ĐAKOVO (TU) – Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Kristitelja, 24. lipnja 2023. godine, u 10 sati, u samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova u Đakovu, nakon duhovnih vježbi koje je vodio fra Josip Ivkić, OFM, s. Marija Sonja Kaurin (Župa BDM Lurdske – Zvjerci, Bjelovar) i s. Marija Karla Ivanović (Župa sv. Nikole, biskupa Janjevo, Kosovo), položile su svoje doživotne zavjete u ruke provincijalne poglavarice s. Valerije Široki i u nazočnosti sestara i rodbine, za vrijeme sv. mise koju je predvodio mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, uz tajnika, vlč. Domagoja Lackovića i u koncelebraciji s više svećenika. Ceremonijar slavlja bio je vlč. Ivo Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve.
U uvodu u propovijed mons. Ćurić, naglasio je duboko značenje biblijske riječi i u svjetlu svetkovine dana rekao: „‘Johanan’ – ‘Bog je milostiv’, kako čitamo u proročkom imenu sv. Ivana Krstitelja, čiji spomen rođenja s cijelom Crkvom danas svetkujemo. U tom navještaju nama ljudima zablista, upravo kao Božje svojstvo, istina Njegova zajedništva s nama, kad povijest svijeta i naših života neće ostati tek u našoj vremenitoj prolaznosti, nego će naša povijest postati povijest spasenja’, vrijeme i mjesto Božje nazočnosti, njegove blizine i njegove ljubavi. Eto što otkriva naša istina, naše postojanje i naši životi. To nam je potrebno doživjeti posve osobno: I moja je životna povijest dionik ‘povijesti spasenja’, istina moga zajedništva s Bogom. I čini se kako je baš taj osobni doživljaj jako važan, kao kad ono starozavjetni Job izriče svoju uskrsnu nadu: Moj Izbavitelj živi! Njega ja ću kao svojega gledati (usp. Job 19,27). Naizgled, kao da nije zainteresiran za druge, no pouka leži baš u osobnoj ispunjenosti vjerom, koja nije tek neko uopćeno razumijevanje i priznavanje istinâ, nama do kraja nedokučivih, nego je osobni doživljaj, otvorenost i čežnja za susretom s Bogom.“
U nastavku propovijedi biskup Ivan je istaknuo: „S Ivanom Krstiteljem pozvani smo učvrstiti se u doživljaju i razumijevanju najprije: Istine stvaranja, postojanja: tog prvog ‘saveza’ s Bogom na kojem počiva naše postojanje, kad uvijek iznova otkrivamo kako je Božja ljubav duboko utkana u naše živote i naš svijet. U toj nam se istini otkriva: tko je čovjek? kakvo mu je dostojanstvo? koja mu je svrha i krajnji doseg …? Stoga nas dijalog i otkrivanje zajedništva s Bogom, a to znači i put našeg posvećenja, ne potiče na ‘bijeg od svijeta’, nego nas poziva na svjedočenje o izvornom ‘savezu’ s Bogom, koji je grijehom narušen. Savezu koji ne zaboravlja nikad Stvoriteljevu ljubav, imajući pred sobom svijet i gledajući svoje vlastito postojanje. Kako je zadivljujuće Bog uključen u Ivanovu životnu povijest! Rođen u braku već ostarjelih roditelja. Na iznenađenje svih. ‘Uslišana ti je molitva – žena će ti Elizabeta roditi sina.’ (Lk 1,13). Žena, kojoj na putu do majčinstva kao prepreka stoji i starost i neplodnost. Stoga su i Zaharijina očekivanja morala znakovito ‘zanijemiti’ pred istinom da ‘Bogu ništa nije nemoguće!’ (Lk 1,37). S Ivanom u istini te Božje bezgranične ljubavi mi trebamo prepoznavati i svoje živote, ona je svakoga od nas pozvala u život. Kad razmišljamo o svom životu, čini nam se da nema nikakve osobitosti, nekog izvanrednog znaka. No, naše rođenje nije tek slučajna prolaznost, već postojimo zato jer nas Bog ljubi, i nikad nas neće prestati ljubiti. Ivan nas učvršćuje u doživljaju istine spasenja po Isusu Kristu. Ivanov život i poziv trajno su ukorijenjeni u spasenju koje dolazi od neizmjerne Božje dobrote i ljubavi, prema kojima treba otvoriti srce, okrenuti se, obratiti se i ‘poravnati put’ pred Gospodin čije kraljevstvo dolazi Božjim utjelovljenjem u Isusu Kristu – onom kojemu je Ivan ‘zaigrao’ još u majčinoj utrobi, onom kojemu, kako sam Ivan istinitim i poniznim stavom priznaje: ‘Dolazi onaj komu nisam dostojan odriješiti ni remenje na obući’. No, ne zaboravljamo – kako je snažno Ivanovo poslanje uvijek smjeralo i upućivalo na Kristovo. Ivanovo krštenje i njegov poziv na obraćenje navijestilo je krštenje Duhom Svetim i Isusov poziv: Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!’ (usp. Mt 4,17).“
Na kraju se mons. Ćurić obratio zavjetovanicama uz čestitku: „I u vašem se pozivu prepoznaje uvijek služba ‘preteče’, znaka koji upućuje i usmjeruje na nešto, služba kojom bez prestanka želite upućivati na Krista i njegov dolazak. To nose vaši evanđeoski zavjeti poslušnosti, čistoće i siromaštva, u kojima vidimo kako je aktivirano nevidljivo milosno pouzdanje u Boga i odašilje jasne signale posvemašnje usredotočenosti na duhovne izvore. Ta usmjerenost na milost odricanja uvijek hita prema vječnoj nagradi’ – kako navodi jedan od franjevačkih teologa, naglašavajući da redovničko siromaštvo, stasalo na primjeru biblijskoga ‘uboštva’, uvijek predstavlja zapravo ponizni ali ‘kraljevski put’ koji navješćuje i svjedoči Božje kraljevstvo.“
Na slavlju su, uz članove obitelji i rodbinu sestara, bili prisutni s. Lucila Zovak, delegatica vrhovne poglavarice za Provinciju Italiju, zajedno s gostima iz Besozza, Italija, gdje je s. Marija Sonja bila na ispomoći u njezi sestara.
Zbor sestara, novakinja i kandidatica, pod ravnanjem s. Josipe Pavle Jakić i uz orguljsku pratnju s. M. Svjetlane Paljušević , uzveličao je slavlje svojim pjevanjem. Nakon zahvalne pjesme Tebe Boga hvalimo i završnoga blagoslova radosno je odjeknula himna Družbe Pjevaj Bogu zavjet svet, kojom je nazočna zajednica sestara izrekla svoju hvalu Bogu za dar doživotnoga predanja svojih članica. Zajedništvo i radosno slavlje nastavilo se na Ljetnoj terasi Centra Amadea.
Dan prije, u predvečerje posljednjega dana duhovnih vježbi, s. Mariangela Markotić (Župa sv. Mateja, ap. i ev. Gundinci), s. Franciska Ulrika Sajdl (Maradik, Župa sv.Terezije od Djeteta Isusa Beška, Srbija) i s. Teodozija Memqaj (Župa sv. Petra i Pavla, ap. Đakovica, Kosovo), obnovile su svoje zavjete do pete obljetnice, za vrijeme svečane sv. mise koju je predvodio fra Josip Ivkić, OFM. s. Nada Martinković
