ĐAKOVO (TU) – Predavanja prvog dana TPS-a održana su pod temom Krivnja i grijeh. Prvo predavanje pod nazivom Krivnja, kajanje i pomirenje u Novome zavjetu održao je doc. dr. sc. Dubravko Turalija, profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Sarajevu.
Krivnja, kajanje i pomirenje u Novome zavjetu
Razlažući pojmove krivnje, kajanja i grijeha u kontekstu biblijske teologije, odnosno egzegeze, dr. Turalija je odmah na početku ustvrdio kako se 
futuristički imperativ oprostiti ispunja u Isusu Kristu – ovdje i sada. Oprosti im! – bez ultimatuma za oprost. Isusov imperativ oprosta je bezuvjetan i apsolutan. Profesor je detaljno razlagao pojam krivnje i kazne u Starom zavjetu, Septuaginti i Novom zavejtu i iznio značenje pojmova: ašam-neizbrisiva krivnja, plenmelema – neispravljiva pogreška, hamartano – promašiti. Isusov princip jest da se pravedan kršćanin mora približiti grješnome, za razliku od starozavjetnog principa po kojemu se pravednik udaljuje od grešnika do trenutka retributivnog pokajanja to jest obraćenja s naplatom. Predavač se usputno osvrnuo na privatnost i javnost grijeha i ukazao na razlike u raznim kršćanskim denominacijama. Tako, kod pravoslavaca se obraćenje drži posve privatnim činom, kod prostestanata nema oprosta bez osobnog obraćenja, a kod katolika se obraćenje smatra uzajamnim praštanjem.
U drugom dijelu predavanja predavač je govorio o kajanju kroz tri inačice: naham-kajati, smilovati, oraspoložiti (SZ), enthimeomal – reflektirati nad nečim (LXX), parakaleo – moliti, zaklinjati (NZ) te nastavio kako Novi zavjet insistira na pokajanju koje posve apstrahira žrtve. Kajanje u NZ bi bilo usko vezano uz obraćenje ili kristijanizaciju koja se upotpunjuje u krštenju.
U trećem dijelu na redu je bio pojam pomirenja također kroz tri vida: raca – svidjeti, omiljeti (SZ), dektos – biti prihvaćen (LXX), dobrodošao i diallasso – razuvjeriti (NZ). Pomirenje je, ističe predavač, novozavjetni brand. Dok je u Starom zavjetu pomirenje jednosmjerno (Bog se izmiruje sa čovjekom), u Novom zavjetu pomirenje između Boga i čovjeka egzistira u reciprocitetu između čovjeka i čovjeka. Katolička Crkva slijedi princip milosrdnog Isusa po djelima milosrđa, zaključio je dr. Turalija.
Ontološka dimenzija grijeha i krivnje
Drugo predavanje pod naslovom Ontološka dimenzija grijeha i krivnje održao je doc. dr. sc. Stjepan Radić, profesor na KBF-u u Đakovu. Svoje izlaganje predavač je koncipirao u tri dijela. Govoreći o Ontologiji ljudskog čina, dr. Radić je ljudsku djelatnost podijelio u izvanjske (tranzitivne akcije) i unutarnje (imanentne operacije). I jedni i drugi čini čine promjenu. Objašnjavajući konstitutivne elemente moralnog čina postavlja se pitanje: Što sve ulazi u moralnost nekog čina? Filozofska tradicija uzima tri aspekta: objekt – namjera – okolnosti. Objekt je događanje i s tim povezana promjena. Namjera se tiče subjekta kao nositelja događanja. Okolnosti se odnose na prostorno-vremensku kontekstualnost. Praktični im dolazi do univerzalnih principa teonomnom autonomijom pri čemu se izbjegava relativizam i rigorizam. Razlažući smisao u kojem se sloboda ubraja među konstitutivne elemente, predavač je zaključio kako bez slobode nema moralnosti. Temelj za slobodu jest volja (ona je neporeciva). Izostaje pri tom svaka prisila. Forma slobode jest samosvijest i uz nju mogućnost razumskog zaključivanja.
U trećem dijelu profesor se osvrnuo na grijeh i krivnju s obzirom na ljudski čin. Filozofski poimanje grijeha jest povreda principa, odnosno etičkih normi, a teološko poimanje bi značilo narušeno povjerenje. I jedno i drugo uzrokuje iskodišnu narav grijeha. Osoba je nositeljica grijeha. Reflektirajući na fenomen krivnje, prof. Radić je rekao kako nas na tom putu prati sjećanje (prisjećanje i uspostava novog odnosa s prošlim) kojoj je cilj oprost. Prošlost se pri tom ne briše, već preobražava. Gurajući grijeh i krivnju na marginu, događa se „vodopad“. Narav se navikava na prosječnost jer grijeh kojem udovoljavamo postaje navika, zaključio je dr. Radić.
Aktualnost istočnog grijeha i društvene anomalije
Treće predavanje nosilo je naslov Aktualnost istočnog grijeha i društvene anomalije, a održao ga je izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu. Svoje izlaganje započeo je govoreći o tri vrste krize. Prvo, kriza vjere u Boga povlači za sobom i krizu grijeha. Boga se ne uzima ozbiljno ni u Crkvi. Drugo, kriza sadržaja vjere – ne uzimaju ozbiljno ni svećenici, ni teolozi. Treće, kriza Crkve: ni ona sebe ne uzima ozbiljno. Osjeća se nemoćnom i milosrđe uzima kao potvrdu te nemoći. Sukladno tome, na planu sakramenta pomirenja imamo svojevrsnu kulturu isprike.
Stari i Novi zavjet ozbiljno shvaća grijeh spram kulture isprike. Crkva nije zajednica u kojoj se grijesi ispričavaju. Ona je jedina stvarnost koja sprječava da grijeh bude skriven.
Prvo s čim nas ispovijed sučeljava jest grijeh, odnosno od nas traži da se proglasimo – ja sam grješnik. Grijeh je preuzimanje odgovornosti za počinjeno djelo protiv Boga i protiv čovjeka. Danas je, nažalost, upravo to postalo upitno. Danas ćemo rijetko čuti da netko kaže „sagriješio sam”, „počinio sam grijeh”, bilo to na našim radnim mjestima, u obitelji ili u međuljudskim odnosima. Ljudi će radije reći banalno: Sorry!, u smislu da se nešto dogodilo mimo njih. Neki će pak reći da su nešto zlo učinili jer su tako odgajani, drugi opet da su njihovi geni takvi, a opet drugi da ih je nekakva sudbina, karma, potaknula da nešto zlo učine. Ima i onih koji će jednostavno mirno i šutke prijeći preko svojih zlodjela, od njih nikada nećete čuti ni riječ puke isprike. Sve u svemu, lako se uviđa kako mi, moderni ljudi, više nemamo svijest o grijehu, i kako, kad govorimo o zlima, govorimo uvijek u trećem licu jednine ili množine – „ono je učinilo, oni su učinili, mi smo počinili zlo…”.
Sakramenat pomirenja mora biti sud nad grijehom. Svećenik je pozvan da prosuđuje. Kršćani su suci nad grijehom poput Isusa Krista. U Crkvi bi se trebalo ostvarivati nemilosrdno obračunavanje s grijehom. Crkva je „božanski detektiv”, „pas tragač”, koji od nas želi ispovijed grijeha, koji nas goni da priznajemo svoja zlodjela kako bi nam bilo oprošteno, piše Chesterton. Crkva je zaista, nastavlja Chesterton, „nemilosrdno milosrdna”, ona je „poput nepopustljiva psa tragača koji traga za našim grijesima, ali traga da nas time spasi, a ne da nas ubije”.
Suvremene metamorfoze osjećaja krivnje
Četvrto, posljednje predavanje prvog dana održao je dr. sc. Josip Bošnjaković, profesor KBF-a u Đakovu pod naslovom Suvremene metamorfoze osjećaja krivnje. Na početku svog predavanja prof. Bošanjković protumačio je značenje pojma metamorfoza, što bi značilo preobrazba. Uz pojam krivnje u psihologiji pojavljuje se i sram. Nadalje, pojasnio je diferencijaciju krivnje i srama. Krivnja se pojavljuje kao odgovornost za djela ili propuste. Ona potiče pro-socijalno djelovanje i može djelovati iscjeljujuće. Pojavljuje se nakon loših čina. Statistički možemo reći da se religiozni ljudi više osjećaju krivima nakon počinjenog zlodjela. Sram se pojavljuje kad osoba neegativno vrednuje samu sebe. To je bolno i razarujće iskustvo. Osjećaji takve osobe su loši, osjeća se prljavo. Ima nisko samopoštovanje. U drugom dijelu predavanja predavač se reflektirao na psihoanalitičara Sigmunda Freuda i krivnju i razmatrao krivnju i sram – super-ego. Super-ego je internalizirana slika oca i majke. Identifikacija je prvi izričaj emotivne povezanosti s drugom osobom. Daljnji spomenuti psiholog bio je Erik Erikson i njegovo tumačenje psihosocijalnog razvoja djeteta. U prvoj fazi tog razvoja kod djeteta se pojavljuje društvena kriza povjerenja. Vrlina koja se u ovom slučaju javlja jest nada. Druga kriza je autonomija srama. Vrlina za ovu fazu jest želja. Sram se pojavljuje kad roditelji ponižavaju. Treća faza jest inicijativa nasuprot krivnje. Vjera i nada su integralni dio jednog skoka.
Suvremena definicija osjećaja krivnje uključuje moralne i kognitivne elemente, nastavio je prof. Bošnjaković i dodao kako krivnja nije crta ličnosti nego skup misli i osjećaja. Vjera u Boga ili vlastiti idoli čine da se osjećamo krivima. Na temelju odnosa Bog – čovjek može se graditi konstruktivni i destruktivni život. Moralni perfekcionizam nema mjesta u moralnom životu. I na koncu predavač je dao kratki osvrt vezano uz pastoralni život svećenika i rekao kako pristup teologiji i psihologiji može biti od pomoći čovjeku u životnim poteškoćama i problemima.
Nakon prva dva i druga dva predavanje održane su diskusije. Moderatorica prvog dijela bila je dr.sc. s. Silvana Fužinato, a drugog dijela doc. dr. sc. Stjepan Radić. Robert Almaši
