji naših grijeha: došao je ozdraviti nas. „Bar mu ga pokažimo, da vidi taj grijeh. Budimo hrabri, recimo: Gospodine, ja sam u toj situaciji, ne želim mijenjati. Ali ti, molim te, nemoj se previše udaljiti. Lijepa je to molitva. Budimo iskreni danas“, rekao je nadbiskup.
Potaknuo je potom sve nazočne da u ove božićne dane puste Gospodina u svoja srca tako da, na primjer, zastanu pred jaslicama. „Jaslice pokazuju Isusa koji dolazi nastaniti se u naš konkretan, običan život, gdje ne ide sve dobro, gdje ima mnogo problema – za neke sami snosimo krivnju, za neke opet drugi – i Isus dolazi. Vidimo tamo pastire koji naporno rade, Heroda koji prijeti nevinima, veliko siromaštvo… Ali usred svega toga, usred tolikih problema – pa i usred naših problema – je Bog, Bog koji želi prebivati među nama. I čeka da mu iznesemo svoje situacije, ono što proživljavamo. Dakle, pred jaslicama razgovarajmo s Isusom o našim konkretnim događajima. Pozovimo ga službeno u svoj život, osobito u područja u kojima vlada tama: ‘Pogledaj, Isuse, tamo nema svjetla, tamo još struja nije došla, ali molim te ne diraj, jer nisam voljan napustiti tu situaciju’. Govoriti jasno, konkretno. Područja tame, naše ‘unutarnje štale’: svaki ih od nas ima. I bez straha mu pričajmo o društvenim i crkvenim problemima našeg vremena, o osobnim problemima, pa i najružnijim, jer Bog voli prebivati u našoj štali“, posvijestio je nadbiskup Đuro.
Na kraju homilije ustvrdio je da se često držimo na udaljenosti od Boga jer mislimo da ga nismo vrijedni iz drugih razloga. „I to je istina. Ali Božić nas poziva da stvari sagledamo iz njegovog kuta gledišta. Bog se želi utjeloviti. Ako ti se srce čini previše okaljano zlom, neuredno, molim te, nemoj se zatvarati, ne boj se: On dolazi. Sjeti se betlehemske štalice. Isus se rodio tamo, u tom siromaštvu, da ti kaže da se ne boji posjetiti tvoje srce“, zaključio je nadbiskup.
Na kraju homilije nadbiskup je uputio čestitku: „Želeći svima nama snagu i povjerenje u Gospodina te hrabrost da primimo njega i njegov dar života, da nas Isus obasja svojim svjetlom i ispuni svojom snagom, da on u naš život unese radost spasenja, oproštenje i mir, svima vama i svim ljudima dobre volje u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji želim sretan i blagoslovljen Božić. Na dobro nam došlo svima porođenje Isusovo!“
Prije završnog blagoslova nadbiskup je uputio posebnu čestitku i zahvalu u svoje ime te u ime svih vjernika članovima Mješovitog katedralnog zbora, koji su pod vodstvom mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića skladnim pjevanjem obogatili ovo slavlje. A. Banović
