In memoriam: s. M. Karmela od Krista Kralja (Blaženka) Jukanović

BREZNICA ĐAKOVAČKA (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić predvodio je 31. siječnja u samostanskoj crkvi Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj misu zadušnicu za s. M. Karmelu od Krista Kralja (Blaženku) Jukanović, koja je okrijepljena svetim sakramentima preminula 29. siječnja 2015. nakon duže i teške bolesti, u 84. godini života i 62. godini redovničkih zavjeta.

Koncelebrirao je mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup, o. Srećko Rimac, provincijal HKP sv. oca Josipa te još četrdesetak svećenika. Prisutna je bila i rodbina, mnoštvo redovnica, prijatelja i znanaca pokojne sestre i zajednice sestara karmelićanki. Nakon mise vjernička se zajednica s posmrtnim ostacima s. M. Karmele od Krista Kralja uputila prema novom samostanskom groblju sestara karmelićanki unutar klauzurnog prostora, koje je blagoslovio nadbiskup Hranić te potom predvodio i sprovodne obrede prve sestre pokopane na tom groblju.

Snaga koja je prožimala zajednicu Karmela

Na početku mise nadbiskup Marin izrazio je sućut priorici i svim sestrama, ocu provincijalu, rodbini, svim znancima i prijateljima te rekao: „Smrt s. Karmele doživljavamo kao kada se ruši stari, debeli, snažni, slavonski hrast. Kad se hrast ruši – tada je to događaj. Njezin odlazak zapravo znači – srušen je jedan hrast! To je snaga koja je prožimala zajednicu Karmela sv. Josipa ovdje u Breznici, no ne samo ovdje nego i u svim drugim zajednicama kojima je pripadala. Ruši se jedna snaga i u našoj mjesnoj Crkvi i zato doista duboko osjećamo ovaj gubitak. Ali kao kršćani mi smo se sabrali oko Gospodinova oltara koji daje smisao i našem životu i našoj smrti, našem dolasku i našem odlasku“, rekao je nadbiskup Marin te istaknuo „slaveći misu zahvalimo za ono što je Majka Karmela bila, što je Gospodin učinio po njoj i njoj u njezinom životu.“

Vrijeme poziva, odgovornosti, tišine te života s Bogom

U prigodnoj homiliji nadbiskup je osvijetlio povijest života s. Karmele osobito istaknuvši vrijeme poziva u redovnički život i posljednje razdoblje njezina života u skrovitosti. Ponavljajući redak iz Pjesme nad pjesmama: „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi…“ naglasio je: „Majka Karmela čula je Gospodinov glas, naslutila je taj poziv na redovnički život, stvarnost koja ne umanjuje ljudskost, ljudske mogućnosti što ih je primila kao osoba i kao žena, koje bi u svijetu mogla iskoristiti na dobro. Ona je shvatila da predajući se cijela Gospodinu može biti vrlo korisna i Crkvi i svijetu i da osobno može osjetiti poziv i radost mističnih zaruka i osobne ljubavi.“

Nakon odlaska u Karmel, predanja Bogu polaganjem redovničkih zavjeta i dugogodišnjeg razdoblja u kojima je nosila odgovornosti odgojiteljice, učiteljice i majke priorice „došao je trenutak u kojoj je Gospodin od s. Karmele tražio da se povuče u šutnju, u tišinu koja joj je bila od pomoći da još dublje uroni u Gospodina“, rekao je mons. Srakić i pojasnio: „U tom posljednjem razdoblju njezina života u skrovitosti Gospodin je htio vidjeti vjernost njezine ljubavi, stupanj duhovne zrelosti koji je postigla, koliko je željna susresti se s Njim i vidjeti ga. Htio je vidjeti lice i čuti joj glas da vidi je li sazrela za nebo.“

Razmišljajući o smrti kao velikom izazovu za našu osobnu vjeru i nalazeći u Isusovoj riječi odgovore na pitanja: „Gdje je sada Majka Karmela? Što je bila njezina smrt? Što je smrt?“ kazao je: „Ona je s Gospodinom. Majka Karmela nije mrtva, njeno tijelo bit će položeno u zemlju i u vjeri znamo da će ustati u posljednji dan. Duša Majke Karmele je ovdje s nama jer nebo nije neko mjesto iza zlatne ograde, iza vrata sv. Petra, nego stanje, to je život s Bogom – Bog je svugdje. Njezina smrt je susret s Bogom. Da bismo vidjeli Boga trebamo umrijeti, treba da se ovo naše tijelo raspadne – onda će vidjeti svoga Otkupitelja. Majka Karmela ga je ugledala! U njezinoj smrti zbilo se preobraženje. Gospodin je predao njezin život, nju cijelu njezinom Dragome. Gospodin je sad sav njezin. Ona sad osjeća kako je lijepo biti s Gospodinom i kako je to ispunjenje cijeloga Božjeg plana o njezinoj osobi kroz svu vječnost zauvijek. Mi vjerujemo u to. Dobro nam je biti ovdje, veli sada Karmela. Petar je tada morao sići s Tabora, dok je Majka Karmela s Bogom zauvijek. Vjerujemo da to poručuje prije svega svojim duhovnim kćerima i sestrama, ali to je poruka i nama: Gospodine, kad smo uz tebe, osjećamo: dobro nam je biti ovdje. Sada uz pokrete, a jednoga dana uronjeni u tvoje blaženstvo, tvoju dobrotu, tvoju nagradu“, završio je nadbiskup Marin svoju homiliju.

Veliki utjecaj na izgradnju mladih sestara

Na kraju euharistijskog slavlja oproštajni govor uputio je o. Srećko Rimac. „Svi mi, kćeri i sinovi Karmela, koji smo poznavali sestru i Majku Karmelu možemo posvjedočiti o prisutnosti plodova Duha Svetoga u njezinom životu, osobito ljubavi, radosti, miru, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti.“, rekao je o. Srećko. Istaknuo je njezin veliki dar razumijevanja svakog čovjeka: „Znala je slušati ljude u različitim životnim situacijama i kod nje su svi pronalazili razumijevanje, utjehu i korisne savjete. S njom se moglo govoriti o različitim temama iz života, a ona je uvijek sve to znala sagledavati u Božjem svjetlu. Mnogi su svjedočili da su uživali s njom razgovarati. Imala je dar da govori vrlo smisleno i duhovno, tako da su kod nje na duhovne razgovore dolazile ne samo sestre karmelićanke, kojima je bila učiteljica i majka, nego također i mnogobrojne druge redovnice, poglavarice, provincijalke, a također i mnogi svećenici. Imala je dar savjeta i duhovnog vodstva. Mnoge osobe su posvjedočile da ih je M. Karmela podsjećala na sv. Majku Tereziju svojim izgledom i ponašanjem.“

Podsjetio je da je kao mlada djevojka bila u franjevačkom trećem redu, te su oci franjevaci, osobito p. Zorislav Lajoš, a kasnije Sluga Božji o. Ante Antić, utjecali na njezinu duhovnu formaciju. „Kao dugogodišnja učiteljica novakinja i priorica imala je veliki utjecaj na duhovnu izgradnju mladih sestara karmelićanki te tako naš hrvatski Karmel jako puno duguje Majci Karmeli i njezin duh živi u sestrama. Jako je voljela i nas braću karmelićane i bila s nama jako povezana osobito za vrijeme boravka zajednice u Remetama. Uvijek nas je prihvaćala i voljela kao svoju djecu. Jako dobro smo surađivali i zato joj u ime sve naše braće još jednom od srca zahvaljujem za njezinu velikodušnost i ljubav koju nam je uvijek iskazivala“, naglasio je o. Rimac. Na koncu je izrazio uvjerenje da će Blažena Djevica Marija, učiteljica, majka i sestra s. Karmele, čiji je škapular štovala i vjerno nosila, povesti u Sveti grad Jeruzalem. „Majko Karmela, mi sestre i braća u Karmelu zahvaljujemo Bogu što smo mogli zajedno s tobom živjeti. Bila ti laka hrvatska zemlja i zagovaraj nas kod Gospodina. Hvala za sve i nadamo se ponovnom susretu kod Gospodina“, zaključio je provincijal.  

Nakon liturgijskog oproštaja u crkvi, okupljeni vjernici uputili su se u procesiji prema samostanskom groblju. Polažući ruže na lijes sestre su se oprostile od Majke Karmele, a zbor bogoslova đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa pod ravnanjem rektora, maestra Ive Andrića animirao je liturgijsko slavlje i sprovodne obrede.

Životopis

Sestra M. Karmela, krsnim imenom Blaženka, rodila se na blagdan Svijećnice, 2. veljače 1931. godine u Glamoču u Bosni i Hercegovini, kao najmlađa od devetero djece oca Josipa i majke Ivke rođ. Sedlar. Djetinjstvo je provela u uzornoj vjerničkoj obitelji. Ratni vihor utisnuo je neizbrisiva sjećanja u pamćenje jedanaestodišnjeg djeteta. Kao dragocjeno blago iz svoga toplog obiteljskog doma ponijela je nepokolebljivu vjeru u Boga i povjerenje u čovjeka, vedrinu i radost, toplinu srca i svjetlost duše kojom je do kraja svoga života odsijevala i obasjavala bližnjega. Nakon osnovne pučke škole u rodnom mjestu, školovanje je nastavila u teškim poslijeratnim vremenima u Vukovaru kamo je s obitelji kao izbjeglica došla 1942. godine. Nisu je slomila ratna bespuća ni stradanja poraća. Dubokom vjerničkom dušom sve je primala iz Očeve ruke i Njemu sve prikazivala: mučeničku smrt dvojice braće, očevu ranu smrt, glad, oskudicu i neimaštinu, progonstva zbog svjedočenja vjere tijekom školovanja i na radnom mjestu, zatočeništvo dvojice braće u Zenici…

Još u ranom djetinjstvu zavoljela je sv. Malu Tereziju, a iz vukovarske franjevačke samostanske biblioteke prvo su joj u ruke došla Djela svete Terezije od Isusa (u prijevodu Frana Biničkoga). Oduševila se sv. Majkom Terezijom: „Svidjela mi se jako kao ljudska osoba – bila je više čovjek nego svetac. Kad sam čula da postoji Karmel, više me nitko na svijetu nije mogao zaustaviti. Ja sam znala da me Bog zove. Kad te zove, onda nemaš straha… Nisam se nikada pokajala, nikada! Kad čovjek voli svoje zvanje, nema toga što ne može…“ Snaga Božjeg zova dala joj je snagu napustiti posao knjigovođe u kombinatu Borovo što je predstavljalo jedini siguran prihod majci dok su joj dvojica sinova tamnovala u zeničkoj kaznionici. Odazvala se Gospodinu s dubokim mirom i radošću, stavljajući sve svoje pouzdanje u Boga. Majka joj je dala svoj velikodušan blagoslov.

U Karmel Kraljice Karmela u Brezovici ušla je 1. prosinca 1951. Redovničko odijelo i ime s. M. Karmela od Krista Kralja primila je na svetkovinu Karmelske Gospe, 16. srpnja 1952. Privremene zavjete položila je na blagdan svetoga Ilije, 20. srpnja 1953., a svečane zavjete sljedeće godine, 20. srpnja 1956. Voljela je svoje redovničko zvanje i živjela ga zahvalno, radosno i oduševljeno.

Za osnutak Karmela sv. Male Terezije u Istri, dolazi u Juršiće 15. rujna 1964. godine. Poslije smrti Majke M. Josipe Laufer 1966., nakon II. vatikanskog sabora, u godinama obnove redovničkog života povjerena joj je dužnost učiteljice novakinja. Godine 1973. izabrana je za prioricu samostana i kroz tu službu, koja joj je bila povjeravana tijekom više razdoblja njezinog redovničkog života, nesebično je služila zajednici i Crkvi.

U godinama premještaja cijele zajednice u Kloštar Ivanić (17. studenoga 1977.) vodila je poslove oko obnove darovanog franjevačkoga samostana, kao i poslije pri osnutku novog Karmela sv. Josipa u Šarengradu (14. srpnja 1988.). Pred samo zatvaranje klauzure, 5. listopada 1991. za vrijeme Domovinskog rata kao prognanica napušta Šarengrad, te nakon Iloka i Đakova, 5. prosinca 1991. nalazi sa zajednicom privremeni smještaj u Remetama – Zagrebu. Tijekom ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama, budući da nije bio moguć povratak u Šarengrad, a Bog je blagoslivljao zajednicu novim zvanjima, 17. lipnja 1996. položen je kamen temeljac za izgradnju Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, kamo 17. prosinca 2001. odlazi s cijelom zajednicom u nedovršeni samostan u izgradnji. Na samim počecima gradnje samostana, dok je zemljište na brežuljku bilo još zasijano suncokretom, blagopokojni biskup Ćiril Kos rekao joj je: „Ženo, velika je tvoja vjera!“

Bila je širokih obzorja, smione duše, velikih ideala i postojane vjere. Vjerovala je u Božju providnost. Osobito je štovala sv. oca Josipa i njemu sve povjeravala. Za sva dobročinstva tijekom prognaničkih godina, a i svih godina postojanja zajednice, osobito je bila zahvalna braći karmelićanima, kao i ocima biskupima, ocima franjevcima i sestrama Svetoga Križa, svim svećenicima i redovnicama, tolikim obiteljima i prijateljima koji su na duhovnom i materijalnom planu pratili, podržavali i obogaćivali zajednicu. Svima je uzvraćala molitvom i iskrenom dubokom zahvalnošću za svaki dar. Najvećim dobročiniteljima smatrala je one koji su zajednicu obdarivali svojom vjerom u moć molitve. To je jačalo njezinu vjeru i osvjetljavalo ljepotu karmelskoga kontemplativnog poziva koji je trajno živjela kao neprocjenjivi Božji dar. 

Posljednjih godina s mrenom na očima i drhtavim rukama neumorno je izrađivala prekrasne kartice s prešanim cvijećem. U bolesti se posebno očitovala njezina strpljivost i predanost, zahvalnost za svaku i najmanju pomoć. Patnja i bolest izmorile su njezino tijelo. Bio je to posljednji ures Zaručnice za nebo. Posve svjesno spremala se za susret s Gospodinom, izrazivši želju da na njezinoj osmrtnici budu riječi: “….i zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama, pitali smo se pred licem Istine, a to si ti: kakav će biti vječni život svetaca… Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama tvoga izvora, izvora života koji je od tebe.“ (sv. Augustin)

s. Terezita Kalinić