ĐAKOVO (TU) – U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu 21. svibnja održano je predavanje «Sabor i Židovi. 50 godina Nostra aetate – baština i nalog», prof. dr. sc. Jana-Heinera Tücka s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Beču (Katholisch-Theologische Fakultät, Universität Wien). Ovo vrijedno predavanje prvo je u nizu Lectio Strossmayer, predavanjâ koja će svake godine na našemu fakultetu održati ugledni mislioci iz inozemstva i koja imaju za cilj, kako je to u uvodnom obraćanju naznačio dekan, prof. dr. sc. Ivica Raguž, slijediti Strossmayerov duh. Između ostaloga, dekan je istaknuo da će se predavanja baviti gorućim problemima današnjice i nastojati ih teološki promisliti. Lectio tako, na skroman način, izražava težnju našega fakulteta da pronese ime velikana hrvatske povijesti Josipa Jurja Strossmayera u drugim crkvama, kulturama i društvima.
Na početku predavanja prof. Tück izrazio je zadovoljstvo što je u Strossmayerovom gradu i što je imao priliku obići katedralu koja nije posvećena samo slavi Božjoj, nego i jedinstvu kršćana. Također, posjetio je i Crveni salon u kojem je Strossmayer razgovarao s Vladimirom Solovjevim o jedinstvu kršćana. Sve to učinilo se prigodnom najavom predavanja koje u sebi nosi oznaku upućenosti temi proširene ekumene – odnosa prema Židovima – i pokazatelj je da će ovo predavanje imati na umu tu veliku Strossmayerovu ideju.
Da se naznači osjetljivost problema dan je kratak uvodni prikaz antijudaističkih struja koje u Crkvi nisu minule nakon II. vatikanskog sabora, a predstavljaju ih tradicionalisti koji slijede Lefebvrea. U tu svrhu komentirani su navodi i teze Katekizma Bratstva sv. Pija. U ozračju rastućeg antisemitizma, islamističkih napada i protureakcije nastojanje oko sporazumijevanja i dijaloga među religijama ne čini se kao lak zadatak i zbog toga je ovo predavanje nastojalo ponovno posvijestiti pozitivne poslijesaborske kretnje u dijalogu s nekršćanskim religijama, navlastito i konkretno sa židovstvom.
Prof. Tück prvo se pozabavio papom Ivanom XXIII. koji je i prije II. vatikanskog sabora počeo pružati ruku Židovima. Pored liturgijskih zahvata tu je i susret sa židovsko-francuskim povjesničarom Julesom Isaacom na kojem je zacrtan trostruki cilj u daljnjoj suradnji. Upravo te tri smjernice ostvarene su na samom Saboru i poticajima koji su uslijedili. O njegovim nastojanjima na ovome polju svjedoči i velik ugled koji je uživao kod samih Židova.
Govor o Židovima II. vatikanskog koncila našao je svoje mjesto u deklaraciji Nostra aetate koja se bavi odnosom Crkve prema nekršćanskim religijama. Četvrti članak, onaj o Židovima, čini srce ove deklaracije i naglašava duhovnu povezanost Crkve sa židovstvom preko zajedničkog praoca Abrahama. Oni su zajednička baština „Crkvi prije Crkve“, a na tragu odluke rane Crkve protiv marcionističke hereze, svaki je oblik crkvenog i teološkog antižidovstva nedopustiv. U poruci i smjernici Nostra aetate ostvarena je već spomenuta nada, i to u sve tri točke.
U trećemu dijelu, bilo je govora o poletu i novoj snazi kojom su post-saborski pape nastavili produbljivati nauk i provoditi naputke Nostra aetate. Ivan Pavao II. koji je odrastao u blizini Auschwitza i ozračju 2. svjetskog rata, ali isto tako obilježen osobnim odnosima sa Židovima, ojačao je prijateljstvo sa židovstvom. Kroz brojne susrete i geste ovoga pape izbijala je istina o tome da je Crkva izrasla iz Izraela te da židvostvo nije nešto izvanjsko i nadodano našoj religiji, nego u sebi nosi konstitutivno značenje za Katoličku crkvu. Tako im se i obratio kao povlaštenoj braći, na neki način, našoj starijoj braći.
U završnim riječima prof. Tück još se jednom osvrnuo na hermeneutiku II. vatikanskog sabora koja je, kroz deklaraciju Nostra aetate pozitivno artikulirala stav Crkve prema Židovima i zadala, i danas svježe, smjernice za dijalog sa židovstvom.
Poslije predavanja uslijedila je plodonosna rasprava. Sudionici su pokušali zajedno s predavačem odrediti problematične točke dijaloga sa židovstvom poput toga kako sačuvati navještaj univerzalnosti Kristova spasenjskoga značaja u nekom mogućem susretu sa židovskom religijom. Problematizirana su i neka aktualna pitanja stava Crkve prema današnjoj državi Izrael i napetostima s Palestinom. U svakom slučaju, rasprava je pokazala visok stupanj razumijevanja za osjetljivost problematike te dobre uvide i ispravne stavove sudionika. Očuvanje istine katoličkoga navještaja uvijek mora biti prioritet, bez površnoga i olakoga svođenja na puko humano ili univerzalno-antropološke vrijednosti, a prepoznavanje vrijednosti i isticanje pozitivnoga kod onih drugih uvijek bi trebalo imati prednost ispred pronalaženja onoga lošeg. Samo tako moći ćemo razgovarati i graditi na zajedničkim temeljima. Željko Filajdić
