GUNJA (TU) – Vikend uoči Male Gospe, 6. i 7. rujna, volonteri koji su sudjelovali u Ljetnom radnom kampu u organizaciji SKAC-a i Udruge Magis, vratili su se u Gunju. Kamp se održavao se od 20. srpnja do 14. kolovoza, a u svakom terminu sudjelovalo je pedesetak mladih iz cijele Hrvatske. Poslovi su obuhvaćali pomoć Gunjanima u obnovi njihovih kuća. Po njihovu odlasku iz kampa započela je procjena štete kuća koju je organiziralo Ministarstvo gospodarstva. Vlasnici su mogli odlučiti žele li isplatu novčanih sredstava, pa će obnovu i sanaciju sami provesti, ili žele da se sanacija i obnova provede u organizaciji Države.
Još za vrijeme boravka u kampu, volonteri i organizatori uvidjeli su da ima mnogo obitelji, osobito starijih i nemoćnih osoba, kojima obnova kuće ili doniran novac neće biti dovoljan.
„Vidjeli smo kako se stvari sporo odvijaju i kako pogotovo državne vlasti presporo reagiraju, odnosno kako zapravo uopće nisu prisutne ovdje. Vidjeli smo niz situacija, preko kojih nam je postalo jasno da ćemo se morati vratiti, vidjeti hoće li biti moguće još nešto napraviti. Nismo imali ideju što bi to bilo, ali smo jako željeli da te ljude ne ostavimo same“, rekao je duhovnik kampa, isusovac Ivan Ike Mandurić.
Mještani su im sami javljali kakva im je pomoć potrebna, a popis obitelji kojima su pomagali obuhvaćao je šezdesetak kućanstava. U organizaciji kampa sudjelovala je i Đakovačko-osječka nadbiskupija. Pater Ike govori: „Apsolutno, bez nadbiskupa Hranića ne bismo nikako mogli. Hranić se posve stavio na raspolaganje i sve što god nam je trebalo, rado nam je dao. Imali smo njegovu pomoć, i moralnu, i dolazio je k nama, i više puta s nama bio, i s nama je krbao jedan dan, cijeli dan.“
Početak novog projekta
Cilj ovog povratka u Gunju bio je početak ostvarivanja novog projekta. „Mi smo u svakom tjednu imali jedan susret gdje smo potakli sve sudionike da promišljaju, daju ideje što bi se moglo još napraviti. Pa se nekako u tome i rodila ova ideja tog nekakvog posredništva“, govori pater Ike. „Naša želja ovdje je spajanje ljudi u potrebi s potencijalnim donatorima, tako da pokušamo izraditi njihov profil, onda oni mogu izabrati što žele, kontaktirati s obitelji i odlučiti što činiti. Mi želimo olakšati taj posao“, rekao je pater Ike.
Terezija, glavna organizatorica kampa objašnjava: „Ljudi su nam se počeli sami javljati. Pratili su naš rad, vidjeli da smo bili u Gunji mjesec dana i pretpostavili da smo upoznali ljude, mjesto i situaciju.“ Organizatori su stoga odlučili sami napraviti popis kućanstava, odnosno profile obitelji kojima je još uvijek potrebna pomoć. Do sada nije postojao popis s relevantnim podacima o stvarnim potrebama. Stoga su sastavili formulare s podacima o tome tko čini pojedino kućanstvo, što su imali prije poplave i što imaju sada te što im je trenutno najpotrebnije. U popisivanju obitelji započeli su s onima kod kojih su preko ljeta radili, a preko njih uspjeli su doći do sve većeg broja ljudi. U planu je napraviti stranicu na koju će postaviti profile tih ljudi, odnosno obitelji. Profili neće biti javni, ali potencijalni donatori moći će ih detaljnije vidjeti.
Država nije dovoljno učinila
Većina volontera koja je za vikend boravila u Gunji sudjelovala je u ljetnom radnom kampu. Domagoj, jedan od njih, priča o svom iskustvu: „Mnogim ljudima bilo je važno naše prisustvo. Kad bismo završili s poslom, rekli bi: ´Dođite, recite da trebate radit’, sjedite s nama, razgovarajte.´ Mnogi su rekli da smo mi jedina svjetla točka koja se tu dogodila.“ Gunjanac Josip rekao je: „Dođu kao nekakva motivacija. Dobijem i ja volju. Lakše je radit’ u društvu nego sam.“ A pomoć im je svakako potrebna jer „ima starijih baka i ljudi koji su bolesni, pa ne mogu sami sve“, govori Josip.
Pater Ike razočaran je jer smatra da Država nije napravila dovoljno. „Vrlo je nekorektno. Njihov odnos prema mještanima je vrlo nekorektan. Mjesecima su ih zavlačili, vrlo su nepristupačni, nesusretljivi, po stotinu potvrda ljudi moraju dolaziti, komisije su morali čekati danima i danima. Najljepše doba godine je prošlo, tri mjeseca su prošla kada su dani bili najduži. Vlada je Gunju izdala. Ako nisu imali novaca trebali su reć’, pričali su da imaju novaca, govorili su da ne žele europsku pomoć. Njihov bahati način je gori od svega. Ta neprisutnost zapravo. Tu su i mediji odigrali negativnu ulogu jer su često lagali da tu ima mnoštvo volontera: 220 Crvenog križa, a nije bilo, bilo ih je možda 5. Nikad ih nije bilo više od 10, dok smo mi bilo ovdje. Lagali su da su sve kuće koje su bile za rušenje davno srušene, a većina nije bila srušena, nije ni danas. Smeće stoji ovdje po ulici i to šalje jako ružnu psihološku poruku, to ubija ljude u pojam. To je znak nebrige i tako dalje.“
Volonterku Mirnu pogodilo je kad je vidjela da se situacija u Gunji ne mijenja puno: „Nije se ništa promijenilo, od kako smo bili. Ne znam uopće, ako i je neki napredak, jako je mali, po meni skoro i neprimjetan. Trebamo to i dalje molitvom zalijevati, natopiti molitvom“, zaključila je.
„Gdje je brat tvoj?“
Nakon cjelodnevnog rada oko kuća i popisivanja kućanstava, mladi su se uputili na odmor u Županju. Iduće jutro, dan uoči Male Gospe, krenuli su na hodočašće u obližnje svetište Šumanovce. Svetište Majke dobre nade, najstarije je svetište na području Vukovarsko-srijemske županije. Uz pobožnost krunice i pjesmu, volonteri su hodočastili iz svetišta do Gunje gdje su u zajedništvu s mještanima proslavili misu. Osobito ih je razveselila prepuna crkva.Božja riječ i poruka iz propovijedi išli su u skladu s vikendom. Pater Ike govorio je o zajedništvu i važnosti da se brinemo jedni za druge jer je u tome srž kršćanstva. Važno da naš pogled nije usmjeren „samo na sebe nego da bude usmjeren gdje je brat tvoj. ‘Gdje je brat tvoj?’ To Bog pita Kajina, a Kajin odgovara: ‘Zar sam ja čuvar brata svojega?’ Odgovora ono što on upravo jest, on je čuvar brata svojega, tako i ti.“
Iza mise i ručka, mladi su nastavili s popisivanjem obitelji. Pater Ike je još malo razmišljao o ovim događajima: „Jako je loše da se šuti o Gunji. Kada se poplava dogodila, milijuni ljudi stalno su pričali o jadnim ljudima u Gunji kojima je sve stradalo. Slali smo pomoć na razne načine. Kada smo mi bili raspoloživi puno pomoći, tada nije bilo moguće, međutim, sada kada je došlo vrijeme toga, Gunja se zaboravila, sišla je s novinskih stupaca. Naša je zadaća boriti se za taj prostor, da se ponovo svrne pozornost na njih sve dok se ne vrati život u potpunosti“, rekao je.
Gunja im je ostala u srcu
Zadovoljan je što ima „puno mladih koji su se rado uključili ponovno u ovu akciju jer im je Gunja ostala u srcu i opet će doći“, a to će iskoristiti. „Tu želimo baš pozvati, potaknuti, bit će super da se netko angažira oko određene obitelji. Brzo ću iscrpiti ljude do kojih ja mogu doći. Tu će nam onda biti potrebni mladi i ne moraju biti mladi, može biti bilo tko, a ima osjećaj da bi mogao doći do nekoga, da se angažira, da bude kao nekakav zastupnik te obitelji“ da traži za nju donatore. Važna je i „duhovna obnova Gunje. Možda neki programi koje treba pokretati. Možda s mladima? To bi sad bilo jako važno. Ovakve katastrofe ostave tragove i na duši.“
„Pozivam, vjernike, a onda i svećenike svih župa da se ponovo uključe da ovu priču završimo do kraja. Pa i biskupe isto tako, da ne zaborave, da ovu priču dovršimo do kraja. Bez obzira što nije više medijski interesantna. Moramo biti svi za jednoga jedan za sve. Ako smo takvi, onda smo kršćani. Ako nismo takvi, onda nismo kršćani“, zaključio je pater Ike.
Ružica iz Gunje svjedoči kako su joj ovi mladi vratili volju za životom: „Oni nemaju ni alata ni zanata, oni imaju srce i dušu, njih je samo Bog poslao. Ja se tri puta kao feniks iz pepela se dižem – rat, pa sam jednom u Zagrebu imala poplavu i sve izgubila, a evo sad i ovo. Oni su mi dali snagu da idem dalje u mojoj 64. godini. Oni daju volju za životom, za grebanjem naprijed, oni su fenomenalni“, rekla je.
Po odlasku iz kampa, volontere je došao pozdraviti i župnik u Gunji, Ivan Živić koji im je ovdje omogućio boravak. Uz riječi iskrene zahvale, stisak ruke i zagrljaje, dva su se svećenika rastala uz zaključak: „Dalje ćemo čuti što bude Bog govorio“ i u tom smjeru krenuti s projektima. Mateja Potroško/Laudato
