Razgovor s volonterima iz Bošnjaka
Od prvoga dana izbjegličke krize djelatnici i volonteri Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije pomagali su migrantima, a među volonterima posebno su se angažirali članovi Karitativne skupine Župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima. Razgovarali smo s Lukom Borilovićem (21), Kristinom Miličić (29), Matejem Šumanovcem (19), Renatom Jurić (18), Ingrid Lenić (18), Martinom Plavšić (25), Đurđicom Kobaš (18) i Margaretom Domaćinović (19) o njihovim iskustvima volontiranja u izbjegličkom kampu u Opatovcu.
1. Što vas je potaknulo na volontiranje?
LUKA – Meni osobno nikad ne bi pala na pamet ideja o tako nečemu, ali naša se župa rado odazvala pozivu našeg nadbiskupa, tako da sam i ja odlučio pametno iskoristiti svoje slobodno vrijeme kako bih pomogao tim nesretnim ljudima i to me zapravo i potaknulo na volontiranje – onaj osjećaj kad znaš da nešto ispravno radiš i osjetiš se korisnim u svemu tome.
KRISTINA – U prvom redu, župnik. On nam je bio pravi primjer kako pomoći čovjeku u potrebi. Kada njemu nije bio problem zasukati rukave i otići na lice mjesta ne pitajući ništa, kako bih onda ja mogla okrenuti glavu i praviti se kao da se ništa ne događa?
MATEJ – Na volontiranje u izbjeglički kamp Opatovac potaknula me želja da pomognem ovim ljudima. Kada sam na televiziji vidio i od svojih sumještana čuo što se tamo događa i koliko je zapravo tim ljudima potrebna pomoć, rado sam se odazvao.
RENATA – Kada sam na televiziji vidjela ovu situaciju, bilo mi je grozno što ja sjedim kod kuće, a njima je potrebna pomoć. Na župnikov poziv na volontiranje odlučila sam i ja ići, bez obzira na školu i ostalo. Svjesna sam da ljudima treba pomoć, i zato sam odlučila poći.
INGRID – Na volontiranje sam se prijavila najprije zbog toga što volim pomagati ljudima. Potaknula me župnikova priča o tim ljudima i o izbjegličkoj krizi.
MARTINA – Na volontiranje me potaknuo župnik svojim pozivom, ostali župljani koji su se odazvali i vlastita želja da pomognem migrantima.
ĐURĐICA – Osoba koja me potaknula na volontiranje je naš župnik Josip Filipović, koji je svojom nesebičnošću pokazao ogromnu ljubav prema svakom čovjeku u potrebi. Sve te vrijednosti prenio je na svakog od nas volontera.
MARGARETA – Na volontiranje me potaknula želja da učinim neko dobro djelo te pomognem ljudima kojima je moja pomoć potrebna.
2. Kakva su bila prva iskustva? Možete li se sjetiti prvog dolaska u izbjeglički kamp u Opatovcu, kako vam se činilo, kako ste se osjećali?
LUKA – Sjećam se svog prvog dolaska u kamp u Opatovcu. Bio je hladan, kišni, baš pravi jesenski dan. U tim su uvjetima izbjeglice dolazile mizerno obučene, bez čarapa, u kratkim hlačama i majicama. Tada već, tog prvog dana, gledajući kako na ulazu dobivaju deke da se malo ugriju, mogao sam vidjeti koliko im je zapravo teško na tom putu za boljim životom i da im je stvarno potrebna pomoć.
KRISTINA – Bila sam u nekome grču i strahu kada sam prvi puta došla u kamp. Nisam znala što da očekujem. Iznenadio me broj policajaca te volontera iz raznih država svijeta, koji su svoje vrijeme darovali ovim ljudima, za koje dotad nisu ni znali da postoje.
MATEJ – U izbjeglički kamp nisam otišao volontirati odmah na početku ove izbjegličke krize, nego nešto malo kasnije. Kada sam prvi put došao, bio sam pomalo zbunjen. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se ovako nešto događa u 21. stoljeću, da ljudi moraju napuštati svoje najmilije, svoje domove, i odlaziti u nepoznatom pravcu, bez ikakva saznanja što će se dalje s njima dogoditi. Imao sam nekakav osjećaj žaljenja. Teško je vidjeti u hladnoj noći, u naručju majke, malu bebu koja je bosa i slabo odjevena.
RENATA – Točno se sjećam, kada god bih prolazila pored migranata, uplašila bih se jako, iako sam znala da mi ne bi naudili. I policajaca je bilo dovoljno, pa mi je bilo lakše. No, kako iz dana u dan idem, oslobodila sam se straha, trebala sam samo „probiti led“. Kada sam vidjela sve te ljude, neke bose, u kratkim majicama, hlačama, u sandalama, zgrozila sam se.
INGRID – Prvi put kad sam došla u Opatovac bila sam u šoku, jer tamo su bili ljudi koji su bili bosi, bez odjeće, mokri i gladni. Osjećala sam se uplašeno i isprva nisam znala što trebam raditi i na koji im način pomoći.
MARTINA – Prvi susret s kampom uvjerio me da ova migrantska kriza nije više samo nešto što se događa na televiziji, negdje daleko od nas, nego je to postala naša stvarnost, na koju je teško ostati ravnodušan. Pomalo me iznenadio broj prisutnih policajaca, a obradovala prisutnost volontera iz različitih organizacija, naročito stranaca.
ĐURĐICA – Prije nego sam uopće otišla u Opatovac, ljudi oko mene imali su razne predrasude, koje su me pomalo ograničavale, no ne i spriječile. Otišla sam s optimističnim mislima, vratila se s još ljepšim dojmovima. Od divnih volontera, državnih službi (policije) pa sve do izbjeglica, sve mi je ostalo u najljepšem sjećanju i postalo poticaj za dalje.
MARGARETA – Iskustva su bila dobra. Prvoga dana volontiranja u kampu osjećala sam se pomalo izgubljeno među svim tim silnim nepoznatim ljudima (migrantima), ali kako je vrijeme prolazilo tako sam bivala sve sretnija što sam nekome pomogla.
3. Koje ste dužnosti obavljali u kampu?
LUKA – Najviše vremena provodio sam kuhajući čaj i razvozeći ga po cijelom kampu. U jednoj smjeni, znao sam skuhati i do tisuću litara čaja koji ih je grijao u ovim hladnim kišnim danima. Radio sam i na dijeljenju hrane, i uskakao gdje je bilo potrebe, jer svi mi volonteri međusobno si pomažemo i dobra smo ekipa.
KRISTINA – Svaki odlazak u Opatovac bio je novi izazov, jer nizale su se razne dužnosti: od dijeljenja čaja, hrane, deka, do dijeljenja obuće i odjeće.
MATEJ – Prvi sam dan bio u skladištu Crvenoga križa pomažući u dijeljenju hrane, odjeće, higijenskih potrepština i ostaloga.
RENATA – Prvi dan sam bila zadužena za odjeću. Kolegica Đurđica i ja razvrstavale smo i ponovno preslagivale pristiglu odjeću i obuću. A dosad sam prošla sve dužnosti na terenu, od dijeljenja hrane, deka, igračaka do svega ostaloga.
INGRID – Prvi dan sam bila u skladištu Crvenog križa na dijeljenju hrane, a kasnije na raspodjeli i razvrstavanju odjeće i obuće.
MARTINA – Radila sam na dijeljenju hrane i čaja, a poslije i odjeće, koju smo prethodno sortirali.
ĐURĐICA – U kampu sam s volontiranjem počela dijeleći hranu, odjeću i obuću.
MARGARETA – Naša dužnost u kampu bila je da unutar sektora u kojima su smješteni migranti dijelimo hranu, odjeću i sve ostalo što im je potrebno.
4. Što vam je bilo najteže?
LUKA – Najteže od svega bilo mi je gledati jadnu djecu koja ni ne shvaćaju gdje su, i koja plaču jer stvarno više nemaju snage. Stariji ljudi još sve to i dobro podnose, ali se na djeci najviše može vidjeti koliki je put već iza njih.
KRISTINA – Ponekad su sami vremenski uvjeti otežavali rad volontera i drugih službi, ali meni je osobno bilo najteže gledati oskudno odjevenu djecu te muškarce bosih, smočenih nogu.
MATEJ – Fizički ništa nije teško. Teško je to kada gledaš ljude koje su napustili svoje domove i krenuli u sebi zamišljenu zemlju. Teško je gledati iscrpljenu majku koja nosi dijete u naručju, a oboje se smrzavaju i pate. Teško je vidjeti osobe kojima treba liječnička pomoć.
RENATA – Najteže mi je bilo vidjeti malu djecu bosu, napola golu, a i one ostavljene, bolesne.
INGRID – Najteže mi je bilo gledati djecu koja dolaze bosih nogu i traže neku obuću i čarape, a mi nismo imali dovoljno čarapa za sve.
MARTINA – Možda će smiješno zvučati, ali najteže je kada nema posla, a i to se događa kada nema migranata.
ĐURĐICA – Teško mi pada pogled na tužne, bolesne, bose, gladne ljude… A takvih je puno. Koliko god morali u sebi malo potiskivati emocije, svaki tužni pogled pomalo otkine nešto od tebe. A najteži je ipak pogled na djecu, koja su tako nevina i čista, a primorana su bježati u bolji život.
MARGARETA – Najteže nam je bilo onda kada je kamp bio prepun, a svima smo morali u kratkom vremenu podijeliti hranu, odjeću i sve ostalo.
5. Postoji li trenutak koji je izazvao radost i zbog kojega ste pomislili: „E, za ovo je vrijedilo biti u Opatovcu“?
LUKA – Takav trenutak doživljavam svaki put kada sam tamo. Samo jedan primjer: dok sam nosio topli čaj u „crveni“ sektor, izbjeglice su me pratile od ulaza u sektor do šatora za podjelu hrane i pića i radosno uzvikivali: „Čaj, čaj!“ (I na arapskom se ova riječ izgovara kao i na hrvatskom). Zapravo, zbog svake pa i najmanje sitnice koja im izmami osmijeh na lice vrijedi biti tamo.
KRISTINA – Svaki osmijeh na njihovu licu kada im pružim nešto od onoga što je pripremljeno za njih ispunjava me radošću, ali bih izdvojila situaciju kada sam djetetu od nekoliko mjeseci koje nije imalo obuću uspjela pronaći male cipele i obući ih.
MATEJ – Taj trenutak radosti bio je kada smo mi volonteri, dijeleći hranu i čaj, zapjevali duhovne pjesme, jer je ekipa u šatoru za podjelu bila izvrsna. Migranti su nas zbunjeno gledali, a onda se na trenutak razveselili, jedan od njih je čak s nama zapjevao na svom jeziku. Neki su i zaplesali. Po meni, nije samo bitno dati im hranu, odjeću, čaj i ostalo, nego i pokazati im suosjećanje i time ih jednostavno razveseliti i skrenuti im misli od toga da se nešto ružno događa.
RENATA – Naravno, vidjeti osmijeh na licu kada dobiju koji slatkiš, hranu, odjeću, makar im bila i velika. Zbog toga vrijedi biti ovdje.
INGRID – Da, naravno da postoji takvih trenutaka. To su, na primjer, djeca koja me zagrle kad im nešto pružim, ili pak njihove majke. Ali stvarno je lijepo vidjeti osmijeh na njihovu licu u takvu trenutku.
MARTINA – Svaki trenutak kada vam se netko osmjehne i zahvali, na svom ili engleskom jeziku, vrijedan je trenutak.
ĐURĐICA – Svaki osmijeh i zahvala koju dobijem od bilo koga u kampu drže me odmornom, sretnom. Zbog iskrenog „hvala“ uvijek se vraćam. Zbog svakog se osmijeha toliko trudim.
MARGARETA – Naravno da postoji. Jedan od takvih trenutaka je i onaj kada nekome pomognete, a ta vam osoba s osmijehom na licu kaže: Hvala!
6. Je li volontiranje muka ili zadovoljstvo?
LUKA – Svi smo mi volonteri tamo dragovoljno, nitko nije prisiljen ići ako to ne želi, tako da volontiranje nikako ne može biti muka, već samo veliko zadovoljstvo i ogromno iskustvo.
KRISTINA – Volontiranje ne može biti muka, jer smo svi tamo došli svojim voljom, željni pomoći svima kojima je to potrebno.
MATEJ – Mučno je kada moraš gledati ljudsku patnju, a izuzetno mi je zadovoljstvo što sam volonter i što svojim radom tu patnju mogu i malo ublažiti, te uopće sudjelovati u takvome poslu. Bude i nama volonterima hladno, nekada se i umorimo, bude tu i noćnih smjena, ali na kraju sve dobro prođe.
RENATA – Volontiranje je, prije svega, zadovoljstvo. Nisi prisiljen na to, radiš dobrovoljno, i to je jedino važno. Svrha svega je pomoći drugim ljudima.
INGRID – Pa može se reći i jedno i drugo, jer ponekad stvarno padnemo s nogu od umora.
MARTINA – Volontiranje je pravo zadovoljstvo jer svoje slobodno vrijeme mogu iskoristiti tako da pomognem drugima, a ujedno je i prilika za druženje s ostalim volonterima, prilika za vježbanje engleskog jezika te prilika da promislim o tome što je doista bitno u životu, da zahvalim Bogu na svemu što imam.
ĐURĐICA – Volontiranje je ponajprije zadovoljstvo. Sve što učinimo tim ljudima koji su u potrebi, sigurno će nam se stostruko vratiti. A radimo u svakakvim uvjetima – u blatu, po kiši, hladnoći…
MARGARETA – Zadovoljstvo.
7. Kako se sporazumijevate s migrantima?
LUKA – S njima se sporazumijevamo većinom na engleskom, ali naravno da ne znaju svi engleski pa si u tom slučaju pomažemo i rukama i nogama. Ako se ni onda ne uspijemo razumjeti, potražimo pomoć prevoditelja.
KRISTINA – Većina migranata poznaje neke osnove engleskog jezika, sasvim dovoljne da se uspijemo sporazumjeti s njima. A za ostale tu je pantomima.
MATEJ – S migrantima se u većini slučajeva sporazumijevamo na engleskom jeziku. Radeći tamo gotovo svaki dan, naučili smo i nekoliko njihovih riječi. Na njihovim licima vidimo osmijehe kada čuju da izgovaramo njihove riječi.
RENATA – Uglavnom se sporazumijevamo na engleskom, a ukoliko ne znaju engleski, već se nekako snađemo.
INGRID – S migrantima se najčešće sporazumijevamo na engleskom, ali smo naučili i neke njihove riječi.
MARTINA – Pokušavamo se sporazumjeti na engleskom, no ponekad su nam za sporazumijevanje potrebne i ruke i noge. Jednu stvar svi razumiju, a to je osmijeh.
ĐURĐICA – U većini slučajeva engleskim jezikom. No, iako smo tamo nepunih mjesec dana, neke riječi koje se tiču glavnih potreba ljudi, kao što su deke, čaj, odjeća, kruh, već pomalo znamo na njihovim jezicima. Naravno, bude tu sporazumijevanja i pantomimom. Snalazimo se kako znamo.
MARGARETA – Sporazumijevamo se na svakakve načine. Velika većina njih govori engleski jezik tako da to dosta dobro funkcionira.
8. Smatrate li da je učinjeno sve što se moglo učiniti za te ljude ili se može još više, ili smo pak učinili previše?
LUKA – Mislim da migranti odlaze od nas zadovoljni, nitko ne ode ni gladan ni žedan. Gledamo da svi budu siti i pristojno obučeni. Naravno da uvijek ima prostora za napredak, ali svaka grupa iz Opatovca odlazi sretnija nego što je došla, jer jednostavno upamtiš neka lica na ulazu i opet ih sretneš na izlazu i vidiš razliku. Možda to nije toliko zbog toga što im tad ništa ne manjka, nego zato što znaju da su, odlazeći od nas, korak bliže državi u kojoj bi željeli živjeti.
KRISTINA – S obzirom na to kako su ih prihvatile ostale države, smatram da smo mi učinili jako puno za njih. Ali ako se ostavim uspoređivanja s drugim državama i pogledam objektivno kako izgleda njihov smještaj u kampu, mislim da smo mogli učiniti ipak još malo više.
MATEJ – Učinili smo sve što smo mogli učiniti. Migranti se ne zadržavaju dugo u kampu, oni idu dalje, pa su zadovoljni onime što dobiju od nas.
RENATA – Učinjeno je sve što se moglo učiniti, ovdje su dobili sve i mislim da im ništa ne manjka. Mnogi čak ističu kako nigdje nije kao u Hrvatskoj, što je na ponos našoj domovini.
INGRID – Mislim da migrante nijedna država nije dočekala na ovakav način kao što smo to mi učinili, pruživši im sve što im je potrebno, od hrane do odjeće i obuće, deka, mjesta za spavanje.
MARTINA – Smatram da je organizacija dosta dobra i da se čini sve što je potrebno.
ĐURĐICA – U svemu što radite, uvijek možete više. Truda nikad dosta. No, trud se uvijek isplati. Smatram da svatko daje sve od sebe da migrantima bude što ugodnije.
MARGARETA – Smatram da smo učinili sve kako bi se oni osjećali sigurno i dobro u našoj domovini.
9. Kako migranti gledaju na volontere?
LUKA – Većina migranata na volontere gleda sa zahvalnošću, ali naravno da ni oni nisu svi isti. Neki će zahvaliti čak i kad im ne pomogneš, jer jednostavno ne možeš svima ispuniti želju, dok će neki odmah promijeniti izraz lica i drukčije te gledati ako im kažeš da nešto nema ili da to ne mogu dobiti.
KRISTINA – Iz osobnog iskustva mogu reći da migranti cijene sav naš trud oko njih i jako su zahvalni i skromni. Na naš osmijeh reagiraju osmijehom, na našu pjesmu reagiraju pozitivno. I ne libe se pohvaliti nas i izdvojiti u odnosu na druge države.
MATEJ – Migranti su prema nama pristojni. Kada smo mi nasmijani, osjećaju se prihvaćenije. Kada je gužva, vrlo su korektni prema nama i našem radu. Nekada su malo nestrpljivi, što je razumljivo, pa bude malih problema koji se uspješno riješe u suradnji s prevoditeljima i policijom.
RENATA – Za sve učinjeno dobijemo jedno veliko hvala, što nam daje motivaciju i za ubuduće.
INGRID – Migranti su stvarno dobri prema nama i zahvalni na onome što im pružamo.
MARTINA – Neki su doista zahvalni na svemu što im damo, a neki svoju nezahvalnost pokazuju bacanjem hrane koju dobiju ili pretjeranom izbirljivošću što se tiče odjeće.
ĐURĐICA – Dosta migranata nam dođe i kaže kako im nigdje nije bilo kao u Hrvatskoj, da se tu dobro brinemo za njih, da se trudimo.
MARGARETA – Prvih su dana gledali tko smo i što smo tamo među njima, ali sada nas gledaju kao osobe kojima se mogu obratiti za bilo kakvu uslugu i pomoć.
10. Je li ovo volontiranje za vas dobro iskustvo?
LUKA – Volontiranje je svakako dobro iskustvo jer se obogaćuješ kao čovjek. Volontiranjem i nesebičnim radom razvijaš empatiju i osjećaš se sjajno jer činiš nešto lijepo i korisno za druge. Upoznaješ nove ljude, stvaraš nova prijateljstva, obogaćuješ svoj rječnik stranih riječi, podižeš si samopouzdanje i, na kraju krajeva, upoznaješ samoga sebe.
KRISTINA – Volontiranje mi je otvorilo oči, ogolilo dušu, smekšalo srce i drago mi je što sam imala priliku na konkretan način pomoći bližnjemu.
MATEJ – Svaki put kada dođem u Opatovac i kada svojim sudjelovanjem pomognem ljudima kojima zaista treba pomoć, osjećam se ispunjenije i sretnije. Za mene su odlasci i volontiranje u Opatovcu jedno lijepo iskustvo. Nadam se da će sve sretno završiti i da će migranti ostvariti svoj željeni cilj.
RENATA – U životu ćemo proći još mnogo toga, a ovo je jedno veliko i posebno iskustvo. Uvijek se treba aktivirati i činiti dobra djela, vratit će se stostruko.
INGRID – Ovo volontiranje vidim kao izvrsno iskustvo, jer pomažemo ljudima.
MARTINA – Volontiranje mi je zasigurno dobro i dragocjeno iskustvo. Svašta se može vidjeti, čuti i doživjeti u kampu. Ovo je pravi dokaz da još ima ljudi koji su spremni pomoći drugom čovjeku, ne očekujući ništa zauzvrat. Kakve će nam promjene donijeti ova „seoba naroda“ tek ćemo vidjeti.
ĐURĐICA – Naravno. Volontiranje mi je donijelo puno lijepih poznanstava, puno novih životnih iskustava koje sigurno ne bih doživjela negdje drugdje.
MARGARETA – Da, jest. Volontiranje u ovom izbjegličkom kampu u Opatovcu donijelo mi je jedno novo iskustvo u radu i brizi o ljudima kojima stvarno treba pomoći.
Pripremila: Martina Kuveždanin
