ĐAKOVO (TU) – Euharistijskim klanjanjem u đakovačkoj prvostolnici svetog Petra 11. travnja započela je prva svećenička skupština Đakovačko-osječke nadbiskupije, kojoj se odazvao gotovo sav prezbiterij. Nakon klanjanja program je nastavljen u prostorima Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice, gdje se okupljenima obratio generalni vikar mons. Ivan Ćurić, govoreći o naravi i značenju svećeničke skupštine prema dokumentu Druge biskupijske sinode.
Rekavši kako je u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji svećenička skupština predviđena krajevnim pravom, tj. završnim sinodskim dokumentom, u poglavlju pod naslovom Ustroj biskupijske zajednice i službi evangelizacijskog poslanja, podsjetio je što piše u dokumentima 721, 724 i 726: Biskupijsko sjedište mora tvoriti primjereno ustrojen sustav kojega čine različite službe i tijela, čije se djelovanje ostvaruje na različitim razinama i s različitim svrhama. Tako je i njihov pravni položaj različit, kako s obzirom na pripadajuće ovlasti tako i na djelokrug rada. S obzirom na dinamiku djelovanja i odgovornosti, strukture suodgovornosti možemo razvrstati na četiri razine: a. razina predlaganja (svećenička skupština, biskupijsko pastoralno vijeće, pastoralni sastanak, laički savjet, redovnička konferencija); b. razina odlučivanja (generalni vikari, biskupski vikari, prezbitersko vijeće, biskupijska skupština, biskupijska sinoda); c. razina usmjeravanja (zbor savjetnika, biskupsko vijeće); d. razina ostvarivanja (biskupijska kurija, biskupijsko ekonomsko vijeće, koordinacijski kolegij) (br. 721).
Svećenička skupština predstavlja ambijent susreta i dijaloga čitavoga biskupijskog prezbiterija o pitanjima koja se tiču života i službe svećenika. U Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji biskupijski se prezbiterij okuplja više puta godišnje i u okviru tih susreta ostvaruju se i elementi svećeničke skupštine. Odgovorni u biskupijskom pastoralnom centru neka se u dogovoru s biskupom skrbe da ubuduće povremeno, a najmanje jedanput godišnje, bude sazvana svećenička skupština, na kojoj će se raspravljati o pojedinim pastoralnim pitanjima ili o nekim drugim pitanjima, vezanim uz djelovanje, život i službu svećenika (br. 724). Bit će korisno da se povremeno ili na svršetku nekog značajnijeg evangelizacijskog pothvata u biskupiji sazove Biskupijska skupština. Predstavlja izričaj kojim Božji narod vrši „kraljevsku službu“ za širenje kraljevstva Božjeg. Saziva je i predsjeda joj biskup (br.726). Druga biskupijska sinoda Đakovačka i srijemska dala je i druge smjernice koje mogu unaprijediti evangelizacijsko poslanje uopće, te na regionalnoj i biskupijskoj razini.
Uvodni govor nadbiskupa Hranića
Potom se okupljenom prezbiteriju obratio nadbiskup mons. Đuro Hranić, podsjećajući kako je bl. papa Pavao VI. svoju nastupnu encikliku Ecclesiam suam posvetio dijalogu. U njoj govori o četiri kruga dijaloga: dijalog Crkve s čitavim čovječanstvom, dijalog Crkve s onima koji vjeruju u Boga, dijalog s drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama i unutarcrkveni dijalog. „Svećenička skupština pripada ovom četvrtom krugu dijaloga između sinova Kuće Božje tj. unutar Crkve. Može zvučati patetično, no osjećam da se ostvaruje u potpunosti ono o čemu piše papa Pavao VI.: Koliko li se samo želimo obradovati domaćim dijalogom, punim vjere, ljubavi i djela. Koliko bismo samo htjeli da bude živ i prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krepost, za sve vrijednosti naše kršćanske baštine. Da bude iskren i prožet izvornom svetošću! Da bude spreman čuti različite glasove! Silno želimo da unutrašnji dijalog u krilu same Crkve postane gorljiviji, da bude bogatiji temama, da pronađe nove sugovornike, tako da poraste životna snaga i posvećenje otajstvenoga Tijela Kristova ovdje na zemlji. Sve što pomaže da se u život prenese nauka koju Crkva čuva i širi, mi bez ikakva oklijevanja odobravamo“, rekao je nadbiskup.
Rekavši kako je svećenička skupština na kojoj sudjeluju ne samo izabrani predstavnici prezbitera, nego čitav prezbiterij, plod teološke povezanosti i milosnih veza koje postoje između biskupa i prezbitera kao mudrih savjetnika biskupskoga reda unutar jedne biskupije, nadbiskup među ostalim navodi: „Svi zajedno smo braća i jedna obitelj. Biskup je prvi odgovoran za život jedne mjesne Crkve, ali pastirsku odgovornost s njim nose i svi članovi prezbiterija. Naš unutarcrkveni, unutarbiskupijski svećenički dijalog, naše zajedničko promišljanje i razgovor o različitim temama našeg svećeničkog i pastoralnog života te našeg djelovanja i svjedočanstva, ide za kršćanskom vjerničkom i pastirskom svećeničkom prosudbom koja je nadahnuta evanđeljem i motivirana onim što teologija zove ‘salus animarum’. Nama na srcu leže vjernost Isusu Kristu i dobrobit Crkve, tj. vjernika, pojedinih svećenika te prezbiterija u cjelini.“
Nadalje, nadbiskup ističe kako je riječ o suodgovornom okupljanju i crkvenom promišljanju prezbitera jedne biskupije, koji se stavlja u stav osluškivanja Božje riječi i Božje volje za vlastitu biskupijsku zajednicu. Razgovori nisu „debatni klub“ niti nadglasavanje o nekoj stvari, nego susret u vjeri. Odvijaju se u molitvenom i autentičnom vjerničkom ozračju u svjetlu teologije i nauka Crkve. Okupljene svećenike pozvao je da se uključe u raspravu te da tijekom skupa kao braća zajednički razmišljaju i dogovaraju se kao obitelj, da osim analize predlažu rješenja te moguće nove iskorake.
Okupljenom prezbiteriju nadbiskup je naglasio kako nema razloga bojati se istine, jer jedino istina oslobađa. „Tek kad dopustimo da se drugi do kraja izrekne i kad ga doista uspijemo čuti, moći ćemo ga razumjeti i zajednički djelovati. Potrudimo se zato oko stvaranja ozračja slobodnog i iskrenog razgovora u kojem će do izražaja doći sva razmišljanja, prijedlozi i sva otvorena pitanja“, potaknuo je nadbiskup, dodavši kako osim negativnog valja uočavati i ono pozitivno i dobro u crkvenim zajednicama, kako bi se to moglo njegovati, čuvati i razvijati, i da to bude polazište u izgradnji pozitivne strane. „U našem dijalogu, pri uzimanju riječi, uvijek valja polaziti od pozitivnoga, isticati ono što je dobro, a potom se valja otvoreno i hrabro suočiti i s onim što nije prožeto Kristovim Duhom, ne odiše njegovim spasenjem i traži njegovu otkupiteljsku i spasenjsku milost“, zaključio je nadbiskup, svima zaželjevši dijalog pun vjere, ljubavi i djela.
„Živjeti svećenički identitet danas. Izazovi i mogućnosti“
Na temu „Živjeti svećenički identitet danas. Izazovi i mogućnosti“ izlagao je mons. Ivan Ćurić, generalni vikar. Predstavio je svećenički identitet s obzirom na tri područja. Kao prvo, kroz uronjenost u Kristova otajstva, gdje je naglasak stavio na trajno iskustvo vjere u kojemu se živi i trajni dijalog s Bogom, dodavši kako je u tom smislu svećenik uvijek homo theologicus. Naglašava važnost duhovno-molitvenog života (svakodnevna molitva, razmatranje, dani duhovnoga sabiranja, ispiti savjesti, osobne ispovijedi…), te ukazuje na opasnosti dvostrukog života, preuzimanja stila dvoličnosti, trenutke krize, trajnog otklona od svećeničkog života, zaborava ili posvemašnjeg relativiziranja celibatske čistoće, i dr., kao i na dodatne poteškoće, gdje potiče na izgradnju povjerenja, na zalaganje i na pomoć bratskim razgovorom, savjetom, upozorenjem…
Govoreći o svećeničkom identitetu u zajedništvu Crkve, te potaknut izričajem Françoisa Martyja, koji je rekao: „Ja ljubim Crkvu. Ljubim je jednako kao i onda kad me majka učila prvi put izgovoriti molitvu Očenaša… Za mene Crkva… odsjeva na licu svakoga čovjeka – svakog njezina člana i svakog komu je poslana“, naglasak stavlja na cjelovitu ekleziologiju, napose na zajedništvo prezbiterija, gdje je među ostalim spomenuo uzajamno poštovanje, njegovanje svećeničkih susreta, iskrenost, dobrohotnost, otvorenost i gostoljubivost. Okupljene prezbitere potaknuo je na uzajamnu solidarnost, upućenost na Božji narod te promicanje i brigu za nova svećenička zvanja.
U trećem dijelu govorio je o svećeniku i njegovom odgovoru prezbiterskoj službi, ukazavši najprije na dostojanstvo i svetost službe prezbitera te naglašavajući službu naviještanja, službu posvećivanja i službu predvoditelja zajednice. Navodi kako je potrebno rasporediti svoje snage i sposobnosti – biti svjestan da ne mogu sve, ali ne odustajati od ‘apostolske službe’, odnosno usredotočiti se na područja bitna za svećeničku službu. Među ostalim kazuje kako zahtjevi i izazovi suvremenosti zahtijevaju izlaziti na ‘periferije’, napuštati stečene ‘vlastite sigurnosti’ te što neposrednije susretati ljudske potrebe i donositi im Radosnu vijest. Na kraju izlaganja ističe kako su uzori među njima – da je i u prošlosti i danas među njima vrijednih svećenika čiji dobar primjer uvijek mogu slijediti.
Unaprjeđenje pastorala mladih
O unaprjeđenju pastorala mladih govorio je vlč. Filip Perković, nadbiskupijski povjerenik. Podsjetio je na velike promjene u kojima se nalaze generacije mladih te društveno-ekonomske promjene koje su uvjetovale promjene u vjerskom ponašanju i poimanju vjere kod mladih. „Iako interes za duhovno ne opada, sve više mladih traži izričaj svoje duhovnosti izvan Crkve. Uzroci su mnogobrojni i stoga je teško pronaći jedinstveno rješenje za ovaj problem“, rekao je vlč. Perković, navodeći što kao svećenici i pastoralni djelatnici mogu činiti te kakva se rješenja nameću. Pri tom je istaknuo koliko je važno iskoristiti prilike koje se pružaju u redovitom pastoralnom djelovanju (nedjeljna euharistijska slavlja, predkrizmaničke i krizmaničke kateheze), koje su temelj na kojemu se kasnije mogu graditi druga djelovanja.
Spomenuo je i različite druge sadržaje poput susreta mladih, sudjelovanja na nadžupnim aktivnostima u dekanatima, Nadbiskupiji, u domovinskoj i općoj Crkvi, kao i izvanredna nastojanja koja se mogu organizirati s vremena na vrijeme poput izleta, koncerata, predstava, tribina, aktivnosti u kojima se pomaže onima u potrebi ili čini nešto za dobrobit cijele župne zajednice.
„Ono što je najvažnije, i ne samo kad je riječ o pastoralu mladih, jest autentično svjedočenje Evanđelja i nasljedovanje Krista. Potrebno je ne upasti niti u zamku prevelikog aktivizma, kao niti u preuzetost, koja se očituje kroz gotovo indiferentno ponašanje prema mladima u zajednici. Nužno je također ostvariti dijalog o temama koje su nama često neugodne. Mladi neće uvijek biti posve otvoreni našim idejama, govoru Crkve ili svećenika. Možda će tražiti nešto spektakularno, stavljati naglasak na spektakl ili zabavu ispred sadržaja. Upravo zato pozvani smo dati mladima da budu ne samo pasivni slušatelji, nego aktivni sudionici naših djelovanja i života Crkve. Ipak, u svim našim nastojanjima trebamo uvijek biti svjesni kako ne ovisi sve o nama i našim djelima, da nismo mi u središtu djelovanja, nego zajedno sa svim adresatima našega pastorala hodimo prema Kristu“, zaključio je u izlaganju vlč. Perković.
Uvodna izlaganja mons. Ćurića i vlč. Perkovića ponudila su tematska polazišta koja su poslužila za daljnju kvalitetnu raspravu i doprinos nazočnih svećenika. Sintezu iznesenih prijedloga i osvrta na kraju je izložio dr. sc. Boris Vulić, a susret je moderirao dr. sc. Stanislav Šota, koordinator Pastoralnog centra.
A. Banović
