ĐAKOVO (TU) – Molitvom pape Franje za Jubilej milosrđa započeo je u srijedu 14. rujna u Đakovu drugi dan Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije. Prvo predavanje ovoga dana održao je izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić na temu „Pokornik pred sudom vlastite savjesti“. U prvom dijelu svojega predavanja prof. Dugalić govorio je o samom dostojanstvu moralne savjesti prema definiciji Gaudium et spes (br. 16) te je naglasio da svaki čin ne promatramo izolirano od sebe, nego je on ucijepljen u cijelu našu osobnost.
U tom kontekstu govora o osobnosti naglašeno je kako je savjest sam čovjek. Nadalje, pri donošenju suda savjesti svaka osoba prolazi kroz tri koraka: traži istinu, pristanak volje i na koncu sud čina – prosuđuje jesam li bio dosljedan vlastitom uvjerenju. U tom smislu naglašeno je kako se nerijetko događa da je savjest uslijed nesavladiva znanja u zabludi, a da time ipak ne gubi svog dostojanstva. Ipak, naše poslanje, istaknuo je profesor Dugalić, trajno je odgajanje savjesti vjernika. Nju treba odgajati iz vjere jer je svaki čovjek pozvan na put svetosti, savjest treba odgajati i radi samog dostojanstva čovjeka.
Citirajući T. Akvinskog, pobudnicu Amoris laetitia pape Franje i kardinala Newmena, predavač je iznio razmišljanja o savjesti i odgoju savjesti kao takve. Na kraju izlaganja osvrnuo se na djelovanje samih svećenika koji su dužni izricati sadržaj istine kroz cijeli svoj pastoralni angažman. „Pozvani smo svi skupa koristiti se prigodom pružati sakrament pomirenja kad god je potrebno i time odgajati savjest vjernika, ali pri tom i poštivati pokornikovo uvjerenje u savjesti“, čulo se u zaključku predavanja.
„Ispovijed smrtnih i lakih grijeha“
Drugo predavanje na temu „Ispovijed smrtnih i lakih grijeha“ održao je dr. sc. Edvard Punda. U izlaganje je uveo govorom o razlici smrtnog i lakog grijeha, gdje je naglasio da svaki govor o grijehu treba početi od ljubavi. Da bi neki grijeh bio smrtan, treba se pozvati na uvjete koji ga čine smrtnim, a vrlo je teško napraviti distancu među lakim i smrtnim grijehom. U prvom dijelu izlaganja Punda ističe kako je govor o grijehu u svojoj biti govor o odnosu, a pravi iskreni govor o grijehu je onaj koji kreće od oproštenja istih. Iz toga slijedi da je ispovijed susret s onim kojega ljubim, ona je ljubav prema Bogu i obratno, a u ispovijedi postajemo slobodni. U ispovijedi se otkriva ljubav. Ispovijed je identifikacija ljubavi.
U drugom dijelu predavanja profesor Punda je istaknuo važnost svećenika u formiranju savjesti vjernika kao onih čija je uloga biti prorocima. Kroz primjer Davida, njegovog života i odnosa s Bogom, istaknuo je upravo ovu važnost odgoja i sazrijevanja savjesti u čovjeku. Isto tako svećenici su oni koji se ne bi smjeli sablažnjavati nad grijesima vjernika te ih kroz zdravi odgoj dovesti do svijesti o grešnosti. Predavanje je zaključio govoreći kako se „kršćanin se najdubljoj svojoj nutrini ispovijeda jer želi još više ljubiti, a opet ispovijed mu pomaže ljubiti jer u njoj opet iznova uočava koliko je ljubljen“.
„Priprava djece za sakramente prve ispovijedi i pričesti“.
Uslijedilo je predavanje izv. prof. dr. sc. Josipa Šimunovića na temu „Priprava djece za sakramente prve ispovijedi i pričesti“. Na samom početku predavač ističe veličinu i važnost sakramenta pričesti kojemu djeca pristupaju, buđenje svijesti o samoj bitnosti sakramenta pričesti i pomirenja koja se treba probuditi prvo na poticaj roditelja. Također je potrebno sustavno, cjelovito i kvalitetno raditi na pripravi djece za sakramente, a o pripravi treba razmišljati kao onoj koja odgaja za ono trajno pristupanje ovim sakramentima i življenje iz tih sakramenata.
Citirajući papu emeritusa Benedikta XVI. Predavač naglašava kako je sakrament pomirenja i prve pričesti početak prijateljstva s Isusom i zajedničkog puta s Isusom u životu. Po mišljenju prof. Šimunovića upravo je to smisao priprave i događaja ovih sakaramenata u životu djece koju pripremamo na sakramente. U drugom dijelu dotaknuo se onih koji trebaju biti uključeni u planiranje, pripravu i događaj ovih dvaju sakramenata, rekavši kako u svemu treba sudjelovati zajednica ljudi sastavljena od svećenika, župnih animatora i vjeroučitelja. Naposljetku, „priprava i čin sakramenta ne bi trebali naginjati ka materijalizmu i površnosti, oni trebaju biti uspješno sredstvo za očuvanje njihove vjere u iskušenjima“, istaknuo je prof. Šimunović.
„Povreda sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne“
Zadnje predavanje drugoga dana TPS-a održao je dr. sc. Zdenko Ilić s temom „Povreda sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne“. Izlaganje je započeo tumačenjem naslova predavanja i naveo razlog vrlo važne distinkcije između sakramentalnog pečata s jedne i ispovjedne tajne s druge strane. Razlog tomu je razlika u različitim kanonsko-kaznenim postupcima koji prate povredu sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne. Predstavio je povijesno-pravne izvore na kojima se temelje pravne odredbe vezane uz ispovjednu tajnu i njene povrede, na prvom mjestu istaknuvši IV. Lateranski koncil koji je donio disciplinske odredbe ili mjere za svećenike-ispovjednike koji se ne budu držali poštivanja sakramentalnog pečata. Jedan od važnih izvora je i Kodeks iz 1917. čiji sadržaj je temelj na kojemu su i današnje odredbe određene i napisane. Navodeći određene kanone, naveo je odredbe Kanonskog prava s obzirom na sakramentalni pečat i ispovjednu tajnu.
U daljnjem izlaganju objasnio je što je sakramentalni pečat, a što ispovjedna tajna. Govoreći o povredi pečata naglašena su dva moguća načina povrede: direktna ili indirektna povreda. Kroz primjere i kanonske definicije predavač je vrlo jasno iznio razliku između jednoga i drugoga načina. Direktna povreda sakramentalnog pečata dovodi do kazne izopćenja, tzv. latae sententiae. Indirektna povreda dovodi do kazne koja ovisi o težini kaznenog djela, tzv. ferendae sententiae. U završnom dijelu svoga predavanja izlagač je dotaknuo kanonsko-kazneni postupak u slučaju povrede sakramentalnog pečata ili ispovjedne tajne. Zaključuje se svakako da je zabranjena bilo kakva povreda onoga što je pokornik rekao u sakramentalnoj ispovijedi. Pečat je, dodao je dr. Ilić, uska obaveza čuvanja tajne svega onoga što je rečeno od strane pokornika u ispovijedi, a ispovjednikova obveza je čuvanje tajne tog sakramentalnog pečata i ta obveza je božanskog prava.
Sva predavanja pratile su i rasprave u koje su vrlo aktivno bili uključeni svećenici, zajedno s predavačima. Stjepan Matezović
