VARAŽDIN (TU) – U subotu 23. studenoga, uvečer uoči biskupskog ređenja mons. Bože Radoša, a u sklopu trodnevne duhovne priprave, u varaždinskoj je katedrali misu predvodio đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić, čiji su roditelji rodom iz Prigorca u Župi svete Marije Magdalene u Ivancu.
U zajedništvu s đakovačko-osječkim nadbiskupom bili su domaćini, mons. Josip Mrzljak, apostolski administrator Varaždinske biskupije i mons. Bože Radoš, novoimenovani varaždinski biskup, mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Ivan Ćurić, đakovačko-osječki pomoćni biskup, zatim kanonici Stolnog kaptola Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, kanonici Čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola Duha Svetoga, te drugi svećenici.
Na početku euharistijskog slavlja mons. Hranić je poručio okupljenim svećenicima i vjernicima kako dolazi radosno zahvaljivati Bogu za našeg dosadašnjega pastira biskupa Josipa i moliti s nama za novoga biskupa Božu.
Razmatrajući nad čitanjem iz svetog Evanđelja po Luki, mons. Hranić je na početku propovijedi upitao vjernike zašto se, prema Isusovim riječima upućenim saducejima iz prispodobe, neće ženiti i udavati oni koji se budu našli dostojni onoga svijeta i uskrsnuća. Zar bi to trebalo značiti da bračna veza i nije nešto osobito; da bračna ljubav, iako sakramentalna, ipak nije uzvišena i sveta? Ili bi to trebalo značiti da je tjelesna dimenzija bračne ljubavi ipak nešto grešno i prljavo – tek zadovoljenje požude, a ne i zajedništvo osoba na sliku Presvetoga Trojstva? Netko bi se mogao pitati, ne predstavlja li Isusov odgovor saducejima relativiziranje bračne veze?, znakovito je upitao mons. Hranić.
„Što Isus u stvari želi reći? Kod Židova je postojao zakon levirata. Ukoliko bi neki oženjeni muškarac umro bez poroda, jedan od njegove braće trebao je uzeti njegovu udovicu k sebi i djeca rođena iz te veze pripala bi zakonski pokojnom bratu. A i žena bi poslije smrti pripala svome prvome mužu. Da je bilo koji od sedmorice braće u slučaju kojega su pred Isusa postavili saduceji imao djece s navedenom ženom, bilo bi jasno kome bi zakonski o uskrsnuću mrtvih pripala ta djeca i žena – prvome od sedmorice braće. No, Isus u svom odgovoru naglašava da se žene i udaju djeca ovoga svijeta, ali da se oni koji se budu našli dostojni onoga svijeta i uskrsnuća neće ženiti i udavati, zato što u svom odgovoru, nasuprot saduceja koji niječu uskrsnuće, želi naglasiti stvarnost uskrsnuća te svojim odgovorom ‘da se oni koji se budu našli dostojni uskrsnuća neće ženiti i udavati’, indirektno ali jasno, naviješta uskrsnuće mrtvih. A zašto o uskrsnuću ipak neće biti ni ženidbe ni udaje? Zato što čovjek dolazi iz stvoriteljske ruke Božje, kroz cijeli je svoj život, bio toga svjestan ili ne, ispovijedao to ili ne, tražitelj Boga. Cijeli je naš ljudski život žudnja za Bogom. I puninu svojega bića pronalazimo jedino u zajedništvu s Trojedinim Bogom. U granicama ovozemnoga postojanja čovjek doživljava predokus zajedništva s Bogom kroz zajedništvo s drugim ljudima. Najdublje zajedništvo u granicama ovozemnog postojanja je bračno zajedništvo između muža i žene. Zato je ženidba sakrament predokusa s Trojedinim Bogom i bračni drugovi kroz svoju bračnu ljubav i zajedništvo jedno drugo podržavaju te jedno drugom pomažu u traženju i otkrivanju Boga kao punine vlastitoga bića i života. O uskrsnuću mrtvih ulazimo u konačno i potpuno zajedništvo s Bogom te ta dimenzija bračnog zajedništva kao predokusa zajedništva s Bogom više nije potrebna“, kazao je đakovačko-osječki nadbiskup.
U nastavku homilije mons. Đuro Hranić je povezao spomenuto čitanje iz Lukina evanđelja s biskupskim ređenjem novoga pastira naše varaždinske Crkve.
„Evanđeoski ulomak nam progovara o biskupu kao čovjeku koji već sada dok se odriče svoje obitelji i živi sam, kroz svoj molitveni život, anticipira eshatološko zajedništvo s Isusom Kristom. Govori nam o biskupu kao čovjeku koji samo Kristu pripada i za njega živi, te koji po biskupskom ređenju biva suobličen raspetome i uskrslome Kristu Gospodinu kao Glavi Crkve i kao Zaručniku koji svu svoju ljubav, čitav svoj život, sve što ima i što jest, sve svoje sposobnosti i darove, poklanja svojoj zaručnici – vašoj mjesnoj Crkvi te u njoj biva postavljen kao slika Isusa Krista, Zaručnika Crkve i Dobroga Pastira; kao Kristov apostol koji čitavim svojim bićem i srcem ljubi svoju Biskupiju, svoju zaručnicu i jedino za nju živi. Varaždinska biskupija postaje sva njegova radost i sva njegova ljubav. Današnji evanđeoski odlomak i Isusov odgovor saducejima nas upućuju na uskrsni karakter biskupske službe. Biskup je svjedok Kristova i našega uskrsnuća. Zajedno sa svojim prezbiterima kao mudrim suradnicima biskupskoga reda, biskup poput crkvenoga tornja skreće pogled ljudi oko sebe prema nebu, prema trajnim i neprolaznim vrednotama. Samim svojim postojanjem, on je poziv vjernicima svoje biskupije na obraćenje; da u svom svakodnevnom trčanju ne zaborave na konačni cilj i smisao svoga života. Biskup svjedoči svojoj Crkvi – svojoj zaručnici da je voljena od Boga, pozvana na svetost; da je uskrsna radost njezina budućnost, da ovozemni hod te sve brige i križevi imaju svoj smisao, da je obitelj osnovna stanica života Crkve, kućna Crkva, te da je bračno darivanje muža i žene u ljubavi i vjernosti predokus konačnog zajedništva s Bogom“, poručio je mons. Hranić.
Svaki krštenik snagom sakramenta krsta živi i svjedoči za Krista, a biskup po krštenju, po zrelom slobodnom opredjeljenju po kojemu je već ranije prihvatio svećeničku službu, a sada i po osobitom milosnom izabranju i biskupskom ređenju, postaje svjedok i glas unutar Crkve i društvene stvarnosti da se za Krista ne može živjeti polovično, od vremena do vremena, nego uvijek i potpuno, dodao je nadbiskup Hranić.
„Pozvan da potpuno i nepodijeljeno pripada Bogu, biskup je za svoje svećenike i vjernike svojom pojavom proročki glas i znak da svaki čovjek pripada Bogu, da smisao svojega života može naći samo i isključivo u Bogu: jer stvoren je na sliku Božju, od Boga i za Boga, i nemirno je srce njegovo – kako reče sv. Augustin – dok se ne smiri u njemu. Biskup je svojom pojavom i svojim svjedočanstvom utjelovljenje i uprisutnjenje ljudske i svećeničke gladi za Bogom te zaručničke ljubavi i pastirske skrbi Isusa Krista prema njegovoj Crkvi. Kao znak Isusa Krista koji nježno ljubi svoju zaručnicu Crkvu i koji joj se daruje do kraja, biskup je svjedok da su i bračna ljubav, svećenički celibat i redovnički zavjeti djevičanstva, poslušnosti i siromaštva također izraz gladi za Bogom i osobiti dar Božje ljubavi i brige za njegovu Crkvu“, poručio je mons. Đuro Hranić.
Na kraju propovijedi mons. Hranić je, kao nadbiskup nadbiskupije iz koje dolazi novi varaždinski biskup, ohrabrio mons. Radoša riječima:
„Dragi biskupe Bože, postojano, velikodušno i samoprijegorno ljubi Boga i Crkvu varaždinsku. Budi joj zaručnik na sliku Isusa Krista, pun nježnosti i milosrđa. Budi slika Krista Dobroga Pastira i njegov proročki glas. Naša Đakovačko-osječka nadbiskupija već se tvojim odlaskom u Rim osjetila siromašnijom. Sada to još snažnije osjeća, ali je ponosna što si odnjihan u njezinu krilu i što te po Božjoj Providnosti, zahvalni za biskupa Ćirila, možemo darovati Varaždinskoj biskupiji. Neka te Gospodin blagoslovi da uzmogneš ostvariti njegov naum i njegovo poslanje“, poručio je novom varaždinskom biskupu mons. Đuro Hranić.
Svečana akademija
Nakon mise slijedila je svečana akademija u molitveno-meditativnom ozračju. Uz domaćine, mons. Josipa Mrzljaka i mons. Božu Radoša, akademiji su, između ostalih, nazočila dvojica kardinala; zagrebački nadbiskup metropolit Josip Bozanić te vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko Puljić. Među uvaženim crkvenim gostima bio je i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, zatim dvadesetak biskupa i nadbiskupa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, generalni i biskupski vikari, kanonici varaždinskog Stolnog kaptola Marije na nebo uznesene, kanonici Čazmansko-varaždinskog Zbornog kaptola Duha Svetoga, župnici i župni vikari župa s područja grada Varaždina i Varaždinske biskupije, svećenici iz drugih biskupija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja, redovnici i redovnice, braća i sestre mons. Bože Radoša te ostali vjernici.
Kroz program svečane akademije vodila je Irena Gotal, voditeljica Biskupijske knjižnice Varaždin. U glazbenom dijelu održan je koncert “Služiti radosno Gospodinu”, što je ujedno i biskupsko geslo novog varaždinskog biskupa. Na programu su bila djela Johanna Sebastiana Bacha, Georga Friedricha Händela, Jerka Gržinčića i Davora Bobića. Nastupili su: Zbor varaždinske katedrale Chorus Dominicalis i Zbor katoličke osnovne škole “Sveta Uršula” Uršuline zvjezdice, uz prigodni orkestar i soliste; Antoniju Švogor (sopran), Luciju Ercegovac (alt), Josipa Čajka (tenor), Ivana Topića (bas) i vlč. Tihomira Koseca (narator) te orguljašku pratnju Edmunda Andlera-Borića. Dirigirao je katedralni orguljaš mo Višeslav Jaklin.
Na kraju programa mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru, blagoslovio je biskupske insignije novoga varaždinskog biskupa: štap, mitru i prsten. IKA
