OSIJEK (TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ 19. listopada održana je nova „Teološka srijeda“ na kojoj je gostovao đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić te je govorio o povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije i biskupu Petru Bakiću, četvrtom biskupu ove biskupije od oslobođenja od Turaka. Pozdravnu riječ uputio je predstojnik Instituta, prof. dr. Vladimir Dugalić te je uputio kako će mons. Srakić tijekom nekoliko tribina predstaviti velike biskupe Đakovačke i Srijemske biskupije osobito od oslobođenja od Turaka i obnove Slavonije u 18. stoljeću pa sve do današnjih dana.
Započinjući svoje predavanje nadbiskup Marin uputio je na povijesnu slojevitost nadbiskupije i njezinih nekoliko naziva (Srijemska biskupija, Bosanska biskupija, Bosanska i Đakovačka i Srijemska biskupija). Predstavljajući biskupa Bakića (1670. – 1749.), mons. Srakić istaknuo je njegovo dalmatinsko podrijetlo te službu tumača ilirskoga jezika i misionara podnunavskih krajeva žestoke naravi koji je poticao na prijelaz na katoličku vjeru. Zbog svoje revnosti 1716. imenovan je biskupom bosanskim te je došao u Đakovo. Nastavio je djelo svoga prethodnika Patačića uređujući stolnu crkvu te župnu crkvu u Đakovu.
Imao je četiri župe – Đakovo, Gorjani, Vrbica i Vrpolje koje su vodili franjevci, s kojima nije bio u dobrim odnosima. Kao biskup bio je i vlastelin, zakonodavac te je posjedovao oko 74 tisuće jutara zemlje, površinu vinograda povećao je na oko 35 tisuća jutara. Brine i razvija vinogradarstvo nadbiskupije, nastavlja tradiciju uzgoja konja, odredio je da seljaci moraju držati kvalitetnu stoku. Njegov opis vlastelinstva sadrži detaljno ocrtano gospodarstvo, kuće, pokućstvo, odjeću, kao i način života obitelji što je temelj slavonskih zadruga. Tu je i opis psa ovčara, pravoga naziva hrvatski biskupski pastirski ovčar, kojemu Bakić daje pedigre. Iza sebe je ostavio i 69 odredbi za život ljudi toga kraja među kojima je nekoliko o brizi za vinograde, izboru seoskog kneza, poštovanju prema udovicama i sirotama, ali i drastične mjere koje iziskuju poštovanje prema roditeljima te Bogu i svecima.
Zbog sukoba sa generalnom upravom, franjevcima te mještanima prigodom jednog sabora 1729. godine car Karlo, otac Marije Terezije, zabrano je Bakiću da se vrati u Đakovo te je biskupija 14 godina bila bez biskupa. Po dolasku na vlast Marija Terezija mu je dozvolila povratak, no on je tada imao 72 godine, a vidjevši propast onoga što je stekao, nije se dugo zadržao. S vremenom je otišao na imanje u Križovljane gdje je i umro. Zaključujući Bakićevo predstavljanje mons. Srakić je istaknuo: „Zabilježeno je kako je strogo postupao, no bio je i darežljiv, pomagao je, posuđivao, samo htio je red, a moramo shvatiti – to nije 21. stoljeće već 18. stoljeće, teška divljina… Da li je morao tako baš nastupati? No, to je njegova narav…“, rekao je, najavljujući sljedeće predavanje o biskupu Ćolniću koji je bio sasvim drugačiji. M. Kuveždanin
