DRAGOTIN (TU) – U svetištu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dragotinu nedaleko Đakova misu uoči svetkovine Velike Gospe, 14. kolovoza predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, a koncelebrirao je kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije Robert Jugović. „Slavimo onu koja je – nakon životnog putovanja – sretno dospjela do svoga odredišta, uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu. I mi smo se sabrali u Dragotinu oko jedne kćeri ljudskog roda i Majke Crkve“ rekao je mons. Srakić započinjući svoju homiliju govoreći o Djevici moliteljici i važnosti molitve koja je, kako je rekao nadbiskup, u krizi.
Danas ljudi ne mole iz najrazličitijih razloga, jedni su odgojeni bez religije i vjere,drugi ne osjećaju potrebu molitve jer se smatraju dovoljno odraslima da mogu sami rješavati životna pitanja i ne treba im neka pomoć ozgora, a trećima nitko drugi nije potreban, pojasnio je nadbiskup, naglašavajući: „Molitva u svim oblicima pobožnosti i duhovnih pokreta središnja je sastojnica, ona je duša svake vjeroispovijesti, religije i vjere. Molitva je biljeg i osobnog religioznog života. Biti vjernik znači biti čovjek molitve.“
Mons. Srakić je istaknuo biblijske citate koji naglašavaju važnost molitve, ali i potvrdu da su svi starozavjetni i novozavjetni ljudi, pa i sam Sin Božji molili, kao i svi veliki ljudi kršćanstva, sveti oci, biskupi, svećenici, redovnici, djevice i pobožni vjernici jer je molitva duša vjere. Odgovarajući na pitanje zašto moliti, nadbiskup je rekao kako molitvom želimo izraziti vjeru, ufanje i ljubav, poštovanje, usrdnost te „želimo priznati da čovjek nije otok i da mu je potreban neko viši od njega. Zato molimo jer molitva je prvi i zadnji most koji nas povezuje s Bogom. Kad vjernik napušta molitvu, vjera počinje hladiti. Kad čovjek prekine s molitvom, ruši posljednji most s Bogom.“
Gospina ukazanja u Lurdu, Fatimi praćena su pozivom na molitvu jer molitvom možemo obnoviti osobni, obiteljski i društveni život. Nekada se u katoličkim obiteljima molilo i to zajednički. Ako ne postoji zajednička molitva kod stola i uopće nikakva zajednička molitva, onda obiteljsko zajedništvo postaje sve više profano: strano Bogu, naglasio je mons. Srakić, i nastavio: „Sklopimo ruke i u velikim teškim trenucima, kao što su oni koje smo proživljavali ovih dana – kada je cijela vjernička nacija sklopila ruke za jednu obitelj, za jednu osobu.“ Molimo za velike nakane našega naroda, za velika nakane naše crkve, a isto tako, molimo i za one sitne male nakane naših obitelji, naših života, naših osoba. Iznesimo ih pred Gospu kojoj tako zdušno pjevamo: Ti znadeš najbolje sve naše nevolje.“ Nakon misnog slavlja uslijedila je procesija sa slikom Gospe Žalosne. M. Kuveždanin
