U ponedjeljak, 9. kolovoza 2013. u župnom domu u Sikirevcima u 61. godini života i 35. godini svećeništva preminuo je preč. Ivan Lukačević, župnik i dekan Velikokopaničkog dekanata. Sprovodni obredi održani su u ponedjeljak, 12. kolovoza, a započeli su misom zadušnicom u prepunoj župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Sikirevcima, koju je u koncelebraciji 70-ak svećenika predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Iz homilije nadbiskupa Hranića
Na početku homilije nadbiskup je podsjetio na studeni 2011. godine, kada je počela pokojnikova borba sa teškom bolesti, na brojne komplikacije, dug, težak i izrazito spor oporavak, bolne rane, patnje i trpljenje. “Teške bolne rane koje su ga suobličavale Isusu trpećem na križu i godinu dana ga intenzivno podsjećale da će slava uskrsnuća biti objavljena u slabosti ljudskoga tijela. Rane koje su ga pročišćavale i pročistile, koje su ga poticale da na sasvim nov i egzistencijalan način promišlja o svome mladomisničkom geslu: Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16b). Rane koje su njega i sve nas oko njega utvrđivale u ljubavi prema Bogu i pozivale na uzajamnu ljubav, koje su uzrokovale i čudo: učinile ga strpljivim, sposobnim trpjeti, učinile ga blagim, pokornim, poniznim; rane koje su mu srce suobličile Srcu Isusovu, u kojima je vjerom prepoznavao da u svom tijelu nosi tragove Isusovih rana, koje su ga učinile i pastirom koji je ono, na što je zdrav pozivao i što je propovijedao, na kraju i svojim primjerom zapečatio te svojim župljanima pružio i pokazao i osobni primjer. Rane pred kojima je, poput sv. Tome apostola, ispovjedio: Gospodin moj i Bog moj! (Iv 20,28)”, rekao je u propovijedi nadbiskup Hranić.
“Kad sam došao u sjemenište kao licejac, zatekao sam ga kao đakona pred ređenje i zapamtio ga kako po sjemenišnom parku šeta i čita dokumente Drugoga vatikanskog sabora, ali ne zato što je to morao radi pripreme ispita, nego jer je bio oduševljen koncilskim teološkim idejama i vizijama Crkve, župe, liturgije… Sabor je definirao da je Crkva zajedništvo, zajedništvo Božjega naroda na sliku Presvetoga Trojstva. Trudio se zato kao župnik njegovati župno zajedništvo, odgajati za liturgiju i za suodgovornost u životu i djelovanju župne zajednice, odgajati članove župnih vijeća. U župi ste kroz 29 godina njegove župničke službe puno učinili u obnovi i uređenju svih crkvenih objekata koje imate u župi. Ali njegov prioritet bio je uvijek pastoral, izgradnja žive Crkve, pastoral braka i obitelji; okupljanje, formacija i školovanje župnih suradnika; skrb za katehezu, za liturgiju”, rekao je nadbiskup Hranić.
Da je pokojni svećenik uistinu bio dobar i uzoran župnik i dekan, nadbiskup je potkrijepio govoreći kako je kod svojih župljana razvio solidarnost u brizi za uzdržavanje Bogoslovnog sjemeništa, poticao pastoralnu suradnju, promicao zajedništvo među svećenicima u dekanatu, s puno umijeća i ljubavi, veoma zauzeto i savjesno, vodio tečajeve za zaručnike, okupljao predavače i bračne parove koji su vodili tečaj i sve večeri svakog tečaja dolazio prvi u župnu dvoranu, a iz nje odlazio posljednji. Bio je uzoran u vođenju župne kancelarije, blagajničkog dnevnika; odgovoran i savjestan u svakom poslu i na svakom području svećeničkog života i djelovanja. Na kraju je nadbiskup časnim sestrama na službi u Sikirevcima izrazio posebnu zahvalu za uzornu sestarsku i svećeničku skrb za teško bolesnoga župnika, za veliku požrtvovnost i ljubav koju su mu iskazivale.
Zahvala župljana
U ime župljana župe Sikirevci oproštajni govor izrekla je gđa Terezija Štrljić, podsjetivši na jesen 1984. godine, kada je pokojnik došao u župu Sikirevci. “Rođen u Starim Perkovcima, bio je blizak sikirevačkom i jaruškom mentalitetu i tu je naišao na razumijevanje i prihvaćanje. Nikada se u ovoj sredini nije osjećao kao stranac, osjećao nas je kao svoju braću i sestre. Bio je svjestan svojih ljudskih ograničenosti, ali i svjetla i pronicavosti Duha Svetoga koji vodi ovu crkvenu zajednicu. Nastojao je da Božja riječ bude svima svjetlo, Isus Krist jedini Spasitelj, molitva, pričest i misa neprestani dijalog s Bogom, a obitelj najuzvišenija svetinja”, rekla je gđa Štrljić, istaknuvši brojne sakramente koje je pokojnik udijelio, bračne tečajeve koje je organizirao, kao i brojne susrete obitelji, mladih, ministranata, na devetnice, hodočašća, razne susrete i jubileje, koje je spremno organizirao.
Rekavši kako je osim duhovnog pokojni župnik u župi prihvatio i veliko materijalno gradilište, gđa T. Štrljić je rekla: “Pristupačan i prihvaćen, formirao je veliki broj suradnika, a znao je reći: Sestre sv. Križa su mi desna ruka, što bih ja bez njih? Bio je primjer kako se u jednoj tipičnoj slavonskoj seoskoj sredini na tradiciji može oblikovati estetski ugodno i vjerski živo središte… Molimo Svevišnjega da Vašoj duši udijeli radost neba, a Vašem umornom tijelu mir i spokoj. Neka Vam je laka ova slavonska gruda hrvatske zemlje. Počivajte u miru.”
Oproštajni govor vlč. Ivice Živića
U ime četvorice svećenika podrijetlom iz sikirevačke župe, koje je pokojnik poslao, pratio i doveo do oltara, u ime č. s. Jelice, sestara sv. Križa na župi u Sikirevcima i župnog vikara, oproštajnu riječ izgovorio je Sikirevčanin vlč. Ivica Živić. “Toliko duhovnog dobra ugradili ste u duše ljudi koji su vam bili povjereni. Toliki sakramenti, propovijedi, briga i nastojanje, točnost, red i disciplina – sve to želimo da i dalje, nakon Vas, ostane s nama. Zato danas ovdje – dok posljednji put izlazite iz ove crkve u koju ste ugradili cijeloga sebe – dobrom Bogu zahvaljujemo za Vas, pastira naših duša”, rekao je vlč. Živić.
Istaknuvši kako je pokojni župnik ispunio Isusove riječi kako nema veće ljubavi nego svoj život položiti za svoje prijatelje te da ga stoga ova župna zajednica i ispraća kao svog prijatelja, vlč. Živić je kazao: “Bili ste svećenik, živjeli kao svećenik i umrli kao svećenik, do kraja vjerni. Izričemo veliko hvala za sve duhovno dobro koje se teško može izmjeriti ili izvagati. Idite i budite s Bogom. Doviđenja u nadi da ćemo Vas sresti tamo gdje ste mnoge otpratili. Zbogom i doviđenja u vjeri da je sva Vaša patnja okrunjena životom u izobilju. I dalje bdijte i gledajte na svoje Sikirevce, Jaruge i Crno Selo. Ne želimo da u ovom trenutku oproštaja naša srca obuzme tuga i žalost, nego istinska nada, ponos i radost što ste bili dio nas i mi dio Vas. Vjerujemo da naš Otkupitelj živi i da ćete i Vi živjeti s njim. Neka Vam dobri Bog bude nagrada za sve dobro koje će i dalje živjeti među nama”, rekao je, među ostalim, vlč. Živić, zahvaljujući pokojnom župniku.
Obred ukopa u Starim Perkovcima
Nakon mise zadušnice, nepregledna povorka automobila krenula je prema mjesnom groblju u Starim Perkovcima, gdje je obrede ukopa predvodio mons. Stjepan Karalić. Istaknuvši kako su za pokojnika nastali novo nebo i nova zemlja, mons. Karalić je rekao: “Gledajući pročitanu Poslanicu Filipljanima, sjetio sam se tvoje kuće i tvoje obitelji. Imao si tri obitelji: jedna je ona po kojoj si po volji Božjoj i volji tvojih roditelja nastao, to je tvoja kuća u Perkovcima, za koju mogu reći – staro uminu… Isto tako, ta tvoja obitelj prije tebe se preselila u nebo, i opet – staro uminu… Kada si ostavio tu obitelj, krenuo si u novu, obitelj Crkve. Jedna je bila u Perkovcima u kojoj si odrastao i imao svoju mladu misu, a iza toga ona koju ti je Gospodin namijenio – nova obitelj Crkve u Sikirevcima u kojoj si puno učinio, izgarao da ispuniš ono što si prihvatio u svom svećeničkom životu, da doista budeš pravi pastir, onaj koji će svoje stado voditi na obilne pašnjake. Dragi Ivo, i opet – staro uminu, a nastane nešto novo. Za tebe nasta nova zemlja i novo nebo.”
Rekavši kako su se okupili da pokojniku odaju ljudsku počast koju je zaslužio, da ga isprate do perkovačke grude, one iz koje si niknuo, mons. Karalić je dodao: “Kao vjernici dobro znamo da svatko od nas u sebi ima ono što je naslijedio od svojih praroditelja, a to su naše ljudske slabosti. Zato te svojom molitvom i Božjom riječi pratimo na mjesto koje zovemo vječnim počivalištem, ali do uskrsnuća. Budući da si došao u treću, najslavniju i vječnu Obitelj, jer si od Gospodina čuo riječi: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti, nema više bola, nema tuga koje si osjećao. Gospodine, bio je umoran i opterećen svojim bolima. Primi ga kako si i obećao, a mi svojom molitvom želimo omogućiti da pokojni Ivo ugleda lice dobrog Oca i Vječnog Svećenika – Krista.”
Oproštaj svećenika Velikokopaničkog dekanata
U ime svećenika Velikokopaničkog dekanata od pokojnika se oprostio vlč. Nikica Mihaljević, župnik u Donjim Andrijevcima: “Poznajemo se iz sjemenišnih dana. Uvijek si bio drag sugovornik, veseo, nasmijan. Ljubav prema Crkvi njegovao si od mladih dana, a najviše si dao župi Sikirevci, koju u svojoj oporuci nazivaš svojom prvom župnom ljubavi. Poput vjerna muža ostao si vjeran do kraja. Svojom vedrom naravi, kolegijalnosti i bratskoj ljubavi godinama si pridonosio slozi i jedinstvu našega dekanata, hvala ti! U svojoj posljednjoj želji ovozemaljskog života, u svojoj oporuci, zahvaljuješ Gospodinu na daru života koji ti je Bog dao preko pokojnih roditelja. Svoj život dao si za Crkvu, narod i Gospodina. Neka ti se vidi pred Gospodinom!”
Životopis
Preč. Ivan Lukačević rođen je 7. svibnja 1953. od oca Mate i majke Marije r. Dugandžić. Odrastao je u Starim Perkovcima. Po završetku osnovne škole odlučio je postati svećenik te je kao sjemeništarac tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije bio poslan u gimnaziju u sjemenište na Šalati u Zagrebu. Maturirao je na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu, odslužio vojni rok i 1973. godine započeo studij teologije u Đakovu. Za svećenika ga je na Petrovo 1978. godine u katedrali u Đakovu zaredio pokojni biskup Ćiril Kos. Kao mladomisnik je najprije tri godine bio kapelan u Donjem Miholjcu, a potom još tri godine u središnjoj gradskoj Župi sv. Petra i Pavla u Osijeku. Kao 31-godišnjak došao je za župnika u Sikirevce i tu službu obavljao tijekom 29 godina. Posljednjih 9 godina bio je dekan Velikokopaničkoga dekanata. Anica Banović
