BREZNICA ĐAKOVAČKA (TU) – Svetkovina Gospe Karmelske proslavljena je 16. srpnja u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Marin Srakić uz koncelebraciju karmelićanina o. Franje Podgorelca, vlč. Josipa Kujundžića, župnika Župe sv. Lovre iz Sonte, vlč. Ivice Martića, župnika osječke Župe sv. Josipa radnika, vlč. Marija Brkića, tajnika Nadbiskupskog ordinarijata i domaćeg župnika Mire Tomasa. Podnevno misno slavlje svetkovine predvodio je o. Podgorelec, a trodnevnu molitvenu pripravu, mr. Josip Vrančić s KBF-a u Đakovu.
Marija – prva i najveća hodočasnica
Na početku misnoga slavlja nadbiskup je čestitao svetkovinu Karmelske Gospe zajednici sestara karmelićanki i Gospinim hodočasnicima koji su se okupili iz raznih krajeva Slavonije, Bačke (Sonte) te članovima Zbora mladih iz Žepča. U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o životu kao hodočašću, marijanskom hodu, putovanju, hodu u slobodu, očekivanju. „Naše hodočašće je odgovor Onome koji nas je prvi potražio ljubeći nas od vječnosti“, rekao je nadbiskup i pojasnio: „Najdublji smisao kršćanskog hodočašća ne sastoji se toliko u traženju Boga, koliko u povratku k Njemu, u prepuštanju da nas on pronađe.“ Ukazao je na primjer Blažene Djevice Marije koja je bila „ne samo prva vjernica, nego i prva i najveća hodočasnica kroz cijeli svoj zemaljski život. Hodočasti u Betlehem, Egipat, Nazaret, Jeruzalem prateći svoga Sina, od mjesta do mjesta, na Kalvariju. Hodati, putovati, hodočastiti bila je sudbina Marijina. Otada je ona Božji hod prema čovjeku. Marija hoda kao zora navješćujući svoga Sina – Sunce pravde, Spasitelja. On je jedini cilj njezina hoda, hodočašća. Već dvadeset stoljeća Gospa hoda putovima svijeta. Možemo reći, otkako je izašla iz svoje kuće da posjeti Elizabetu, nikada se nije u nju vratila. Uvijek u hodu, neumorno, hodajući svakovrsnim putovima, da dođe pokucati na vrata svih onih koji čekaju, ali i onih koji ne čekaju pohod Gospodina spasenja.“
Promatrajući Mariju u punini njezinog hodočašća nadbiskup je primijetio da se „Marija ne zaustavlja nad oholima koji ostaju oholi, nad siromašnima… ona jednostavno pjeva kako će se transformirati svijet“ te zaključio da i mi možemo i moramo u svom duhovnom, a i fizičkom hodočašću, budućnost promatrati pozitivno. Jer i ono negativno Bog je pretvorio u pozitivno. Marija nije sama na putu, ona nosi svoga Sina. Ni mi nismo na putu sami. Možemo s nadom nastaviti hod kroz treće tisućljeće jer s nama hodočasti Marija, velika hodočasnica.“ Završavajući homiliju nadbiskup je potaknuo brojne hodočasnike da mole Mariju, Majku Crkve da bdije nad Crkvom, prati Europu, hodočasti s narodima, mladima, osobito s našom Domovinom i gdje god živi hrvatski katolički puk te zaključio riječima: „Koga smo našli? Boga hodočasnika! Hvala Mu za službu praćenja! Koga smo našli? Kome smo došli? Mariji hodočasnici! Neka nas vodi prema brdu Karmelu koje je Krist Gospodin!“
Liturgijsko slavlje pjevanjem je uzveličao župski Zbor mladih iz Žepča pod ravnanjem s. Blanke Jeličić, milosrdnice. Cijela vjernička zajednica svojim pjevanjem oduševljeno je sudjelovala u euharistijskom slavlju, a zahvalnim riječima to je osobito pohvalio nadbiskup Marin te istaknuo da je pjesma stoljećima spajala naš narod te su svi iz raznih krajeva i u ovom misnom slavlju mogli pjesmom sudjelovati. Uime Hrvatske karmelske provincije sv. Josipa i cijele karmelske obitelji o. Podgorelec uputio je čestitke i pozdrave hodočasnicima te zahvalio ocu nadbiskupu što je po metafori puta koji označava život uveo okupljeno mnoštvo u prisutnost Isusovu i Marijinu sa željom da u toj prisutnosti zauvijek ostanu.
Sav Marijin – sav Božji
O. Podgorelec predvodio je i podnevno euharistijsko slavlje, a koncelebrirali su dr. Ivica Raguž, p. Mislav Skelin, vlč. Josip Ivešić, vlč. Marko Milinković i vlč. Slavko Paterle. “Karmelska tradicija nije razvila neku novu pojedinačnu marijansku duhovnost već samo daje novi kontemplativni pogled na marijansku duhovnost”, rekao je o. Franjo te osvrnuvši se na tumačenje Ivana Pavla II. povodom 750. obljetnice predaje škapulara pojasnio: „To znači da ne činimo samo neka sporadična djela za Boga, nego da živimo i djelujemo s Bogom u svemu, da imamo vlastiti identitet, da znamo: gdjegod bili – uvijek pripadamo Isusu i Mariji. To znači biti kontemplativan: stvoriti jedinstvo života gdje nema više rascjepa u osobi, gdje nema više duhovne shizofrenije nego je uspostavljano jedinstvo života, iskazivanje ljubavi prema Bogu i Mariji. Biti kontemplativan znači uzeti Boga i Mariju kao životnog suputnika kojemu iskazuješ svoju ljubav, kojemu sve povjeravaš, sve predaješ dotle da svaki pojedinačni čin postaje trajno iskazivanje ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema Bogu i Mariji. To je cilj života, to je svetost, to znači biti kontemplativan. Kako ne vidjeti u tome dušu Ivana Pavla II.?” zapitao se o. Franjo. „On je to živio – sav Marijin to je značilo sav Božji. O Mariji se ne može misliti odijeljeno od Boga. Posvetiti se Mariji znači istodobno posvetiti se Bogu. Sav Marijin to je značilo sav Božji”, rekao je te istaknuo da nas Ivan Pavao II. uči da se „do tog saveza vjernosti s Marijom ne može doći spontano nego se opetovanjem čina uspostavlja stanje”, a za to je potrebna „molitva, sakramentalni život, i djela ljubavi – duhovna i tjelesna djela milosrđa”.
Majka, Zaštitnica, Uzor, Sestra
Proslavi je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio mr. Vrančić. U svojim propovijedima razmišljao je o nekim imenima, titulima kojima karmelski red naziva Presvetu Bogorodicu – Majkom, Zaštitnicom, Uzorom, Sestrom. Izrazivši želju i molitvu da priprema za svetkovinu Karmelske Gospe bude na pomoć i spasenje duše i tijela, za uzor vjerničkog rasta u kreposti dobrote, blagosti i strpljivosti propovjednik je okupljenim vjernicima oslikao lik Presvete Bogorodice i ohrabrio ih riječima: “Uistinu živimo u vremenu velikih promjena, kriza i šokova. I onda ne treba puno da čovjeka uhvati strah, ali kao vjernici ne smijemo dopustiti da oni nama vladaju jer to je početak kraja. Za nas je Marija savršen poticaj jer je živjela u vremenu i svijetu koje je sigurno više od našega bilo prožet strahom, tjeskobom i nesigurnošću. I pred nju su se stavljali zahtjevi pred kojima bi čovjek najradije pobjegao, ali ona je na to odgovarala sa svojim: Neka mi bude! Njezin je život bio doslovno razapet između mogućega i nemogućega, između onoga što je bilo razumski objašnjivo i ono što je apsolutno bilo neobjašnjivo – ali je vjerovala i u toj vjeri je nije pokolebala ni smrt, zato što ju je tješilo obećanje buduće. Ona je živjela prožeta svetim Božjim strahom, djetinjim pouzdanjem, oslonjenošću na Boga. Zato jeste svima nama ne samo velika Majka nego i moćna Zaštitnica koja nas štiti, ali i koja nas uči kako se osloboditi od straha i živjeti u radosti djece Božje, slobodno i nesputano.” Mnogi vjernici pristupili su sakramentu pomirenja za koji su, uz domaćeg župnika, vlč. Tomasa, na raspolaganju bili vlč. Vinko Zec, dr. Antun Japundžić, dr. Davor Vuković te sam voditelj trodnevnice, a 46 vjernika odjenulo je škapular. s. Terezita Kalinić
