U Velikoj održane duhovne vježbe za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije

VELIKA (TU) – Sedamnaest svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije sudjelovalo je od 14. do 18. ožujka u duhovnim vježbama u Domu sv. Augustina u Velikoj u Požeškoj biskupiji, koje je vodio vlč. Davor Vuković, profesor KBF-a u Đakovu. Kroz četiri dana voditelj duhovnih vježbi pokušao je nazočnim svećenicima približiti i posvjestiti neke goruće teme usko vezane za svećenički život. Svaki su dan imali dva razmatranja, koja su, kako je istaknuo voditelj, bila svojevrsni impuls za osobno promišljanje o svemu onome što se pred njih tih dana stavljalo.

Govorili su o svećeniku kao osobi dušobrižnika i duhovnika zajednice kojoj je poslan te kako se lako, osobito u današnjem svijetu velikih uspjeha, brojki i titula, ova služba može perfidno zanemariti i zapostaviti. „Kao što ni Gospodin nije razmišljao o brojkama ni globalnim uspjesima, ne bismo ni mi trebali biti opterećeni tom stvarnošću. Naše je sijati i posijati Riječ dok ono što uzraste treba biti Bogu na slavu i na spasenje bližnjemu. Kao Crkva današnjice imamo veliku zadaću boriti se protiv opasnosti karijerizma i klerikalizma koje vrlo lako mogu zagušiti našu prvotnu službu dušobrižnika. Iako postoje mnoge titule po kojima nas svijet u društvu raspoznaje od svjetovnih institucija, ne bismo se kao svećenici iza tih titula trebali skrivati, nego svjedočanstvom života opravdati svaki trenutak kad nam se netko iskrena srca obrati sa riječima poput ‘velečasni’, ‘prečasni’ ili sličnim naslovom“, čulo se u promišljanjima.

Bilo je govora i o usponima i padovima svećeničkog života tj. radostima i razočaranjima te koji su to nutarnji uzroci tih razočaranja. Dotaknuli su se i teme celibata, kako u svećeništvu, tako i u razumijevanju samog fenomena u cjelokupnom društvu. „Samoća koju smo odabrali i koja je sastavni dio našeg svećeničkog poziva itekako može biti plodonosna i bogata čime onda možemo obogatiti i zajednice i vjernike kojima smo poslani. No opasnost da samoću konstantno pokušavamo nadopuniti nekim alternativama poput društva, buke, pretjeranog aktivizma u kojem svoj svećenički identitet stavljamo na marginu te nastrada naša osobna duhovnost, uvijek iznova treba prepoznavati i protiv te opasnosti se boriti“, rečeno je. Razmatrali su i o najvažnijoj dimenziji svakog svećenika – svećeničkoj duhovnosti, osobnoj i zajedničkoj, koje su svakako bile i sastavni dio duhovnih vježbi izvan razmatranja. Uz svakodnevnu euharistiju i brevijar, osnovnu duhovnu hranu svakog svećenika, sudjelovali su u pobožnosti križnog puta za koji je duhovnik odabrao snažan tekst Križnog puta tada kardinala Josepha Ratzingera na Koloseju na Veliki petak 2005. godine, u pobožnosti euharistijskog klanjanja te su imali svakodnevnu mogućnosti za osobne razgovore i sakrament pomirenja.

Kako su istaknuli sami svećenici, sudionici duhovnih vježbi, sam ambijent u kojem su bili omogućio im je distancirati se i razmišljati o Ocu Stvoritelju preko svega onoga što im je dao i darovao u njihovu životnom okruženju, a nesumnjivo da je ovakvo svećeničko druženje, zajednička i osobna molitva, razmatranja, nagovori i bratsko zajedništvo uvijek potrebno ne bi li se učvrstio njihov svećenički i kršćanski identitet. Tiskovni ured