ĐAKOVO (TU) – Na blagdan Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, 14. rujna 2016., u samostanu sestara u Đakovu u 107. godini života preminula je s. Florencija (Ika) Veršić, najstarija sestra Družbe. Rođena je 10. kolovoza 1910. godine kao treće od jedanaestoro djece Ive i Kate u Vinjercu kod Zadra. Po završetku 6. razreda osnovne škole njezina teta i fra Bernardin iz Zadra govorili su joj o samostanu u Đakovu, gdje su primali i mlađe djevojčice za daljnje školovanje. Odmah se oduševila idejom te kao 13-godišnjakinja pošla u Đakovo, ondje nastavila školovanje i završila četiri razreda Ženske građanske škole.
Kao kandidatica, kod sestara milosrdnica u Zagrebu završila je jednogodišnji tečaj za rad u dječjem vrtiću. Poslije školovanja slijedila je kratka praksa u dječjem zabavištu na Sušaku i u Đakovu. U novicijat ulazi 1930. godine, a prve zavjete polaže 16. srpnja 1931. godine, kao s. M. Florencija. Odmah poslije zavjeta prihvaća dužnost u dječjem vrtiću u Osijeku, a potom u Đakovu.
Kada su komunističke vlasti zabranile rad u vrtićima, glazbeno talentirana s. Florencija prihvaća rad u župama. U župi Bošnjaci (1948.) djeluje kao sviračica, vjeroučiteljica i sakristanka, a potom službuje u Rokovcima, Rajevu Selu, Slavonskom Brodu, Sikirevcima, pa ponovo u Bošnjacima, gdje je služila 13 godina. Osim navedenih župa, služila je i u Srijemskoj Mitrovici, Vrbanji, Otoku, Županji, Koški i naposljetku u Krapini, gdje je ostala 18 godina. Kako ističu njezine susestre, s. Florencija jedna je od pionirki rada na župama, kada je trebalo (uz gotovo volonterski rad na župi s djecom – pripremanje na sakramente, vježbanje u crkvenom pjevanju i spremanje crkve) zaraditi za svagdanji život radeći u vrtu, u štali i navečer izrađujući ručne radove koje se moglo unovčiti.
Dana 30. travnja 2011. godine s. Florencija proslavila je 80. obljetnicu svojih zavjeta. Tim povodom, u razgovoru za Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, tada u 101. godini života, s. Florencija među ostalim je rekla: „Naravno, nije uvijek bilo lako, ali nešto se u životu mora i pregristi. Pa tko je prošao kroz život a da nije morao nešto pregristi i pretrpjeti? I tada i sada, uvijek kažem samo jedno, hvala ti, Bože, na svemu, pa bilo pečeno, vareno ili sirovo.“ Govoreći kako puno moli, dodala je: „Otvorim molitvenik i vidim – molitva za bolesne, za mrtve. Pomoć treba ovome, onome… Potrebe su velike. Probudim se noću i mislim o sirotinji koja nema ni kruva ni ruva, o majci koja ima djecu, a nema posla da im kupi kruha, pa kako ne bih molila za takve? A najviše molim za slogu, toliko je potrebna današnjim obiteljima…“ Zaključujući razgovor, rekla je: „Zadovoljna sam svojim životom i uvijek bih sve ponovila. I opet kažem – na svemu zahvaljujem dragom Bogu. On zna sve o meni i mom životu. Njemu ne treba bilježnica i olovka kao meni ako hoću nešto zapamtiti. Po onom što zna, on će i suditi.“
Nakon mise zadušnice, koja se održana u samostanskoj crkvi Srca Isusova u četvrtak 15. rujna, ukopni obredi održani su na Gradskom groblju u Đakovu. A. Banović
