Mons. Bože Radoš bit će zaređen za trećeg po redu biskupa Varaždinske biskupije na Nedjelju Krista Kralja, 24. studenoga 2019. godine za vrijeme svečanog misnog slavlja u varaždinskoj katedrali s početkom u 10 sati. Bit će ovo prvo biskupsko ređenje u povijesti varaždinske katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo budući da su oba dosadašnja varaždinska biskupa, blagopokojni mons. Marko Culej, te njegov nasljednik mons. Josip Mrzljak, za biskupe zaređeni u zagrebačkoj prvostolnici.
Glavni zareditelj mons. Radoša bit će kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup metropolit, a suzareditelji će biti mons. Josip Mrzljak, apostolski administrator Varaždinske biskupije te mons. Đuro Hranić, đakovački-osječki nadbiskup iz čije Nadbiskupije potječe mons. Radoš.
Svetu misu ređenja i uvođenja u službu mons. Bože Radoša izravno će prenositi Hrvatska televizija i Hrvatski radio na svom Prvom programu. Biskupskom ređenju mons. Bože Radoša prethodit će molitvena trodnevnica koju će predvoditi biskupi rodom iz Varaždinske biskupije.
Prvog dana trodnevne duhovne priprave, u četvrtak 21. studenoga, svetu misu s početkom u 18 sati, predvodit će bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, rodom iz Župe Jalžabet. Nakon svete mise bit će klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom koje pripremaju i animiraju mladi Varaždinske biskupije.
Drugi dan trodnevne priprave, u petak 22. studenog na spomendan sv. Cecilije, svetu misu s početkom u 18 sati predvodit će sisački biskup Vlado Košić, rodom iz Družbinca u Župi Petrijanec. U molitvi Večernje u sklopu mise sudjelovat će katedralni zborovi.
U subotu uoči ređenja, 23. studenoga, u varaždinskoj katedrali će svetu misu od 18 sati predvoditi đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, čiji su roditelji rodom iz Prigorca u Župi Ivanec. Nakon svete mise biti će svečana akademija u molitveno-meditativnom ozračju.
VODIČ – Misa i obred biskupskog ređenja
Liturgijski znakovi novog varaždinskog biskupa mons. Bože Radoša
Biskupski grb i geslo mons. Bože Radoša
Opis biskupskoga grba
1. Grb varaždinskog biskupa, mons. Bože Radoša, ima štit podijeljen na tri polja: crveno, plavo i zeleno. Ispod štita nalazi se biskupsko geslo: ‘Služiti radosno Gospodinu’ (Servire Domino gaudenter). Znakovne sastavnice u poljima grba su srebrne boje, a raspoređene su tako da se svaku od njih može čitati na dvije razine: na razini zemaljske povijesti i na razini povijesti spasenja.
Čitajući s lijeva na desno, lako je uočiti da je između crvenog i plavog polja, kao poveznica, istaknut srebrni križ. Na crvenom polju, ispod lijevoga kraka križa, nalazi se kruna. Na plavom polju, ispod desnoga kraka križa, ispisan je monogram Bogorodičina imena ‘Maria’, dok se ispod tih dvaju polja, na zelenoj podlozi – dvije valovite crte. Gledajući koloritnu cjelinu, osjeća se uravnoteženost i skladna uokvirenost zelenom bojom koja povezuje donje polje na štitu te redovite prepoznatljive sastavnice biskupskoga grba: zeleni šešir i zelene kićanke.
Izneseni opis, izrečen samo nabrajanjem elemenata, zahtijeva podrobnije tumačenje njihova izbora. Biskupski je grb znakovni sažetak, odraz identiteta osobe i službe, ali je i poruka, poziv, molitva i poslanje. Ne zaboravljajući dvije razine čitanja pojedinih znakova – povijest svijeta i u njoj djelovanje Božje milosti, približimo svaki od elemenata.
2. Na lijevo crveno polje smještena je kruna, oblikovno stilizirana tako da upućuje na krunu iz grba Tomislavgrada, odnosno na kraj za koji se predajom veže krunidba kralja Tomislava. Tu se spaja slika zemaljskoga kraljevstva, ali i rana povijest hrvatskog naroda te kraj u kojemu je rođen biskup Radoš. Rodno mjesto biskupa Bože zove se Crvenice čime je još istaknutija vrijednost crvene boje. Poveznica s Varaždinom leži i u činjenici da je i Varaždin ‘kraljevski grad’, važno središte i sjedište u očuvanju opstanka hrvatske državnosti tijekom turskih osvajanja, a u 18. stoljeću nakratko i glavni grad Hrvatske.
No, taj unutarpovijesni sloj dobiva svoj puniji smisao u duhovnoj interpretaciji koja ističe Božje gospodstvo i vladavinu, te naročito Krista, Kralja svega stvorenoga, čija je vladavina u služenju, u poniznosti i poslušnosti Očevoj volji, sve do pobjede nad grijehom i smrću križem i uskrsnućem. To je kruna Božjega kraljevanja koje se očituje u konkretnoj povijesnoj zbilji. Znakovito je i to da je biskupsko ređenje varaždinskog biskupa slavljeno na svetkovinu Krista Kralja.
Crvena boja u ikonografiji ima višestruku značenjsku primjenu. To je boja djelovanja. Ona se ističe, nameće i zahvaća. Kao takva, znak je oduhovljene djelotvorne ljubavi u kojoj prepoznajemo životvornost Duha Svetoga. Zbog snage toga govora, naći ćemo ju kao boju Kristove tunike i odjeće mučenika, kao boju plašta Majke Božje ili arkanđela Mihaela, kao boju serafina koji gore ljubavlju za Boga. Bez obzira što ju nalazimo i kao boju ljutnje, srdžbe, prijetećeg ognja, ona je, posebice na Zapadu, boja teološke krjeposti ljubavi. U najvećem Kristovu poniženju, kada više nije čovjeku nalik, objavljuje se kao Kralj. To je boja njegova kraljevstva – kraljevstva istine, života, svetosti, pravde, ljubavi i mira.
3. Na desnom plavom polju nalazi se monogram – znakovna kratica imena naše nebeske Majke ‘Maria’, onako kako se često pojavljuje u razdoblju baroka, odnosno, u vremenu koje je ostavilo svoj dragocjeni, prepoznatljiv i njegovan katolički kulturalni pečat u Varaždinu i cijeloj biskupiji.
Otajstvo Utjelovljenja i Marijina udjela u Otkupljenju duboko prožima hrvatski vjernički puk, tako da se nalazimo u lijepoj podudarnosti naslova crkava: katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i biskupove rodne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Seonice.
Marija je uzor pouzdanja u Gospodina i služenja („Evo službenice Gospodnje“). Ona je prihvatila Božji plan i postala Majkom utjelovljene Božje Riječi – Radosne vijesti. Prepoznaje svoju neznatnost, ali i Božju neizrecivu veličinu; ljubavlju se zauzima da zaživi i preživi radost, ne zaboravljajući riječi anđela Gabrijela da „Bogu ništa nije nemoguće“. S križa je nama dana za Majku i ostaje s Crkvom, prateći nas u našim povijestima s Bogom, upisana u sva trpljenja i čežnje za vječnom domovinom na nebesima.
Plava boja s nekoliko svojih upečatljivih nijansi (kao što su kraljevska ili azurna, zagasita ili tirkizna plava), u ikonografiji je viđena kao ‘najduhovnija’; ostavlja dojam dubine i spokoja. U zapadnoj liturgijskoj umjetnosti često je alegorija vjere, tako bliske ne samo Marijinu raspoloženju kao poticaj svim vjernicima, nego i kao usmjerenost prema nebeskoj ispunjenosti. U ikonografskim prikazima, plava je boja Kristova plašta, Marijine odjeće, kao i odjeće apostola.
4. Na donjemu, zelenom polju upisane su dvije valovite crte. Na razini tumačenja koje gleda zemaljske vrijednosti, taj znak upućuje na krajobraznu i zemljopisnu odrednicu ljepote dijelova Varaždinske biskupije, u uzvisinama Ivanščice i Kalničkoga gorja, u bregovima i brežuljcima Međimurja i Zagorja, u ravnici Podravine, u prirodnim ljepotama jezera, potoka i rijeka, pri čemu su najdojmljivije i za život važne Mura i Drava.
Zelena boja u ikonografiji je boja duhovne obnove i plodnosti. Priziva u svijest proročke riječi o mladici (Izaija) koja klija, naviještajući Kristov dolazak. Zbog toga su tom bojom označeni proroci, a na istome je tragu u govoru zapadnog kršćanstva zeleno – boja teološke krjeposti nade te je nerijetko korištena i kao simbol oslobođenosti i oproštenja grijeha.
Čitajući stvoreni svijet i povijest prisutnošću milosti, gibanje vodâ misao odvodi na početke Stvaranja, kada je Duh lebdio nad vodama. Vodi nas do Potopa i obnove svijeta, do koraka slobode naroda kroz Crveno more, na izvor vode iz pustinjske stijene, do Isusova i našega krštenja po kojemu smo umrli grijehu, da bismo živjeli Bogu. Vodi nas pod križ do otvorenoga boka iz kojega proviru otajstva Crkve, vrelo euharistije iz kojega struji rijeka života, novo nebo i nova zemlja. Zemaljske tvari postale su u Kristu, snagom Duha i Riječi, nositeljice milosne blizine. I nije moguće biti kršćanin pritjelovljen Kristu, a ne poštivati stvoreno.
Grb je u tom dijelu s lijeva i zdesna ‘otvoren’. Jedna se biskupska služba smješta u cjelinu povijesti Crkve. Ona je tek dio dužeg tijeka, u zahvalnosti za prijašnje i s pouzdanjem u buduće. U toj povijesti ništa i nitko nije isključen. Stvarnost i ljudi, koji su uronjeni u tijek vremena, nose u sebi čežnju za puninom; neprestano traže nadilaženje smrtnosti te dioništvo u vječnosti. To je ostvarivo jedino po Kristu, s Kristom i u Kristu. U tom prostoru ljudskosti nalazi se prisutnost Crkve, kršćana koji služenjem svjedoče radost kojoj je temelj u Božjoj ljubavi.
5. U povijesti spasenja Kristov križ je povezao i pomirio nebo i zemlju, božansko i ljudsko. Nakon trpljenja i smrti, Križ je uzdignut kao proslava i sjaji kao znak pobjede Uskrsloga. U grbu je kao poveznica i pomirnica, ali i kao otvorenost novog obzora.
Za prikaz u grbu uzet je oblik križa s osam vrhova (s po dva na svakom kraku) koji podrijetlom seže još u VI. stoljeće, ali je najviše korišten od XI. stoljeća, povezan naročito s viteškim redovima. Takav ga oblik približava osmokrakoj zvijezdi. U simbolici osam vrhova lako se čita bogatstvo simbolike broja osam u Bibliji, koji redovito označuje preobraženost, život onkraj kategorija prolaznosti, novost koje smo dionici po Kristovoj prisutnosti među nama i u nama.
Trag kršćanstva na području Varaždinske biskupije može se pratiti od prvih stoljeća do danas. Uz već spomenuto barokno razdoblje, dragocjena je baština koja je preživjela stoljećima iz vremena vitezova reda sv. Ivana (ivanovaca, hospitalaca), u čijemu je grbu upravo takav križ. On je ovdje više od reminiscencije prošlosti srednjega vijeka. On govori o kršćanskoj kulturi građenoj na ljubavi prema bližnjima, na milosrđu i nesebičnosti prema najpotrebitijima, kao što su bolesni i na razne načine isključeni.
Broj osam neposredno se tiče osmoga dana, kao dana novoga Stvaranja; dana Uskrsnuća i slavlja euharistije koja nam daje predokus neba. To je broj Blaženstava koja nam daruje Isus (usp. Mt 5, 1-12). To je mogući izraz nekih od važnih kršćanskih krjeposti: pobožnost, iskrenost, vjernost, hrabrost, čast, solidarnost, poštovanje, ustrajnost. Nekadašnji su vitezovi u tome broju razmatrali osam načela koja i nama danas mogu biti smjerokaz: duhovnost, jednostavnost, poniznost, sućut, pravednost, milosrđe, iskrenost i podnošenje trpljenja.
Osobito se u križu ostvaruje smisao tijeka ljudske povijesti i povijesti spasenja, a ovdje je posebno istaknut luk povijesti Crkve u Hrvata od srednjeg vijeka preko baroka, do naše suvremenosti u kojoj djeluje ista Božja snaga, pozivajući nas da ne zaboravimo da je služenje Gospodinu izvor radosti, preobrazbe i vječnoga života.
6. Zaokruženost triju temeljnih boja – crvene, plave i zelene, postaje troplet krjeposti – ljubavi vjere i nade, pri čemu nije važno odakle se započinje, jer na kraju ostaje to troje, ali je najveća među njima ljubav (usp. 1Kor 13).
Na tom je tropletu nekoliko simbola koji pobuđuju puno asocijacija, ali ne bismo smjeli previdjeti da se ne radi samo o obilježjima biskupske službe, nego o pozivu svakog kršćanina koji u Kristu, pod znakom proslavljenoga križa, živi svoju ucijepljenost u Spasitelja, u kojemu su svaka kršćanka i kršćanin dionici njegova proroštva, svećeništva i kraljevanja, da bi zajedništvu Crkve radosno služili Gospodinu.
mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Prvi intervju mons. Bože Radoša uoči biskupskog ređenja u varaždinskoj katedrali
Vijest o imenovanju mons. Bože Radoša varaždinskim biskupom
Reportaža o obitelji i župama imenovanog varaždinskog biskupa Bože Radoša
Životopis mons. Bože Radoša
Mons. Bože Radoš rođen je 5. rujna 1964. u Crvenicama, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Hrvatsku, pa je Bože odrastao u Kuševcu pored Đakova. Po završetku sjemenišne klasične gimnazije u Zagrebu i Đakovu (1983.), započeo je filozofsko-teološki studij u Đakovu. Diplomirao je 1990. godine, te 29. lipnja iste godine bio zaređen za svećenika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije. Nakon toga, godinu dana je obnašao službu župnoga vikara u Župi Preslavnoga Imena Marijina u Donjem Gradu u Osijeku. Godine 1991. započeo je postdiplomski studij duhovne teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu i magistrirao 1994. godine na temu „Motivacija za Bogu posvećeni život. Biblijski, teološki i psihološki aspekti“. Potom je nastavio specijalizaciju, ali je 1997. godine bio imenovan duhovnikom u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu.
Uz to, u Nadbiskupiji je obnašao službu asistenta za permanentni duhovni odgoj mladih svećenika, koordinatora za duhovnu formaciju svećenika. Godine 2010. imenovan je kanonikom Kaptola sv. Petra u Đakovu. U više navrata bio je član Prezbiterskoga vijeća. Bio je duhovni asistent đakovačke sekcije Udruge hrvatskih katoličkih liječnika, član uredništva nadbiskupijskoga časopisa za pastoralnu orijentaciju „Vjesnik“. Od 2013. do 2016. godine bio je i član Nadzornog odbora Papinskog hrvatskog Zavoda svetoga Jeronima.
Predvodio je brojne duhovne vježbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Austriji, a u više navrata organizirao je hodočašća svećenika u Svetu Zemlju, Italiju, Grčku, Francusku i Poljsku. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu predavao je kolegije: Duhovna teologija, Duhovnost Novoga Zavjeta, Duhovnost Staroga Zavjeta, Život i duhovnost prema svetom Pavlu, Uvod u kršćansku meditaciju, Misiologija i Pastoralno vodstvo. Objavio je u hrvatskim časopisima petnaestak radova o kršćanskoj duhovnosti.
Dne 28. travnja 2016. imenovan je rektorom Papinskoga hrvatskoga Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, a službu je preuzeo 15. lipnja 2016.
