ĐAKOVO (TU) – U ponedjeljak 4. prosinca 2017. godine u prostorijama Bogoslovnog sjemeništa i Svećeničkog doma u Đakovu održana je adventska duhovna obnova svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na temu „Neka mi bude po tvojoj riječi “, obnovu je predvodio vlč. dr. Boris Vulić, prof. dogmatske teologije na KBF-u u Đakovu.
Prvo razmatranje započelo je konstatacijom da u današnjem vremenu slika 
dominira nad riječju, a govor nad slušanjem te su se okupljeni pitali što u svome svećeničkom i vjerničkom životu imaju primati – govor ili slušanje. Nijedna riječ nije naša – dolazi nam po drugome, vraća se drugome. Samim time, slušanje i govor se nadopunjuju, zbog čega bismo se mi sami trebali učiti puno više slušati nego govoriti, što nije slučaj. Današnji čovjek nema vremena slušati ni poslušati drugoga. Riječ danas doživljava svojevrsnu inflaciju jer čovjeku postaje važno da on nešto kaže, umjesto da posluša riječ drugoga i razmotri težinu i važnost te riječi. Tako i svećenici govore o mnogo različitih stvari, a strast govora o Svetom pismu, o Bogu, se izgubila. Potrebno je čuti drugoga, slušati, poslušati i na temelju toga djelovati. Potrebno je dopustiti si smanjiti potencijalne monologe kako bismo povratili zdravi dijalog, kako među svećenicima, tako i između svećenika i vjernika – čulo se u razmatranju.
Nadalje je istaknuto kako istinski vjernik, što bi svaki svećenik trebao biti, mora slušati Riječ, primiti Riječ i odgovoriti na tu Riječ te ju prenijeti drugima. Svakodnevno slušanje Božje riječi je početak duhovnog gibanja. O važnosti slušanja možemo puno saznati i naučiti od Marije iz Nazareta. Nju upoznajemo kao ženu šutnje. Ona dobar dio života govori u šutnji i kao takva bila je sposobna slušati i čuti Božju riječ i njegov plan koji je imao za spasenje svakog čovjeka. Iako se smela kad joj je arkanđeo Gabrijel navijestio Riječ, ona razgovara s Bogom koji poštuje sugovornika, dopušta pitanja i daje odgovore.
Nakon stanke, u drugom razmatranju bilo je riječi o povjerenju Bogu i njegovoj riječi kroz prizmu povjerenja Crkvi. Kako je Marija povjerovala Bogu, tako je svaki vjernik, napose svećenik, pozvan vjerovati u Crkvu koja ima obvezu donositi pravu sliku Krista svakom vjerniku, a ne neku vlastitu sliku Krista. Crkva je prostor spasenja u kojem se susreću Božji govor i čovjekovo slušanje. Biskupi i svećenici su pozvani biti pravi pastiri, a to čine kada vjernike, slušatelje, usmjeravaju da slušaju Crkvu, samim time da slušaju i poštuju Krista. Najsavršenije sredstvo i najbrži put do spasenja upravo je poslušnost Božjoj riječi i Isusu Kristu, preko koje nužno trebamo biti poslušni Crkvi. Bog nam je sve rekao u Kristu i kada po mislimo da „šuti“, od nas traži poslušnu vjeru. Ovaj zahtjev nije nimalo lagan zato što čovjeka izvlači iz njega samoga, iz njegove komocije i upućuje na drugoga, na Boga.
Nakon razmatranja svećenici su se uputili prema kapelici Bezgrješne, gdje su pristupili pobožnosti euharistijskog klanjanja. Susret je završio zajedničkim ručkom. K. Šaf
