OSIJEK (TU) – U srijedu, 21. prosinca 2016. godine u osječkom Vikarijatu održana je duhovna adventska obnova za liječnike članove HKLD-a. Razmatranje na temu Vjera održao je doc. dr. Krešimir Šimić, predavač na Filozofskom fakultetu u Osijeku i angažirani vjernik laik.
Na samom početku, nazočne je liječnike pozdravio i predavaču zahvalio duhovnik HKLD-a vlč. Stjepan Radić. Doc. Šimić je obnovu započeo s Markovim evanđeljem gdje Isus nastupa riječima: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (1, 15). Evanđelist Ivan donosi pak sljedeće riječi: “A kada dođe on (Duh Sveti), pokazat će svijetu što je grijeh […] grijeh je što ne vjeruju u mene (16, 8–9). Očito je da je upravo vjera ono što Isus zahtijeva, ono što zapravo čini “duhovnu obnovu”.
Zanimljivo, pitanje vjere nije zaobišlo niti prosvjetiteljske i postprosvjetiteljske filozofe. Nakon što je uvidio da “čisti um” u svojoj spekulativnoj uporabi ne može pružiti odgovor ni na jedno od triju osnovnih tradicionalnih metafizičkih pitanja: prvo, je li čovjekova volja slobodna, drugo, je li čovjekova duša besmrtna i, treće, postoji li Bog, Kant je došao do “umne vjere” (Vernunftglaube). Edmund Husserl ustvrdio je da fenomenološka deskripcija fenomena percepcije polazi od “iksonske vjere” (Ur-Glaube), dok je Karl Jaspers pisao o “filozofijskoj vjeri”. Međutim, ono presudno pitanje za čin vjere koji zahtijeva Isus jest – kako pronicljivo ističe Josef Pieper – zapravo sljedeće: “Komu se vjeruje?” Onaj tko vjeruje u bitnom smislu nema posla samo s nekim objektivnim sadržajem (credo), kao onaj tko zna, nego ponajprije s nekim (fiducia ): sa svjedokom koji jamči za objektivan sadržaj i na koga se onaj koji vjeruje “oslanja”. Dakle, vjera je moguća samo tamo gdje postoji svjedok.
Vjera u Boga moguća je samo tamo gdje postoji svjedok koji pozna Boga. Taj je svjedok Isus iz Nazareta. Štoviše, u Isusu iz Nazareta dogodilo se da su sadržaj posvjedočenog i osoba svjedoka istovjetni: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 10, 30). Drugim riječima, u Isusu iz Nazareta dogodilo se da je sadržaj Božje objave postao jedno s činom izricanja, sa sâmom osobom onoga tko izriče. Takvo nešto, napominje Pieper, gotovo se ne može susresti u svijetu. Vrijedi samo jedna iznimka: kada čovjek kaže drugom čovjeku: “Ja te ljubim.” Naime, ni tâ tvrdnja nema prvotni smisao nekomu drugom dati do znanja neki objektivni, od govornika odvojeni sadržaj, nego je posrijedi svjedočanstvo za sâma sebe, a zasvjedočeni se sadržaj ostvaruje upravo u tome, i jedino u tome što se izriče na taj način. S time se podudara i to da onaj kojemu je spomenuta tvrdnja pri-općena ni na koji drugi način ne može postati svjestan tê ljubavi, osim tako da “primi u sebe” ono što je čuo da mu je rečeno. Na jednom više stupnju to važi i za objavu Božju. Kada Bog govori ljudima, ne omogućuje im da spoznaju neke objektivne, predmetne činjenice, nego im otvara svoje vlastito biće. Objektivni sadržaj – koji tvori bitni sadržaj objavljenog iskaza da je ljudima namijenjeno i ponuđeno dioništvo u božanskom životu, štoviše, da je već ostvareno – nema svoju zbiljnost ni u čemu drugome nego u tome da ga Bog izriče, stvaran je po tomu što ga Bog objavljuje. Dakle, vjerovati, možemo reći, znači ljubiti. “Mi vjerujemo zato što ljubimo“, lapidarno je zaključio Henry Newman.
Nakon obnove pružena je prilika za sv. ispovijed pri čemu je duhovniku Radiću pomogao vlč. Filip Perković, povjerenik za mlade Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tiskovni ured
