ĐAKOVO (TU) – Skladbom Inviolata, integra, u izvedbi Zbora bogoslovnog sjemeništa, u Dvorani biskupa Antuna Mandića 7. prosinca započela je svečana akademija u čast Bezgrešne, zaštitnice Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, koju tradicionalno organiziraju bogoslovi i njihovi odgojitelji.
Uz rektora Sjemeništa, dr. sc. Stjepana Radića i ostale 
poglavare, proslavi je nazočio nadbiskup mons. Đuro Hranić, nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, profesori KBF-a predvođeni dekanom prof. dr. Vladimirom Dugalićem, sestre sv. Križa, brojni svećenici te vjernici đakovačkih župa.
„Marija i svetost normalnosti“ naslov je referata kojim se okupljenima obratio Matej Perić, duktor bogoslovske zajednice.
Naglasak je stavio na običnost, kao važan aspekt svetosti, stavljajući pred okupljene običnost, normalnost BDM. Citirajući papu Franju koji je rekao kako je Marija normalnost, žena koju svaka žena na ovomu svijetu može nasljedovati, duktor Perić istaknuo je kako se Marijina običnost očituje i u tome što se, možda i jedina ili barem jedna od rijetkih koja je na to imala pravo, ipak nije uznosila. „Ona, Majka Božja, nakon što joj je to bilo nekoliko puta obznanjeno, i od anđela, pa i Elizabete i starca Šimuna, ona i dalje ostaje normalna, obična žena, supruga, majka. Ona koja je stup na kojem stoji naš most između neba i zemlje, Isus Krist, nije si ništa umišljala, nikakvom gestom i ponašanjem nije se na njoj dalo naslutiti da je išta više od obične žene, majke ili supruge“, istaknuo je duktor, upitavši zašto svi ne bismo mogli biti poput Marije?
„U današnjem vremenu vlada stanoviti egoizam, i na duhovnom kao i na društvenom planu. Većina ljudi teži biti primijećena, biti posebna, isticati se, žele se razlikovati. Kao da je najveći problem i najveće prokletstvo biti normalan, biti kao drugi, ne isticati se, nemati svoj stil, a sve to odnosi se i na duhovni život. Kao da dimenzija običnosti u današnjem svijetu nije poželjna, nije atraktivna. To je opasnost jer se tada gubi istinska kršćanska svetost, ona bez te dimenzije samozatajnosti više nije kršćanska, a nije ni svetost“, rekao je duktor te na kraju pozvao: „Ne bojmo se biti obični, ne bojmo se biti normalni. Usudimo se biti samo Gospodinovo oruđe, staviti se i prepustiti u Njegove ruke. Budimo uvjereni da smo u pravim rukama, da smo u rukama najvještijeg majstora koji i sa lošim alatom može izvesti čuda. Nasljedujući Marijin primjer ne plašimo se prosječnosti, zaogrnimo se njome i neka se po nama uzveliča Krist, a mi samo poručujmo: Što god vam rekne učinite!“
Pozdrav rektora dr. sc. Stjepana Radića
U svome pozdravnom govoru, naslovljenome „Majka Lijepe Ljubavi“, rektor sjemeništa Stjepan Radić govorio je o slikovnim prikazima BDM, među ostalim istaknuvši kako sama figura žene bez djeteta s dvije blago ispružene ruke predstavlja iščekivanje Kristova drugog dolaska. „U isto vrijeme dušom i tijelom uznesena i time već počašćena Zajedništvom sa svojim Sinom, kao Bezgrešno začeta, Marija predstavlja Onu koja predvodi u vjeri i zauzima se za grešnike, nas koji smo nasuprot njoj ne-grešno začeti, već u mogućnosti grešnog stanja. Marija koja nije dovedena u tu mogućnost, nego iz nje već-izbavljena, svojevrsni je suvremeni prijevod dogme Bezgrješnog začeća. Uostalom, ne molimo li svaki dan u Molitvi nad molitvama da nas Svevišnji izbavi upravo od same mogućnosti koja još nije grijeh, ali je njegova prilika? Molitveni stav strahopoštovanja prema Onomu koji sve drži, pri čemu i mi zajedno s Njome nemamo ništa drugo za ponuditi do li sami sebe, pretvara se – blago nagnutom glavom u desno – u stav zahvaljivanja za primljenu milost, prema njoj i grešnicima za koje se zalaže“, rekao je rektor.
U moru molitelja i onih koji traže Njezin zagovor, rektor Radić spomenuo je i zajednicu Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. „Sjemenište kao mjesto molitve i zajedništva, angažiranog duha i mladenačkog poleta, poticajnih i plodonosnih raspri, konačno mjesto Lijepe Ljubavi, Ideal je čemu ono treba težiti. Uz sve Scile i Grebe tj. Haridbe, kako radi smanjenja broja zvanja tako i društvenih okolnosti koje mu ne idu u prilog, sjemenište ostaje mjesto istinskog ozračja u nasljedovanju njenog Uzora, Krista svećenika, proroka i kralja. U tome mu svesrdno pomaže ‘Majka lijepe ljubavi’ pri čemu je – vi stariji to bolje znate – i u najtežim trenutcima priskakala u pomoć. Nesustajuća spremnost, dragi bogoslovi, koja čak, usudio bih se reći, u trenutnim prilikama dotiče herojstvo – jer mnogi su vaši vršnjaci umorni od političkih i inih obećanja napustili slavonsku ravan, o spremnosti za duhovni poziv da i ne govorim – jest ono što će vas održati na tom putu“, kazao je rektor Radić, pozdravljajući okupljene i moleći nadalje njihovu molitvenu potporu i nazočnost.
Iz pozdrava nadbiskupa Hranića
Obraćajući se okupljenima u dvorani, napose bogoslovima, nadbiskup Đuro spomenuo je kako svatko od nas u sebi može pronaći mračnu stranu, kako je zlo napalo i obilježilo čitav ljudski rod, sve ljude osim Marije, koja je ostala „vazda zelena oaza”. Bog ju je predvidio kao majku svoga Sina i poštedio ju je zbog toga od zaraze koja se zove grijeh, odnosno poštedio ju je od zatvorenosti srca pred Bogom – podijelio joj je milost trajne raspoloživosti i otvorenosti srca za dar njegove ljubavi. U skladu s tim ona je svojim „da” anđelu Gabrijelu potpuno prihvatila Boga koji je došao u svijet i tako započeo novu povijest.
„Svaki put kada Mariju oslovljavamo kao ‘milosti puna’, u izvjesnom joj smislu dajemo najveći mogući kompliment. Zapravo, priznajemo da je vazda mlada jer nikad nije ostarjela zbog grijeha. Postoji samo jedna stvar zbog koje se uistinu stari, iznutra: ne zbog dobi, nego grijeha. Grijeh nas čini starima jer stvrdnjava, zatvara srce, otežava ga, dovodeći nas do uvenuća“, rekao je nadbiskup, dodavši kako se Marijina, ‘milosti puna’ nije isticala na izvana, nego je ponizno živjela u Nazaretu.
„Riječ Božja bila je njezina tajna; bliska njezinu srcu ta je Riječ postala potom tijelom u njezinu krilu. Ostajući s Bogom, razgovarajući s Njim u svakoj prilici, svojom usredotočenošću na Boga, Marija – ‘milosti puna’ svoj je život učinila lijepim. Život lijepim ne čini prolazni privid, nego srce koje je usredotočeno na Boga“, zaključio je nadbiskup Đuro, poželjevši bogoslovima da im njihova zaštitnica pomogne da trajno ostanu mladi, da uspijevaju govoriti „ne” grijehu i živjeti lijepim životom, koji će biti radost Božjega naroda.
U glazbeno-recitatorskom programu nastupili su bogoslovi đakovačkog sjemeništa te Mješoviti katedralni zbor, vođen mo. Ivanom Andrićem, a svečanost je završila zajedničkim pjevanjem himna Bogoslovnog sjemeništa „Sve zrake tvoje“.
Anica Banović
