ĐAKOVO (TU) – „Jubilej milosrđa približava se svome kraju. U toj smo svetoj godini doživjeli izvanredno vrijeme milosti i milosrđa. U ovome euharistijskom slavlju uzdižemo nebeskomu Ocu svoj hvalospjev za darove koje nam je udijelio. Još jedanput, prije negoli pristupimo ovim svetim otajstvima, zazovimo melem milosrđa, priznajući da smo grješnici i opraštajući jedni drugima iz dubine svoga srca“, rekao je nadbiskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić, uvodeći u nedjelju 13. studenoga 2016. u misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici, kojim je zaključena Izvanredna sveta godina – Jubilej milosrđa u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.
U svojoj homiliji nadbiskup je podsjetio kako ova, pretposljednja i sljedeća posljednja nedjelja crkvene godine svraćaju pozornost na ono što se ima dogoditi na kraju vremena – u znaku su ponovnoga Kristova dolaska i sveopćeg suda u posljednji dan. Osvrnuo se na biblijska čitanja toga dana, koja potiču vjernike da mudro biraju čega se u životu trebaju kloniti, a za čime težiti. Pritom je ukazao na oholost, koja je u srži prvoga ljudskoga grijeha, te na dvije kategorije koje spominje sv. Pavao – parazite i lijenčine.
Nadovezujući se na odlomak naviještena Evanđelja po Luki, nadbiskup je rekao kako je svako vrijeme vrijeme Kristova dolaska jer je obilježeno eshatološkim znakovima koje nabraja evanđelist Luka: veliki kozmički poremećaji i kataklizme (potresi, pošasti, glad svjetskih razmjera), opći svjetski metež, ratovi, ljudska zloća i grijesi te progonstva Božjih ljudi prisutna su na sve strane kroz povijest, pa i danas.
„I u današnjem svijetu nepopularno je biti kršćanin. Često zbog svojih uvjerenja kršćani bivaju javno ismijavani i osuđivani. U mnogima zemljama još uvijek kršćani bivaju ubijani na razne načine, samo zbog toga jer vjeruju u Krista i pripadaju Crkvi. U 20. je stoljeću Crkva imala više mučenika nego u prva tri stoljeća zajedno. Današnja čitanja žele reći: Isplati se biti Bogu vjeran pa i onda kad se zbog toga mora trpjeti. Istina, nisu svi pozvani na krvno mučeništvo, no većina će ipak svoju vjernost Kristu i Crkvi te postojanost u vjeri i u dobru trebati znati posvjedočiti u porugama, ismijavanjima, klevetama, omalovažavanjima zbog Isusova imena i nauka“, rekao je nadbiskup Đuro.
Na
dalje, nadbiskup podsjeća kako Isus preporučuje postojanost u progonima i u razdobljima relativnog mira: Svojom ćete se postojanošću spasiti. „Postojanost u Bibliji vrlina je progonjenih i obespravljenih, onih koji situaciju ne mogu izmijeniti, a moraju je podnositi. To je vjernička postojanost u promjenjivom svijetu. Postojanost koja raste iz vjere da Bog upravlja ovim svijetom i da će svima suditi pravedno i milosrdno. To je postojanost koja nas nadahnjuje i osposobljava za korake i djela ljubavi kojima u svijet unosimo nadu koja nadilazi naše ljudske mogućnosti i ovozemne granice, nadu koja računa na Boga i na njegovo djelovanje“, rekao je nadbiskup, dodajući kako je postojanost „pozitivan“ način ustrajnosti.
„Postojanost se ne odnosi toliko na podnošenje poteškoća, koliko na „dugotrajnost djela“ koje treba izvršiti. Ona se odnosi na dobra djela koja su po naravi stvari dugotrajna i koja zahtijevaju upornost, bez obzira postoje li izvanjske poteškoće ili ne. Tako sam postojan kad izabirem određenu ženu za suprugu i odlučujem biti joj vjeran cijeli život, u sreći i nesreći; postojan sam kad izabirem svoj životni poziv i ostajem tomu pozivu i Isusu Kristu vjeran; postojan sam kad odlučim biti dobar učenik, student, dobra majka, dobar otac, vrstan stručnjak, odgovoran upravitelj, te uspijevam u tim velikim ili malim odlukama, bilo u zgodno ili u nezgodno vrijeme. Zato je puno lakše biti hrabar nego postojan. Jer, rijetki žele ustrajati u dobru jer to je zahtjevno“, kazuje nadbiskup, zaključujući kako se od kršćana zahtijeva postojanost u vjeri, nadi i ljubavi, jer su to stvarnosti koje su trajno ugrožene u ovom smrtnom životu. A. Banović
