ĐAKOVO (TU) – „Večeras smo ovdje da bi molili za pokojne svećenike naše nadbiskupije, koji su svoj život darovali Bogu, svaki u iskustvu vjere, u toplini predanja Gospodinu, kroz svoj svećenički život. U odgovornosti koju nam je dragi Bog povjerio i slobodi koju nam je darovao, razvijali smo se različito. Nismo svi sveti i večeras molimo za one koji možda nisu do kraja i u potpunosti gorjeli i svijetlili svjedočanstvom potpunoga predanja Isusu Kristu“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, predvodeći u srijedu 4. studenoga večernju misu zadušnicu za pokojne svećenike i kanonike Đakovačko-osječke nadbiskupije u katedrali sv. Petra. Okupljene vjernike pozvao je da na poseban način mole i za pokojne kanonike, koji su svojom službom bili vezani uz katedralu i na raspolaganju vjernicima. Uz generalnog vikara mons. Ivana Ćurića, u koncelebraciji je bio veći broj svećenika i kanonika, na čelu s velikim prepoštom Prvostolnog kaptola mons. Stjepanom Karalićem.
Poticajnu propovijed uputio je kanonik mons. Pero Aračić, koji je među ostalim pozvao vjernike na promišljanje o pokojnim svećenicima i kanonicima koje su susretali te da zahvale za Božje darove u njima. „Zašto mu nisam izrijekom rekao što je to lijepo Božje u njemu i što lijepo i dobro radi? Zar treba umrijeti da bi na ukopnim obredima čuo lijepo do nas? Danas i ovoga trenutka zahvalimo za Božje darove u njima, jer oni su bili doista Božji. Ujedno zahvalimo i njima jer su te darove stavljali u službu ljudima koji su im bili povjereni – nama“, rekao je mons. Aračić, potičući vjernike da oproste pokojnim svećenicima za sve što nisu mogli povezati s njihovom službom. „Potrebno nam je razumjeti da su i oni ljudi sa svim što je ljudsko, i s tim su se morali nositi. Zato zasigurno s neke distance možemo s puno svijesti reći: dobro je što ste postojali, dobro je što sam vas susreo baš takve kakvi ste bili“, istaknuo je mons. Aračić.
Okupljene vjernike propovjednik je pozvao na solidarnost, potičući ih da se upitaju jesu li kao pojedinci ili kao zajednica bili solidarni, jesu li gledali kako će pomoći svojim svećenicima da budu na visini zadatka ili su ogovaranjem, ili možda čak klevetom, još više otežavali njihove živote. Citirajući stihove pjesme „Oči u oči“, mons. Aračić je dodao: „Često se pitam mislim li ja, mislimo li mi da se valja susresti, i to oči u oči, s Isusom uskrslim? Kako ćemo podnijeti taj pogled koji prodire u sve kutke našega postojanja, u sve skriveno? Isto tako, valja se susresti oči u oči sa svima s kojima smo živjeli i činili im dobro. Ali, kako izaći na kraj s onim lošim što smo činili ili činimo jedni drugima?“
Rekavši kako su pokojni svećenici i kanonici za vjernike i s vjernicima lomili kruh u svetoj misi, svake nedjelje naviještali Božju Riječ, da bi ona bila svjetlo životu i životnom hodu te se osjećali pozvanima da lome i svoje živote i daruju ih onima kojima su poslani, mons. Aračić je pozvao na molitvu: „Danas, ali ne samo danas, molimo, i to ujedinjeni, zajedno, za sve svećenike naše biskupije, za njih koji su svoj život uložili u djelo Isusa Krista i u svakoga od nas, da nađu radost spasenja i punine u samom uskrslom Isusu.“
A. Banović
